Probila sam samoj sebi šifru iz 2005. da bih ovo objavila

četvrtak , 03.03.2022.

Malo je reći da je neobičan osjećaj biti ponovno ovdje.

Otvorila sam ovaj blog s jedanaest godina, davne 2005. Išla sam u osnovnu školu i najveći problem mi je bio što ću raditi sutra na školskom odmoru i zna li Luka iz 5b da ja postojim (odgovor: nije znao - i naučila sam to na teži način).

Sad imam 27, skoro 28. Došla sam u godine kada me kosti bole kad se saginjem, ali svi preko 50 misle da mi je još uvijek dvanaest, a djeca me oslovljavaju s "teto" i pitaju čujem li ih dobro ili mi treba rog za uho kakav je imao moj pra-pra-pra-djed (ne treba, još uvijek).

Svijet je u raspadu, a ja samo pokušavam naći smisao života, tražim pozitivno u negativnom i još uvijek volim Harryja Pottera, iako se sve manje mogu povezati s čarolijom koja me toliko uveseljavala kada sam bila dijete. I Petar Pan je razočaran u mene.

Pozvana sam da održim predavanje o blogiranju za djecu u istom dobnom rangu u kojem sam ja bila dok sam vodila ovaj blog, što me nagnalo da se vratim ovdje i podsjetim se koliko sam prije 17 godina voljela voditi svoj kratki internetski dnevnik.

Nisam imala filter. E-mail sam držala u opisu bloga i dijelila svoj dox s random strancima bez razmišljanja. Sve u svemu, imala sam samo dobra iskustva i veliku sreću oko toga. Moglo je biti i gore.

Čitanje starih komentara je bitter-sweet. Pitam se gdje su svi ti ljudi danas. Nadam se da su dobro. Gdje je Ifigenija, Lara Shinoda, Dru. Znala sam im samo internetske nadimke. Kontakt smo davno izgubile. Gdje god da jesu, želim im sreću.

Možda danas imaju obitelji, karijeru, ljubimce. Možda su im umovi sređeniji nego moj. Možda je njihov Luka iz 5b znao da one postoje. Nikad to neću znati, ali nadam se da su dobro i da još uvijek sanjaju velike snove i imaju velika srca.

Ako novoj generaciji pokažem ovaj blog, nadam se da me neće previše biti sram djeteta koje sam bila. Bilo je to nesretno, nesigurno biće koje je tražilo outlet i koje nikad nije završilo što je započelo - ovaj blog je case in point, ali čak sam i ja odrasla i narasla.

Sad imam psa. Dva, čak. Ako se osjetim tužno, prošećem ih. Prošećem ih dva puta. Oni nemaju pojma tko su Rusi, a tko Ukrajinci. Njima je samo bitno tko ih češka i daje im kekse. Oni razumiju da su to sve samo ljudi koji pokušavaju preživjeti. Koji nisu zli, ali ne mogu ništa. Koji se boje za sebe i svoje. Psi to razumiju.

Možda bi psi trebali vladati sa svijetom. Proizvodnja nuklearnog oružja i drugog sličnog smeća bi pala za 100 posto, a proizvodnja keksiju za ljubimce i Kong loptica bi porasla za 500 posto. Evo, moja Kai već piše svoj pobjednički govor za izbore. Ona nam neće obećati 8000 eura ni ugovore s nekim europskim državama, ali će zagarantirati da će svi pa i Vi, imati pravo baš njoj bacati lopticu kad god ona to poželi.

Pošteno, zar ne? Ona je tako nesebična.

Možda se svijet raspada, možda se ja raspadam, ali dok god je Fergie još uvijek Fergalicious, ima još nade za nas.

Vaša,
XYZ

Oznake: blog, priče, Vijesti