|
Otkad znam za sebe, svi su mi govorili da život nije lak.
Ako nam se sve „karte“ poslože kako treba isplati se živjeti.
Život je poput rijeke koja nas nosi, mami nas svojom ljepotom, željom da uđemo na splav, opušteni bez straha da nas ponese struja izazova, ne znajući gdje će nas struja odnijeti.
Bezbrižni ...bez straha puni iluzija dolazim do prepreke.
Rijeka se počinje račvati. Kojim putem krenuti?
Tko zna što nas čeka na kraju, mirno ušće ili brzaci koje treba savladati?
Možda naiđemo na slapove koje nas vode u poniranje i neizvjesnost preživljavanja.
Da li se prepustiti ili se boriti sa sudbinom, koja nameće svoja pravila?
Pitamo se… da li je veći emotivni i tjelesni pad, što doživljavamo u trenutku emotivnog pada a što u trenutku fizičkog pada?
Činjenica je, da samo mislima letimo kao feniksi, čekajući da se izdignemo iz bilo kakvog „pepela“, nesagorivi, oslobađajući ludost koja prolijeće našim mislima.
Uzdigavši se iz pepela, pomislimo da li smo se uzdigli iz fatamorgane ili je činjenica da je život lijep bez obzira na svoje prepreke i strahove, uzdizanja i padanja, misleći da je kraj puta.
Osvrćemo se u nadi da je to samo jedna plovidba u nizu koja nam je otvorila oči, podarila život i trenutke radosti, sagledavši i drugu stranu sumornog previranja i želje za borbom koju nam nameće život…
...
© copyright Helena Horvat ... iz zbirke KORAK U ŽIVOT
|
