Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo
V.P.

26.04.2006., srijeda

Dubina

Iz dubina su je izvukli. Stoljeća je prespavala zaboravljena. U pijesak ukopana.
Podbočila duge ruke poput časne majke priorice kad prijekornim glasom gasi posljednje iskre neobuzdane mladosti pa me gleda nijema k'o da mi se ruga.
Ona je starica prepuna mudrosti. Ona je vječno mlada. Gorda i snažna.

A ja opet tonem. Duboko. Sve dublje. Sve do praznog ležaja još toplog od njena obloga boka. Tama je meka i gusta. Tišina je teška i bolna. Pa ipak! Tu sam sigurna. Tu nema laži, nema istina. Nema ničeg ružnog, nema ničeg lijepog. Nema boja, nema pjesme, nema plača, nema smijeha…

Samo mir, mir, mir… I voda…


Amor fa disviare li piu" saggi,
e chi piu" ama a pena a" in se" misura;
piu" folle e" quello che piu" si 'nnamura.
Amor non cura - di far suoi dannaggi,
ca li coraggi - mette in tal calura,
che non po" rifreddare per freddura.
Gli occhi a lo core sono li messaggi
de' lor cominciamenti per natura.
Dunque, madonna, gli occhi e lo meo core
avete in vostra man dentro e di fore,
ch'Amor mi sbatte e smena che no abento,
si" come vento - smena nave in onda.
Voi siete meo pennel che non affonda.

Guido delle Colonne (Duecento)

- 12:15 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Komentari On/Off

FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI

TEATAR ULYSSES

ISTRAPEDIA

PULA INFO


I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stradanja i mena
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!
(J. Dučić, Izmirenje)