Vani je padao snijeg. Skoro bezvučni koraci pojedinaca, uništavali su tišinu. Budim se. Sunce i da je htjelo da me probudi nije moglo, oblaci su ga sakrili. Otvarajući oči spazim kao i svakoga jutra sliku na zidu. Šuma i rijeka, naslikao ju je moj ujak davne '95. Osjećam da je hladno, ne želim ustati iz kreveta. Čujem glasove u prizemlju. Poznati su mi. Zar ni nedjeljom ne mogu biti sam doma. Gledam koliko je sati na mobitelu, ta ni alarm mi nije zvonio. Uzdahnem.
Pijem prvu kavu i palim prvu cigaretu. Poneki trenutak i zijevnem. Raščupan, s podočnjacima do poda, u staroj majici, gledam kroz prozor. Volim zimu, nekako više kad je suho, nego kad je snijeg. Jutarnje vijesti na TV-u. Nemam snage za njih. Ne razmišljam.
Pravim si čokoladne pahuljice. Hrana me čini sretnim. Jedem ih sa određenom dozom prezira. Zašto sam ovo što jesam. Mogu li ikada biti ono što želim? Hoću li biti sretniji ako budem ono što želim, ili sam i ovako sretan?
Vrijeme prolazi brzo. Već je prošlo podne. Snijeg više ne pada. Dan počinje.