Glasovi ispod površine

Je li vrijeme da otvorim drugo oko, pitao sam se podstaknut adrenalinom financijskog vaserdruka. Grudi su mi se širile, disao sam snažno, ulazio sam kroz vrata povijesti. Moj lik u brončanom spomeniku pitao se kako se vladajuća stranka nije ranije sjetila takvog rješenja. Zbog čega su čekali da se pojavim ja koji ne pripadam ni jednoj stranci nego glumim nekakvog slobodnog intelektualca? Nažalost, čovjek kad se dočepa vlasti odmah biva okovan stranačkom stegom i razmišlja strogo u stranačkom programu. Počinje stvarati vrijednosti samo za svoj džep i tu prestaje njegov vitalitet.

Zašto se prostitutke drže daleko od političke djelatnosti? Zašto se ne natječu za jače pozicije? Zašto se ne kandidiraju za zastupnička mjesta? Ne bi li one daleko razumnije i životnije vodile rasprave u parlamentu? Ne bi li snaga njihovog zdravog uma dovodila do odluka koje bi bile baš ono što razvoju države najviše treba? Zašto neka naša, prava domaća Ilona Staller-Cicciolina ne bi formirala vladu birajući među svojim kolegicama?

Narod je kao i uvijek bio mudar. Strpljivo je čekao i dočekao me.

Otvorio sam drugo oko i sledenio se. U ladici sam našao samo deset kuna. Nadam se da nitko nije čuo dok sam iz petnih žila zapomagao: - Dražene, dobaci mi milijun kuna, za tjedan dana vratit ću ti milijun eura!

Bio sam spreman trgovati kunama i eurima u odnosu jedan naprama jedan. Dok je marljiva i dugo u noć trošena ljepotica zasluženo spavala i skupljala snagu za novi dan ja sam već dozreo za ministra financija.



Tko koga ne oponaša


Život se svodi uglavnom na oponašanje. Stalno nekoga ili nešto oponašamo a onda dostignemo vještinu kojom počinjemo oponašati sami sebe i to sve savršenije. Specijalisti smo samooponašanja.

Autotekstom se najtočnije oponašam:

„Čovjek prirodu oponaša sve uspješnije. S pojavom elektronike silno je povećao mogućnosti oponašanja. Uskoro će biti maštovit i snažan kao priroda sama. Život i smrt bit će njegovi svakodnevni hirovi. Do savršenstva obavljeni.“

Bio bih najradije pozvao onoliko dnevnonoćnih gracija koliko bi stalo u moju stambenu „jedinicu“. Ako i nije baš u dlaku sve kako piše u oglasima zavrijedilo bi čak da iznajmim kakav osrednji hotel.

- Što da radim? – htio sam pitati Dražena. – Gdje da posudim toliki novac? Je li raspoložen da me on financira?... Sav sam u brigama, izgubljen sam, koža mi se ljušti, mozak me peče...

Sve budniji bivao sam sve aktivniji. Kako bi bilo da s prvom ljepoticom odmah otvorim biznis? Da je uzmem ilegalno u podnajam, vrtim punom brzinom u prometu i vratim tek kad bude sasvim iscijeđena. Ona i ja podijelili bismo zaradu! Zar to ne bi bilo i njoj i meni korisno s ugodnim? Nadigrali bismo gazdu i pobjednički se cerekali! Zar to ne bi bilo potpuno u skladu s kapitalizmom? Tko riskira – profitira!

Otvorio sam jedno oko. Za ležanje drugo mi i nije trebalo. Gledao sam samo u stvarnost. Vidio sam kako bih domovinu vrlo brzo mogao izvući iz golemih vanjskih dugova. Proširio bih prvo posao na manji unajmljeni hotelčić a zatim redom na sve ozbiljnije hotelčine pa na hotelske lance. Domovina bi mi prilagodila zakonske mjere, sabornici bi rado izglasavali sve što bi državu izvlačilo iz dužničke provalije. Proračunsku rupu punio bih takvom brzinom da bi sabornici poslije sjednica prionuli da drže vreće u koje bi se slijevale bujice novčanih pritoka.


Seoba u polustvarnost dio je globalizacije

Već rastu generacije koje čitaju pretežno s monitora, komuniciraju mobitelima, zabavljaju se pokretnim maštarijama (igrice), žive na mreži...

Iz Stvarnosti sve će biti dublje seobe u Polustvarnost – Internet kurve će u njoj biti od virtualnog polumesa, polumirisa, poluhormona...

Nastat će digitalne kurve za zajedničke provode, ljetovanja, boravke, čak i brakove... U novoj tehnologiji sve će biti veći izbor partnerica pa će se razviti i njihova specijalizacija – sa svim mogućim svojstvima, oblicima, posebnostima; međunarodne Virtualke, Facebook Jebačice, Twiter supruge, Blog znanstvenice, Youtube zabavljačice...