Glasovi ispod površine

Reći ću samo da imam dojam da se sve mrvi. Zakoni, književnost, povrće, zrak, psi u parku – sve se mrvi. Morat ću što prije do mora da vidim mrvi li se i more. Kako je s vašim ljubavima? Mrve li se i one? Kako je s vašom budućnošću? Ako se i ona mrvi ne dajte joj da se mrvi. Čuvajte bar nju, budućnost, onako nevinu, s licem nedužnog djeteta. Ali, neću se sada prepustiti logoreji. Krleža je ovdje, njemu je mudro dati riječ. Evo, čujte ga:


Kompjutori prodavat će se na sajmu buha kao stara krama

„Desalinizacijom morska voda pretvorit će se u slatkovodno piće, i prema tome, pitanje zagađivanja kontinentalnih voda ne dolazi više u obzir. Plodnost tla bit će edenska: na sve strane klijat će banane i dinje, a plug i brana ostat će u muzeju kao svjedočanstvo na davna trogloditska vremena kada je čovjek još obrađujući zemlju, rujući po njoj kao nerast kljovama i kad je bio vezan uz brazdu (glebae adscriptius), kao kmet u feudumu, kao rodoljub u građanskoj eri, kad je svoju oranicu obožavao kao domovinu i za ovu svoju bijednu i zaostalu agrarnu produkciju ubijao i dao se ubijati lijevo i desno u masama. Čovjek će, dakle, prestati da obrađuje zemlju, hranit će se sintetičkim bjelančevinama i ugljikohidratima, i kao što danas može da se napije vode gdje i kako hoće, tako će se i hraniti. Imat će hljeba i ruha, stan i toplinu, slobodu kretanja i putovanja a discretion. Imat će sve što mu srce želi po individualnom izboru i ukusu, ne će trebati da kupuje, jer robe u trgovinama biti ne će, pošto će zagarantirano obilje raznih produkata isključiti bilo kakvu konkurenciju. Biokemija zagarantirat će porast novih organa, meteorologija i regulacija nataliteta osigurat će čovjeku punu slobodu u oblastima atmosferskih i ljubavnih pustolovina i problema. Oduvijek zagonetno pitanje karaktera novorođenčadi bit će već u začetku riješeno u ženskoj utrobi, a nadljudi stvarat će se po poznatom faustovskom receptu. Od najranijeg djetinjstva ljudi bit će sveznadari, jer će na ljudsku svijest djelovati sinkrono ogromna masa najraznovrsnijih znanja i vještina od najranijih dana. Današnji način komuniciranja takozvanog masmedija spada među sasvim primitivne metode odgoja u polupismenom začetku. Određivat će se tjelesna građa, tako sudbonosna po udes čovjeka: od ciklotimika (ciklotimija = duševna neuravnoteženost koja se očituje u naizmjeničnim jačim ili slabijim stanjima vedrine) postat će flegmatik, od abuličara voluntaristi, već prema potrebi, po načelu ravnoteže medicinskih tipova, da ne bi došlo do poremećenja između genija i kretena. Termonuklearna energija bit će svrstana u prethistoriju i sve će zamijeniti laseri sa zrakama iks i gama. In vitro stvarat će se razni živi oblici od najprimitivnijih do najsavršenijih bića. Primitivno oplođivanje molekula, koje se danas reklamira kao grandiozan izum, bit će kronološki svrstano u sasvim primitivne početne, gotovo medijevalne metode naučnih pokusa iz druge polovine 20. stoljeća. Ukoliko netko neće da se hrani sintetičkim ugljikohidratima, hranit će se faunom i florom morskom po izboru i po specijalno ukusnim jelovnicima, koji će po svome bogatstvu nadvisiti sva čudesa barbarske kuhinje 20. stoljeća. Genijalnost gajit će se u epruvetama, kao danas orhideje u staklenicima. Kompjutori prodavat će se na sajmu buha kao stara krama, jer kome bi uopće palo na pamet da se služi ovim staromodnim klepetalima od računara u vrijeme kad će čiste sublimne ideje vladati mislima i djelom. Elektromagnetski interfaktori uspostavit će direktnu vezu između mozga i nagomilanog znanja. Trajanje ljudskog života produžit će se u beskonačnost. Stogodišnjaci igrat će tenis, a narodi ljubavnika, jahača, ratnika i mesoždera bit će promatrani sa sarkastičnim prezirom kao trogloditne preživjelosti iz jadnog 20. stoljeća. Razne religije, bogovi, ideologije, revolucije i kontrarevolucije, revolucionari i kontrarevolucionari, kapitalisti, biskupi, generali, banke, sindikalni borci za pravilno reguliranje odnosa radne snage i zlata, kontrolori i profiteri kretanja robe na tržištu, privatno pravo i posjed, sve će to biti svrstano u grupu idiotskih pojmova iz davne historijske prošlosti kad su Sjekira i Vaga bile simbolom pravde. Prevladavat će čovjek brzinu svjetlosti i vremena, tako da će konačno postati ravan bogovima, a kao besmrtnik zaputit će se u intergalaktičke strateški planirane izlete za konačno osvajanje Svemira“. (KRLEŽA Vizija 21. stoljeća, 1967.)

