Zagledam se u beskrajne prostore
gdje izranjam iz svjetlosti
u čežnji omamljena uzdasima boli
kao ranjena lutam,
da te noć ili zora dotakne,
da te cjelovima milujem
pitajući se,i
ma li veće ljubavi od moje.
Tražim jeku u glasu tvome,
koja odzvanja mislima mojim
koja gori u mom tijelu.
Kako da zadržim dušu svoju
koja luta prostranstvima nemogućeg
kao da sam glas strune
koja traži izbavljenje zvuka,
izgubljenog u priči?
Život nas udara,
ne vrijedi zatvarati oči.
Ljubim te snagom svog čekanja
slijepo čekajući nadu,
kojoj su vrata sva zatvorena.
Bez tebe sam ništa drugo,
nego san u čaši ljubavi od stakla.
©Helena Horvat iz zbirke U ZAGRLJAJU POEZIJE
|