Pregled posta

Sreća

Il cielo,
la terra finisce e la" comincia il cielo
Lo sguardo,
ed anche stasera fa pensare a te



Dugo stoji naslov Tuga na mom blogu. Je li vrijeme da ga zamijeni neki drugi. Lako je naslov zamijeniti, ali trag u nama ostaje zauvijek. Potisnut, zaklonjen nekim drugim, novim osjećaji, ali ipak tu. Vjerujem da će proći mnogo vremena prije nego budem mogla stajati na svojoj terasi i gledati na naselje u podnožju nebodera a da se ne sjetim.

Volim ljeti rano ujutro stajati na terasi. Gledam kako tamo lijevo preko Medulina i još dalje preko Lošinja i Cresa sunce polako kreće na svoj dnevni hod. Predvečer prijeđe preko platforme Ivane pa krene dalje prema zapadu i konačno uroni dopuštajući moru da ugasi njegovo crveno lice. Noću otvorim širom velika prozorska krila i pustim da me Porer svojim dugim svjetlećim prstima zadirkuje i ometa mi san. Od onog kobnog dana, na putu od prozora do svjetionika, moj će pogled uvijek malo zastati na nizu kuća s lijepim okućnicama. Zidovi jedne nikada neće odagnati tugu što se uvukla u njih.

Il cielo,
vicino e lontano vedo sempre il cielo
Ricordo,
lo stesso colore in fondo agli occhi tuoi

Si puo" volare oltre le nuvole,
ma sempre in alto lo vedrai



Gledala sam jučer emisiju o osobama s posebnim potrebama. Znam da to nije ispravan izraz. Potrebe tih ljudi iste su kao i mnogih drugih samo ih oni ne mogu zadovoljavati na način na koji to čine osobe potpuno fizički i psihički zdrave. No, izraz je uvriježen i nadam se da nema nikakvu lošu konotaciju.

Il cielo,
si perde il pensiero quando guardo il cielo
ed ecco
ritorna il ricordo dolce che ho di te

Emisija me se duboko dojmila. Ljudi žive mirno, dostojanstveno, druže se, nalaze svoje interese, nalaze svoje radosti. Kada je jedna od predstavljenih osoba smiješeći se pokazala džemper koji si je kupila i rekla nam da je sretna, jedva sam zadržala suze. Ne zato što bi mi bilo žao te žene. Ni govora! Bilo mi je žao sebe. Zapravo sam malo osjetila sram. Ja sam zaboravila kada sam posljednji put nekome rekla da sam sretna. Gledajući emisiju pomislila sam da se sreća može naučiti. Naučiti baš od tih ljudi. Od ljudi koji se znaju radovati malim svakodnevnim stvarima, koji se druže poštujući jedni druge, koji znaju živjeti mirno i zadovoljno.