Svi se krećemo, neki čak i misle. Mnogi gledaju nogometno prvenstvo, ali vjerovali ili ne već mi je nekoliko ljudi reklo da im se prvi put u životu dogodilo da nisu ni minute posvetili prijenosima utakmica ili ne daj Bože komentiranjima bez kraja i konca. Svjetsko prvenstvo u nogometu odjednom ih se uopće ne tiče.
Tko čeka dočeka! Iako sam duboko sumnjao ipak sam dočekao da se ljudska psiha počela oslobađati bolesne opsjednutosti potpuno besmislenom borbom oko ubacivanja lopte u vrata. Nema toga što Englez neće izmisliti! Nema tako suludog i besmislenog eventa koji Englez ne drži u svojoj ladici ili ispod jastuka pripremljenog da zajebava sebe i cijeli svijet. Ali, eto, ja sam decenijima čekao i strpljivost me nagradila. Protiv teške pandemije izgleda da je nađen djelotvoran antibiotik.
Kao i svako urušavanje tako je i patološka boljetica nazovimo je nogocitoza, a može i nogocitis, sada načeta. Vjerujte mi da nije daleko dan kad će nogomet biti zadnja rupa na svirali. Bit će baš ono što jest: mala seoska zabava, zamjena za igru prasice ili picigina na splitskim plažama. Zašto da nam neki mulci i njihove gazde vade lovu iz džepa i pamet iz glave? Zar nije zabavnije da igrate Sinjsku alku iz Majetićevog romana Čangi gdje visoko podignutim pimpekima treba pogoditi čarobni picin trokut? Zar ne bi svjetsko prvenstvo u toj disciplini bilo puno uzbudljivije od ovog nadmudrivanja sa zrakom napunjenim besmislom?
Pamet u glavu i nastavite put u budućnost:
Pipkanje Becićevih trodimenzionalnih ljepotica
Stid me proricati. Samo sam jedan a bit će nas milijuni koji će stvarati novu književnost. Proričem ipak da bez riječi književnost nikad neće postojati. Jednostavno, nije moguća književnost bez misli, bez svega što riječ akumulira i nosi dalje u nove grupe značenja. Množit će se bezbrojni simboli koji će jednim dijelom zamjenjivati ne toliko riječi koliko rečenice, ali ne mogu predočiti razgovor koji bi se služio samo simbolima.
Slikarstvo će stvarati novu prirodu. Boje i oblici u beskrajnim bogatstvima. Sa začinima zvuka i riječi. Dinamikom prisutnom gdje treba, gdje će vizualija odjednom krenuti u istraživanje. Trodimenzionalnost će biti pravilo (možda ste primijetili da je ovih dana u život krenuo 3D printer!). Likovna djela neće se izlagati u zatvorenim prostorima nego na likovnim plantažama s tisućama eksponata i njihovim međudjelovanjima. Slikarstvo će biti slično glazbi. Neće biti zamrznuto u jednu milijardinku sekunde nego će protjecati u realnom vremenu. Ulazit ćemo u slikarstvo. Bit ćemo njegov dio, ono pak naš. Ono što se sada zove kultura bit će mali svjetić jedva prepoznatljiv iz raskoši budućih ponuda. Čula će nam se razvijati, oko će nam u svakom detalju odčitavati golemu arhivu ranijih izložaka a broj im je blizak bezbroju!
Najradije bih nalinkao na Krležin tekst o budućnosti ali nema ga nigdje u digitaliziranom carstvu. Još ga krijemo duboko u katakombama analognih zapisa. Zbog toga moram ga ovdje citirati na papiru bez obzira što jede dragocjeni prostor, jede možda neku poveću granu iz koje je proizveden papir na kojem su ispisane njegove tako velike, zapravo krležijanske riječi.
Napomena: podsjećam vas da je moj tekst bio objavljen u časopisu Tema koji izlazi, vjerojatno po navici, na starom dobrom papiru. U sljedećem postu ovdje ćete moći u digitalnom carstvu pročitati Krležinu vizija 21. stoljeća napisanu davne 1967. godine, a tako žive i opipljive kao da ju je sve mlađi Fric napisao danas ujutro!
Post je objavljen 18.06.2010. u 00:10 sati.