29.11.2007., četvrtak
Večer starih bogova u Puli
 Ta vilinska stvorenja obitavaju na skrovitim mjestima u šumskim potocima i rječicama. Nalaze se u dubinama mirnih jezera i močvara ili u brzacima. Nekad izađu iz svojih podvodnih odaja i sjede na obalama i granama drveća, pokušavajući privući mlade ljude imitiranjem plača i drugih zvukova novorođenčeta. Njihovo je podvodno carstvo neviđene ljepote. Zidovi su optočeni zlatom i draguljima, a s vrha mramornih prostorija lelujaju predivni kristalni lusteri. Ali, kad se približi ljeto, a vode zagriju sunčevim zrakama, Rusalke se vraćaju na granje drveća, koje Slaveni poznaju kao dom umrlih. (preuzeto OVDJE) Prenosim u cijelosti poruku blogera Bookalete Da Svarog, Perun, Svantevid, Morana, Bjesomar, Rusalke, bjesovi, vile, divovi i cijelo to društvo u koje su vjerovali naši daleki preci, nije izumrlo, te da su ih osim Ivane Brlić Mažuranić znali "probuditi" i neki nama suvremeni ljudi od pera i tipkovnice, pokazao je ovoljetni Festival fantastične književnosti u Gračišću, i njemu u čast objavljena zbirka "Priče o starim bogovima" (u izdanju Pučkog otvorenog učilišta u Pazinu). Kako se staroslavenska mitologija sljubljuje s modernom znanstvenom fantastikom i fantasyjem, dođite provjeriti u subotu, 1. prosinca u 21 sat u caffe-bar P-14 u Puli, Preradovićeva 14 Zbirku "Priče o starim bogovima" predstavljaju njen urednik Davor Šišović, te autori Robi Selan, Ivana Pomazan, Mirko Grdinić i drugi. Priče nadahnute staroslavenskom mitologijom začinit ćemo vinom "Perun" vinarije Putinja iz Gračišća. Svi ste pozvani! Veselimo se vašem dolasku! P. S. Ako je još netko od autora u to vrijeme negdje u Istri, bit ćemo sretni da nam se pridruži u programu. P. P. S. Hvala svima koji će dalje prenijeti ovu obavijest do svih koje bi to moglo zanimati. Davor Šišović |
- 18:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #
23.11.2007., petak
Sreća
|
Il cielo, la terra finisce e la" comincia il cielo Lo sguardo, ed anche stasera fa pensare a te  Dugo stoji naslov Tuga na mom blogu. Je li vrijeme da ga zamijeni neki drugi. Lako je naslov zamijeniti, ali trag u nama ostaje zauvijek. Potisnut, zaklonjen nekim drugim, novim osjećaji, ali ipak tu. Vjerujem da će proći mnogo vremena prije nego budem mogla stajati na svojoj terasi i gledati na naselje u podnožju nebodera a da se ne sjetim. Volim ljeti rano ujutro stajati na terasi. Gledam kako tamo lijevo preko Medulina i još dalje preko Lošinja i Cresa sunce polako kreće na svoj dnevni hod. Predvečer prijeđe preko platforme Ivane pa krene dalje prema zapadu i konačno uroni dopuštajući moru da ugasi njegovo crveno lice. Noću otvorim širom velika prozorska krila i pustim da me Porer svojim dugim svjetlećim prstima zadirkuje i ometa mi san. Od onog kobnog dana, na putu od prozora do svjetionika, moj će pogled uvijek malo zastati na nizu kuća s lijepim okućnicama. Zidovi jedne nikada neće odagnati tugu što se uvukla u njih. Il cielo, vicino e lontano vedo sempre il cielo Ricordo, lo stesso colore in fondo agli occhi tuoi Si puo" volare oltre le nuvole, ma sempre in alto lo vedrai  Gledala sam jučer emisiju o osobama s posebnim potrebama. Znam da to nije ispravan izraz. Potrebe tih ljudi iste su kao i mnogih drugih samo ih oni ne mogu zadovoljavati na način na koji to čine osobe potpuno fizički i psihički zdrave. No, izraz je uvriježen i nadam se da nema nikakvu lošu konotaciju. Il cielo, si perde il pensiero quando guardo il cielo ed ecco ritorna il ricordo dolce che ho di te Emisija me se duboko dojmila. Ljudi žive mirno, dostojanstveno, druže se, nalaze svoje interese, nalaze svoje radosti. Kada je jedna od predstavljenih osoba smiješeći se pokazala džemper koji si je kupila i rekla nam da je sretna, jedva sam zadržala suze. Ne zato što bi mi bilo žao te žene. Ni govora! Bilo mi je žao sebe. Zapravo sam malo osjetila sram. Ja sam zaboravila kada sam posljednji put nekome rekla da sam sretna. Gledajući emisiju pomislila sam da se sreća može naučiti. Naučiti baš od tih ljudi. Od ljudi koji se znaju radovati malim svakodnevnim stvarima, koji se druže poštujući jedni druge, koji znaju živjeti mirno i zadovoljno. Voljela bih da mogu reći toj ženi da je zaslužna za tračak sreće koji sam osjetila slušajući njenu iskrenu priču. Voljela bih još ponešto naučiti od nje i njenih prijatelja. Si puo" volare fra le stelle ma sempre in alto troverai la terra finisce e la" comincia il cielo oh cielo perché non la fai tornare insieme a me (Il Cielo, Lucio Dalla) |
- 23:31 - Komentari (11) - Isprintaj - #
09.11.2007., petak
Tuga
|
Danas je tmuran dan. Pada kiša, nebo je sivo, more je sivo, pogled s moje terase siv je i tužan. Danas sam obavila dva kratka, srećom ugodna, razgovora, spremila svoje stvari, iščupala svoj stik, gurnula stolicu pod stol i otišla kući. Samo dva sata ranije izašla sam iz stana. Ruke su mi još pomalo podrhtavale dok sam kolegicama koje su došle na razgovor htjela pokazati neke dokumente. Tipkovnica mi je nekako izmicala ispod jagodica. Malo sam umorna ovih dana, malo zabrinuta, malo uplašena. Bit će to sve dobro. Sutra je novi dan, nigdar ni bilo da ni nekak bilo, sve će to narod pozlatiti…  U jednoj od ovih kuća petoro ljudi nije dočekalo današnje jutro. Pet je života prekinuto u nečemu o čemu se danas govori kao o najstrašnijem zločinu u posljednje vrijeme u našoj zemlji. U mom gradu. Gradu mirnom. Gradu po mjeri čovjeka. Gradu starom tri miljara let. Kamene gromade našeg Divić grada zadrhtale su kad je okrutno prekinut život troje odraslih ljudi, ali to drevno kamenje sigurno je zaplakalo kad su dušice napustile dva malena dječja tijela. Dva života nisu još pravo ni započela. Možda su sada negdje zajedno. Cijela mala obitelj. I njihov nonić. Da ih čuva. |
- 14:07 - Komentari (19) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |