srijeda, 25.02.2009.
25.02. srijeda
Koliko čovijek ima snage izdržat sve loše stvari koje ga čekaju kroz život? Ja neznam imam li je još. Imaju li je oni koji mi je oduzimaju?
Čovijek je sve ono što postoji. Tako sam i ja. Više neznam ni što volim, ni što želim, ni što trebam. Ustvari, možda znam što trebam, trebam mir. Trebam mjesto gdje ću doći poslje posla, sa kiše, iz automobila, trbeam svoje utočište. Tražim ga ne tako dugo, koliko uporno. Trebam mir.
O vi, koji ste toliko toga prošli zajedno, u dobru i zlu, zar nemožete živjeti i dalje, za mene, onoga koji treba ljubav, treba uporište za daljnji život, smilujte se.
nedjelja, 22.02.2009.
22.02. nedjelja
Pojavila si se i nestala a da nisam ni primjetio. Možda se nikada nečemo vidjeti. Čak ni uz moje pokušaje, nade i želje. Otišla si. Znam, sunce će opet izaći. Još jedna kiša past će na to hladno tlo. Vjeruj, ja neću prestati čekati, možda neću zauvijek, jer budala nisam, ali čekat ću dok budem mogao.
Prazna čaša na stolu. Sjedim i pišem osjećaje svoje. Kroz naočale kao da su moje oči zaštićene od ružnih stvari na ovom svijetu. Divim se tek napadalom snijegu. Noć je. Možda opet besana.
Čovijek ni sam ne zna koliko treba sna. Pokušaj barem, zatvori oči još jednom, san će doći. Mjesec će pjevati uspavanku, nebo svirati, ptice spavati, baš kao i ti.
ponedjeljak, 16.02.2009.
16.02. ponedjeljak
Jutros je rano svanulo. Otopljeni snijeg slijevao se niz krovove. Osjećao se miris proljeća u zraku. Krenuo sam u školu. Hladan vjetar zamrznuo mi je lice. Oči su suzile.
Putovao sam s nadom da ću je vidjeti, barem na sekundu. Nije je bilo. Možda me je zaboravila? Nemoguće, ta, jučer smo se upoznali. Spavao sam pod stepenicama u školi. Hladnoća je prodirala i kroz debele zidove. Tišina.
Koliko neka osoba može čovijeka natjerati da radi neke stvari koje inače nebi. Što je to? Zaljubljenost ili samo oduševljenje? Bojim se. Nije trebalo tako biti. Ili možda je?
Miris limuna. Sjedim sam i pušm cigaretu. Hoću li je vidjeti sutra?
nedjelja, 15.02.2009.
15.02. nedjelja
Vani je padao snijeg. Skoro bezvučni koraci pojedinaca, uništavali su tišinu. Budim se. Sunce i da je htjelo da me probudi nije moglo, oblaci su ga sakrili. Otvarajući oči spazim kao i svakoga jutra sliku na zidu. Šuma i rijeka, naslikao ju je moj ujak davne '95. Osjećam da je hladno, ne želim ustati iz kreveta. Čujem glasove u prizemlju. Poznati su mi. Zar ni nedjeljom ne mogu biti sam doma. Gledam koliko je sati na mobitelu, ta ni alarm mi nije zvonio. Uzdahnem.
Pijem prvu kavu i palim prvu cigaretu. Poneki trenutak i zijevnem. Raščupan, s podočnjacima do poda, u staroj majici, gledam kroz prozor. Volim zimu, nekako više kad je suho, nego kad je snijeg. Jutarnje vijesti na TV-u. Nemam snage za njih. Ne razmišljam.
Pravim si čokoladne pahuljice. Hrana me čini sretnim. Jedem ih sa određenom dozom prezira. Zašto sam ovo što jesam. Mogu li ikada biti ono što želim? Hoću li biti sretniji ako budem ono što želim, ili sam i ovako sretan?
Vrijeme prolazi brzo. Već je prošlo podne. Snijeg više ne pada. Dan počinje.
subota, 14.02.2009.
yet another beginning
još jedan uvod bez smisla. još jedno uzaludno potrošeno vrijeme. život ide dalje. svi čekamo sreću. gdje se ona nalazi? tamo negdje pod dugom? na sedmom nebu? ne, nego u nama. ako ljudi sami ne shvate da su sretni samim tim što su živi, što im je dan život da idu kroz njega što bolje mogu, nikada neće biti istinski sretni i zadovoljni. vrijeme brzo prolazi. uzmi stvar u svoje ruke. pronađi svoje ja. i prestani biti čovijek. budi ono što jesi.