Ostajem bez daha! Ne znam više po koji put. Pročitam nekoliko puta godišnje taj tekst koji će sigurno kao informacija biti dio buduće energetske čestice novog Velikog praska. Kultura će tako preživjeti još jedno sažimanje cjelokupnog postojećeg svijeta.

Svi se krećemo, neki čak i misle. Mnogi gledaju nogometno prvenstvo, ali vjerovali ili ne već mi je nekoliko ljudi reklo da im se prvi put u životu dogodilo da nisu ni minute posvetili prijenosima utakmica ili ne daj Bože komentiranjima bez kraja i konca. Svjetsko prvenstvo u nogometu odjednom ih se uopće ne tiče.

Tko čeka dočeka! Iako sam duboko sumnjao ipak sam dočekao da se ljudska psiha počela oslobađati bolesne opsjednutosti potpuno besmislenom borbom oko ubacivanja lopte u vrata. Nema toga što Englez neće izmisliti! Nema tako suludog i besmislenog eventa koji Englez ne drži u svojoj ladici ili ispod jastuka pripremljenog da zajebava sebe i cijeli svijet. Ali, eto, ja sam decenijima čekao i strpljivost me nagradila. Protiv teške pandemije izgleda da je nađen djelotvoran antibiotik.

Kao i svako urušavanje tako je i patološka boljetica nazovimo je nogocitoza, a može i nogocitis, sada načeta. Vjerujte mi da nije daleko dan kad će nogomet biti zadnja rupa na svirali. Bit će baš ono što jest: mala seoska zabava, zamjena za igru prasice ili picigina na splitskim plažama. Zašto da nam neki mulci i njihove gazde vade lovu iz džepa i pamet iz glave? Zar nije zabavnije da igrate Sinjsku alku iz Majetićevog romana Čangi gdje visoko podignutim pimpekima treba pogoditi čarobni picin trokut? Zar ne bi svjetsko prvenstvo u toj disciplini bilo puno uzbudljivije od ovog nadmudrivanja sa zrakom napunjenim besmislom?

Pamet u glavu i nastavite put u budućnost:


Pipkanje Becićevih trodimenzionalnih ljepotica

Stid me proricati. Samo sam jedan a bit će nas milijuni koji će stvarati novu književnost. Proričem ipak da bez riječi književnost nikad neće postojati. Jednostavno, nije moguća književnost bez misli, bez svega što riječ akumulira i nosi dalje u nove grupe značenja. Množit će se bezbrojni simboli koji će jednim dijelom zamjenjivati ne toliko riječi koliko rečenice, ali ne mogu predočiti razgovor koji bi se služio samo simbolima.

Slikarstvo će stvarati novu prirodu. Boje i oblici u beskrajnim bogatstvima. Sa začinima zvuka i riječi. Dinamikom prisutnom gdje treba, gdje će vizualija odjednom krenuti u istraživanje. Trodimenzionalnost će biti pravilo (možda ste primijetili da je ovih dana u život krenuo 3D printer!). Likovna djela neće se izlagati u zatvorenim prostorima nego na likovnim plantažama s tisućama eksponata i njihovim međudjelovanjima. Slikarstvo će biti slično glazbi. Neće biti zamrznuto u jednu milijardinku sekunde nego će protjecati u realnom vremenu. Ulazit ćemo u slikarstvo. Bit ćemo njegov dio, ono pak naš. Ono što se sada zove kultura bit će mali svjetić jedva prepoznatljiv iz raskoši budućih ponuda. Čula će nam se razvijati, oko će nam u svakom detalju odčitavati golemu arhivu ranijih izložaka a broj im je blizak bezbroju!

Najradije bih nalinkao na Krležin tekst o budućnosti ali nema ga nigdje u digitaliziranom carstvu. Još ga krijemo duboko u katakombama analognih zapisa. Zbog toga moram ga ovdje citirati na papiru bez obzira što jede dragocjeni prostor, jede možda neku poveću granu iz koje je proizveden papir na kojem su ispisane njegove tako velike, zapravo krležijanske riječi.

Napomena: podsjećam vas da je moj tekst bio objavljen u časopisu Tema koji izlazi, vjerojatno po navici, na starom dobrom papiru. U sljedećem postu ovdje ćete moći u digitalnom carstvu pročitati Krležinu vizija 21. stoljeća napisanu davne 1967. godine, a tako žive i opipljive kao da ju je sve mlađi Fric napisao danas ujutro!

Ljudima najrazličitijih struka odnedavno je nedostupno što se pisalo u novinama, časopisima i revijama sve do 1950. godine. Nacionalna i sveučilišna knjižnica mora tiskovine sačuvati na životu jer im je vijek upotrebe/trajanja na izmaku a s digitaliziranjem tog blaga ide više nego sporo budući da NSK za to dobija beznačajnu financijsku siću. Stoga vas molim da kao malo vode na dlanu čuvate sve što je u prošlosti bilo tiskano a negdje je na vašem tavanu ili pod krevetom. Sjetite se da ono što nije u novinama da se nije ni dogodilo. Uzalud učite povijest ratova i rađanje nacija iz udžbenika. Ako vas zanima stvarni život u vrijeme kad je Dežman ludovao za Ljerkom Šram i tko joj je sagradio lječilište Brestovac (od kojeg danas nema više ni traga) nastranu dosadne i preozbiljne knjige – bolje je da prelistate novine iz tog vremena. Današnje novine su već druga priča. Iz njih će budući povjesničari prosperirati ako se budu specijalizirali za povijest trača. Prava zbivanja pomalo sele na internet.

Ako vas pak zanima što će se dramatično mijenjati u budućnosti koja je već počela onda vam ne trebaju stare novine. Dovoljno će biti da zavirite na ovaj blog:


Što i kako bi pisali Krleža, Tolstoj ili Balzac da su imali laptope spojene na WWW?

Što će biti s književnošću? Prije svega postojeći žanrovi neprekidno će se preobražavati u neke sada nezamislive e-Kafka insekte. Izvan je svake stvarnosti da netko negdje sjedi s knjigom prikovanom uz prste i da čita satima i satima neku knjigu? Koja i kakva bi to knjiga morala biti? Nema takve! Nikakvi tečajevi brzog čitanja tu ništa ne mogu poboljšati.

U prepoučnom tekstu Kad će suvremeni roman napokon postati zabavan? Julian Gough bez dlake na jeziku ali nimalo mandićevski će reći:

„Pripadnici moje generacije, i onih još mlađih, provode mnogo vremena uzimajući informacije ne u dugim, linearnim, strukturiranim, koherentnim i samoograničenim jedinicama (filmu, romanu), nego u kratkim štrcajima, s najrazličitijim tonovima. Mlad čovjek koji provodi vrijeme mijenjajući kanale daljinskim ili surfa internetom reprogramira svoj mozak. Pogledajte 10 tisuća holivudskih filmova i putovanje junaka postaje posve predvidivo – već na početku možete naslutiti obrasce zapleta i završetak. Tradicionalna priča možda se slama pod tim pretjeranim teretom – ona, to je sigurno, pati od ozljede nastale ponavljanjem.“

Nedavno kad mu je izašao novi roman Philip Roth je održao posmrtno slovo slavnom žanru. Više neće pisati romane jer drži da će taj žanr toliko promijeniti svoju uobičajenu strukturu da za trideset godina više nitko neće čitati romane kakve se donedavno pisalo. Ne krijem zadovoljstvo što već neko vrijeme javno tumačim tu istu pretpostavku.

Već sutra kad u priručnom čitaču uznapredovale inačice Kindlea bude više naslova nego u našoj lijepoj domaćoj NSU i kad budemo jednim dvoklikom mogli izdvojiti kompletnu hrvatsku književnost, ili recimo mađarsku poeziju, ili recimo svu godišnju produkciju francuske esejistike – neće biti drugog alata nego potpuno novi način recepcije ispisanog. Ali i ispisano će biti upisano novim načinom mišljenja i pjevanja (rekao bi Gough).

