Takva kakva jesam,
sasvim obična i plaha
ponekad obavijena tugom,
tražeći da mi netko šapne nježnu riječ.
Riječ podrške,
odveže Gordijev čvor
mojih osjećanja i želja,
koje mi obuze dušu nemira.
Svakim uzdahom pomislim
da gubim razum, svoju slobodu.
Želim da legnem na jastuk od oblaka,
i potražim izgubljenu dušu,
koja negdje spava sama
i čeka da je netko pomiluje,
ugrije joj dušu,
da osjetim u svakoj čestici moga tijela
da postojim….,
a onda, iznenada jedna duša, nježna plaha
što ljubav traži u prostranstvu neba
ušuška mi se u misli, onako nečujno,
useli se u moju dušu,
pokušavajući odvezati
taj Gordijev čvor moje sputanosti,
ukrasti mi poljupce, udahnuti mi radost
i odvesti u dolinu neostvarenih snova.
©Helena Horvat iz zbirke pjesama U ZAGRLJAJU POEZIJE
|