Ne ostavljaj me nikad samu
u neznanju mojih strepnji
kad znaš da sam ranjiva poput srne
da mislima prolaze naši
neostvareni snovi.
Ostavljaš samu u mojim
strahovima …
tugama…
patnjama…
suzama…
Ne ostavljaj me nikad samu
kad kiša pada
da plačem u svom bolu..
da jecam i grcam u svojim saznanjima
da jedino što želim tebe pored sebe.
Gdje su nestala naša milovanja,…
naši snovi?
Gdje je nestalo milijun poljubaca
u kojima bi se kupali do besvijesti
svakog jutra, svake večeri?
Osluškujem vjetar kako šapuće
nježno u sutonu gluhe tišine
čekam…umorna i snena
naša milovanja nježna
poput dodira leptira …
Ledeno je sve pored mene
i krv što je nekad znala biti
uzavrela, sledila se od hladnoće.
Vrati se…ljubavi moja
ne ostavljaj me više nikad samu
u jutrima nježnih poljubaca i
u noćima mojih tužnih nemira
i snage žara ognjenog.
|