U mreži će biti stvarane izmrežne pjesme sa svim mogućim i nemogućim linkovima i asocijativnim rutama, koridorima, autocestama, vijaduktima i e-hanovima. Jedna pjesma – skoro pa jedan novi Svemir. Gotovo je s opisom treperenja lišća. Kroz slap nekog novog Cesarića u kapima koje će ga tkati bit će Andromede i Alfe Centauri izmiješane s kromosomima i porukama svih ikad spomenutih hidrokinetičkih fenomena. Šimićeva opaska čovjeku da ne hoda malen ispod zvijezda dobit će pravu mjeru. Poezijom čovjek će doista hodati zvijezdama u svoj svojoj punini i veličini!

Stihija i laptop - intermezzo

Kiše padaju oproštajno. Nemam drugog objašnjenja. Nema razloga da bez veze padaju u tolikim količinama. One nas pozdravljaju. Kiše žele reći da ih dugo neće biti. Zbog čega bi inače padale tako neumoljivo i to ne samo u Zagrebu ili Gorskom kotaru nego i u Rijeci gdje smo Daniela Trputec i ja imali predstavljanje romana Glasovi ispod površine. U dvorani Filodrammatice voditelj i kolega Branislav Glumac nepredviđeno je zamolio Danielu da publici pročita neku svoju pjesmu. Daniela nije kod sebe imala ni jednu. - Pa neka je onda govori napamet – predloži Glumac. Daniela međutim ne zna ni jednu svoju pjesmu napamet. – Ali – dodala je Daniela – imam sa sobom laptop pa mogu na njemu potražiti neku od pjesama koja bi se uklopila u današnje prilike. Nastavili smo razgovor a kad je Daniela na laptopu našla pjesmu u riječku poplavnu i potopnu kišu uključila se krvava kiša koja je pljuštala i curila kroz i iz Danieline pjesme. Stihija i laptop, udruženi u slapove stihova stvorili su neponovljivi doživljaj. A meni, jasno, potvrdili sve dublju vezu između stvarnog i virtualnoga kao jedinog puta kojim ljudski rod može ići dalje.

A sada iz kiše u teoriju:

Zbrajanje plusova i minusa

Promjene, posebice one čiji tok je brži od onoga na koji smo navikli, nove spoznaje i otkrića – koja muka! Što da radimo s time!? U nama je ugrađen otpor na sve što nam izmiče od nadzora i krije u sebi moguće iznenađenje. Sporo nam ulaze u svijest tri goleme revolucije koje se odigravaju pred našim očima: računalska, genetska i nanotehnološka. Teško prihvaćamo da umjesto čekanja pred šalterima banke sami doma iz fotelje plaćamo račune preko telebankinga. Više volimo kukati kako nam moderno doba krade vrijeme i ništa ne stižemo obaviti. Ako ostanemo u nevirtualnom svijetu lako ćemo se sjetiti da je s pojavom stroja za pranje rublja odjednom domaćicama radni dan postao kraći. Neobjašnjivo! Umjesto da bude duži jer stroj sve sam obavlja ta je korisna novotarija odjednom na vrlo zagonetan način ukrala vrijeme.

Zadnjih godina dnevno, svakog dana, dobijamo nekoliko novih perilica s najrazličitijim uporabnim namjenama. Nikako da si priznamo koliko zaostajemo.

Budućnost je manje čitljiva nego što je ikad bila. Globalizacijska energija zakovitlala je ljudsku energija u kontinentalnim razmjerima. Hoće li Indija i Kina slijediti zapadne modele kulture onako kako je to radio Japan. Najistočnija zemlja najviše se približila Zapadu. Kulture su sklone otvaranju i preklapanju ali i vlastitosti. Nema načina da izračunamo polja preklapanja.

Gospodarstveni pomaci imat će jaki utjecaj na kulturni kompas. Budu li ga usmjeravali na sjever na kojem je dobit najveća sila tada bi sva samosvojnost istočnih kultura mogla završiti u bigbraderskom loncu. Uspješni hrvatski hitmejkeri pisat će na euroengleskom i u milijunima primjeraka biti prodavani u područjima engleskokineskih i engleskoindijskih dijalekata.

Kultura je po prirodi stvari vrlo pametni stvor. Kao pravi virus neprekidno se množi i mijenja, stalno je u potrazi za novim prostorima. Kultura je svuda, po njoj i kroz nju hodamo, kroz nju gledamo i dišemo. Prije će nestati zrak nego kultura. Ona nikad ne spava. Zna da je uz znanost i ona bitno čovjekovo svojstvo. Bez nje nema ljudske vrste, njihova je međuovisnost jača od gravitacije.