Glasovi ispod površine

Ljudima najrazličitijih struka odnedavno je nedostupno što se pisalo u novinama, časopisima i revijama sve do 1950. godine. Nacionalna i sveučilišna knjižnica mora tiskovine sačuvati na životu jer im je vijek upotrebe/trajanja na izmaku a s digitaliziranjem tog blaga ide više nego sporo budući da NSK za to dobija beznačajnu financijsku siću. Stoga vas molim da kao malo vode na dlanu čuvate sve što je u prošlosti bilo tiskano a negdje je na vašem tavanu ili pod krevetom. Sjetite se da ono što nije u novinama da se nije ni dogodilo. Uzalud učite povijest ratova i rađanje nacija iz udžbenika. Ako vas zanima stvarni život u vrijeme kad je Dežman ludovao za Ljerkom Šram i tko joj je sagradio lječilište Brestovac (od kojeg danas nema više ni traga) nastranu dosadne i preozbiljne knjige – bolje je da prelistate novine iz tog vremena. Današnje novine su već druga priča. Iz njih će budući povjesničari prosperirati ako se budu specijalizirali za povijest trača. Prava zbivanja pomalo sele na internet.

Ako vas pak zanima što će se dramatično mijenjati u budućnosti koja je već počela onda vam ne trebaju stare novine. Dovoljno će biti da zavirite na ovaj blog:


Što i kako bi pisali Krleža, Tolstoj ili Balzac da su imali laptope spojene na WWW?

Što će biti s književnošću? Prije svega postojeći žanrovi neprekidno će se preobražavati u neke sada nezamislive e-Kafka insekte. Izvan je svake stvarnosti da netko negdje sjedi s knjigom prikovanom uz prste i da čita satima i satima neku knjigu? Koja i kakva bi to knjiga morala biti? Nema takve! Nikakvi tečajevi brzog čitanja tu ništa ne mogu poboljšati.

U prepoučnom tekstu Kad će suvremeni roman napokon postati zabavan? Julian Gough bez dlake na jeziku ali nimalo mandićevski će reći:

„Pripadnici moje generacije, i onih još mlađih, provode mnogo vremena uzimajući informacije ne u dugim, linearnim, strukturiranim, koherentnim i samoograničenim jedinicama (filmu, romanu), nego u kratkim štrcajima, s najrazličitijim tonovima. Mlad čovjek koji provodi vrijeme mijenjajući kanale daljinskim ili surfa internetom reprogramira svoj mozak. Pogledajte 10 tisuća holivudskih filmova i putovanje junaka postaje posve predvidivo – već na početku možete naslutiti obrasce zapleta i završetak. Tradicionalna priča možda se slama pod tim pretjeranim teretom – ona, to je sigurno, pati od ozljede nastale ponavljanjem.“

Nedavno kad mu je izašao novi roman Philip Roth je održao posmrtno slovo slavnom žanru. Više neće pisati romane jer drži da će taj žanr toliko promijeniti svoju uobičajenu strukturu da za trideset godina više nitko neće čitati romane kakve se donedavno pisalo. Ne krijem zadovoljstvo što već neko vrijeme javno tumačim tu istu pretpostavku.

Već sutra kad u priručnom čitaču uznapredovale inačice Kindlea bude više naslova nego u našoj lijepoj domaćoj NSU i kad budemo jednim dvoklikom mogli izdvojiti kompletnu hrvatsku književnost, ili recimo mađarsku poeziju, ili recimo svu godišnju produkciju francuske esejistike – neće biti drugog alata nego potpuno novi način recepcije ispisanog. Ali i ispisano će biti upisano novim načinom mišljenja i pjevanja (rekao bi Gough).

U mreži će biti stvarane izmrežne pjesme sa svim mogućim i nemogućim linkovima i asocijativnim rutama, koridorima, autocestama, vijaduktima i e-hanovima. Jedna pjesma – skoro pa jedan novi Svemir. Gotovo je s opisom treperenja lišća. Kroz slap nekog novog Cesarića u kapima koje će ga tkati bit će Andromede i Alfe Centauri izmiješane s kromosomima i porukama svih ikad spomenutih hidrokinetičkih fenomena. Šimićeva opaska čovjeku da ne hoda malen ispod zvijezda dobit će pravu mjeru. Poezijom čovjek će doista hodati zvijezdama u svoj svojoj punini i veličini!