Glasovi ispod površine

Iako nisam ministar ipak kasnim. Umjesto da uoči Praznika rada sjedim u povjerenstvu i otvaram koverte s ponudama za partnerstvo oko pretvaranja bolnice u zatvor bezbrižno pružam glavu na pranje mozga. Iako nisam ministar pala je odluka da ću električnu energiju plaćati četrdesetak kuna više.

Inertan kakvog me priroda stvorila mozak mi se presporo ispire pa padam u suvišnu paniku. Računam kako će struja biti skuplja ne samo meni nego i teti u trgovini, i onim tetama koje rade po tvornicama čiju robu prodaju tete u samoposluživanju, i ne samo njima nego i stričekima koji voze kamione ili vare oplate u brodogradilištima.




Tramvajske karte možda će dosegnuti cijenu zrakoplovne karte (možda uvedu i last minute karte!), pomalo me panika obuzima i od skuplje struje u tovilištima i mesnicama, a bojim se da ću sljedećih desetak godina i dalje raditi na ovom dobrom starom računalu, a i cipele sam večeras dobro očistio i natopio hranjivim kremicama.

Sve bi bilo dobro da mi panika nije stavila lisičine na ruke, pa u Maricu i pravo u Remetinec. Bolnicu još nisu ni taknuli. Gurat ću se s drugim slavnim sretnicima u nekomfornom sobičku. Već sutra stizat će novi umirovljenici u Remetince diljem Lijepe naše jer su ih ovrhe bacile na ulicu a da bi preživjeli nisu više imali što naći u kontejnerima pa su se upustili u provale, krađe, pljačke i čak oformili zločinačke organizacije.

Prije nego su mi isprali mozak isključili su mi struju i više nisu imali čime pokrenuti stroj za pranje mozga.




Ostavili su me samoga s mojim mozgom. Veću kaznu nisu mogli izmisliti. Nema više nikoga kome bih mogao čestitati Praznik rada. Ipak, mogu čestitati ovoj punašnoj teti na slici bez obzira što će i meni doći u pljenidbu.