Nijemi krik
08.07.2007., nedjelja
Sexofilična bebofobija ( erotska fantazija u čast De Sadeu..gozba libida..)
(ovo je još iz teenagerskih dana kao i vampir i Pejotl) Žurio sam ponoćnom stazom, pogledom otvorio njene prozore i željnim dahom razmaknuo zavjese da vidim spontanu igru njene sjene kako se rađa iz jestive melodije otvorila mi je rajska vrata s nimalo sramežljivim dekolteom i simpatično njišući zrelim grudima utapljala moj jezik pohlepnom slinom.. iz odsjaja naših zjenica što su se polako skupljale u carstvu renesansnih lampi istrčala je izbezumljena mašta beskrajna kao mora bez dna.. odlučno me uvukla u tajanstvenu sobu toplih zidova na kojima su šarene slike s apstraktnom šetnjom njenih bokova činile savršenu simbiozu.. začarala me opojnim pogledima i moćno uvlačila u svoj svijet u kojem sam osjećao samo slasni užitak ploveći rijekom njenog tijela poput fanatičnog kormilara.. lelujavim pokretima polijevali smo se vinom iz antičkih vrčeva koju si mi otkrili svu sočnost njenih bradavica koje su se bez pogovora u mojim ustima pretvarale u mekano kamenje stvoreno za čeznutljivo grickanje... uzvraćala mi je vlažnim poljupcima po svježe neobrijanom vratu i putenom putovanju vitkih prstiju po mojim preponama užarenim poput vulkanskih dolina što ljubomorno čuvaju tajnu obilatih erupcija.. ne dotaknuvši ljubičaste vrhove draguljne planine u snažnom transu, držeći njene pomalo čudne noge raskošnih oblina poput neobuzdanog kralja grubom nježnošću lizao sam ružičaste latice rosnog cvijeća ne želeći da trzaji u zoru stanu.. uzbuđeno dahtanje, isprekidani jecaji muzika za izbirljive otočne božice što pozvoniše utjelovljene u njenoj vragolastoj prijateljici... srca su nam se pretvorila u neumorne singerice.. one su se divlje milovale u paklenskim pozama dodiri su pričali zagonetke erogenih zona raspršile su se kao suvišni pijesak pred naletima nemilosrdnog vjetra a draguljna planina vinula se prema nebeskim ustima koja su je željno progutala radoznalo je usisavajući u ritmu vlastite moći i želje.. lica su se prepustila dvostrukoj blaženosti glumila su žele, a oči su kružno vibrirale čekajući posljednju kišu.. planina je procvjetala na tisuću mjesta i načina kojih su se oblaci mogli sjetiti.. pećine bez kraja u kojima se osim pojma vremena izgubila i moja brzorastuća siga stradavši u mraku koji je nudio samo doživotnu povezanost.. šuma crnih vijugavih stabala s brojnim nepredvidivim potocima što su čas ubijali čas oživljavali cvijeće iz dva čudesna buketa.. siga se ubrzano topila i nezadrživo tražila svjetlost jer je premlada da skonča postojanje vriskom pospane dječice i darovala je samu sebe iskrcavanjem normandijski raspoloženog mnoštva nano - ratnika na glatke plaže njihovih obraza i guznog mesa što su se rado ukrasile vodopadnim žigom moje čežnje pretvorene u bijelu lavu |