Marketing
Tuga
Danas je tmuran dan. Pada kiša, nebo je sivo, more je sivo, pogled s moje terase siv je i tužan.
Danas sam obavila dva kratka, srećom ugodna, razgovora, spremila svoje stvari, iščupala svoj stik, gurnula stolicu pod stol i otišla kući. Samo dva sata ranije izašla sam iz stana. Ruke su mi još pomalo podrhtavale dok sam kolegicama koje su došle na razgovor htjela pokazati neke dokumente. Tipkovnica mi je nekako izmicala ispod jagodica. Malo sam umorna ovih dana, malo zabrinuta, malo uplašena. Bit će to sve dobro. Sutra je novi dan, nigdar ni bilo da ni nekak bilo, sve će to narod pozlatiti…
U jednoj od ovih kuća petoro ljudi nije dočekalo današnje jutro. Pet je života prekinuto u nečemu o čemu se danas govori kao o najstrašnijem zločinu u posljednje vrijeme u našoj zemlji. U mom gradu. Gradu mirnom. Gradu po mjeri čovjeka. Gradu starom tri miljara let. Kamene gromade našeg Divić grada zadrhtale su kad je okrutno prekinut život troje odraslih ljudi, ali to drevno kamenje sigurno je zaplakalo kad su dušice napustile dva malena dječja tijela. Dva života nisu još pravo ni započela. Možda su sada negdje zajedno. Cijela mala obitelj. I njihov nonić. Da ih čuva.
Post je objavljen 09.11.2007. u 14:07 sati.