U svjetlosti tišine što dušu vodi
u bezgraničnu vječnosti nedokučive istine,
tonući u dubinu tajanstvenih duša
naslućujući postojanje,
lebdimo poput krijesnica,
plešući posljednji menuet u haljini satkanoj
od zvjezdanih niti i mjesečevog praha,
uz simfoniju tišine duše snenih pokreta,
noćnog bala, vinemo se u kristalnu dvoranu
našeg snoviđenja.
Tajnovita tišina noći iz sna
budi usnule ptice
koje lepršajući odašilju pjev usnule tuge
uspavanog srca,
noseći nas u novi nepoznati dan…
Bio je to trenutak sna i buđenja,
kao izvor sreće u zagrljaju sunčane zrake,
obrisane suze trenutka sreće,
o saznanju jednog postojanja…
Helena Horvat © iz zbirke U ZAGRLJAJU POEZIJE
|