Iz dubina su je izvukli. Stoljeća je prespavala zaboravljena. U pijesak ukopana.
Podbočila duge ruke poput časne majke priorice kad prijekornim glasom gasi posljednje iskre neobuzdane mladosti pa me gleda nijema k'o da mi se ruga.
Ona je starica prepuna mudrosti. Ona je vječno mlada. Gorda i snažna.
A ja opet tonem. Duboko. Sve dublje. Sve do praznog ležaja još toplog od njena obloga boka. Tama je meka i gusta. Tišina je teška i bolna. Pa ipak! Tu sam sigurna. Tu nema laži, nema istina. Nema ničeg ružnog, nema ničeg lijepog. Nema boja, nema pjesme, nema plača, nema smijeha…
Samo mir, mir, mir… I voda…
