Glasovi ispod površine

Autor je zaspao klečeći pored papirnate Daniele. Daniela je zaspala na dnu Sandrove tvornice. Vrijeme nije od koristi, ono ne raspoznaje knjigu i njenu protočnost. Njenu stvarnost. Danielina potraga uvijek započinje novim čitanjem, Autorov porod se odvija stotinu puta ispočetka.

Grč. Jesi li ti onaj koji čita ključ? Jesi li? Pitam te nešto, ne mršti se. Ne preskači ovaj dio.

Daniela leži na podu Sandrove tvornice, nju neće zaskočiti liječnik kao što bi to u realnom životu bilo. Daniela je lik, ne zaboravite, doduše možda upravo sada dok vi čitate ove retke ona gleda upravo u vas, prolazi kroz vas, možda Daniela postaje baš Vi.

Ovo nije knjiga o prošlosti ili budućnosti, ovo je knjiga o svevremenu. Dio tog svevremena je trenutak, ovaj sada tu. Daniela je u tvom trenutku samo slovo, je li uistinu? Ne misliš li da je Daniela zapravo od krvi i mesa? Ha? Nešto sam te pitala? Pitala, da, nemoj se praviti da si zbunjen? U redu, zbunjena? Daniela je. Postojala. Postoji.

Zašto sam tako napisala? Ova knjiga nije prestala postojati jer je u sadašnjosti. Zbog sadašnjosti ona ima smisla, ali prava paralelna Daniela misliš li da nije postojala?

Postojala je. Dok ovo pišem postoji. Dok ovo čitaš njoj se gubi ljudski oblik. Brišeš je svakim pročitanim retkom. Ne osjećaš li se moćno s tom spoznajom? Da svojim čitanjem brišeš osobu? Njene godine, navike, stil življenja, odjevne predmete, dom, ljubav, kućne ljubimce. Jer ovo nije obična knjiga, nije ni umorstvo, ovo je kršenje pravila. Samo to. Vjeruj.

Daniela zapravo nije mrtva, ni Autor, njihove godine se možda mogu pribrojati ovoj tvojoj godini u kojoj postojiš, da, oni postoje prije tebe, no oni će postojati i nakon tebe. To je ono što opravdava tvoje brisanje. Jer tvoje brisanje nije jedino brisanje, tvoje brisanje je tek jedno u nizu. Tvoj lik, tvoja osoba bez ijednog jedinog ispisanog retka, postaje dio ovog romana. I čini te?

No, nećeš li se zapitati kakvim te zapravo čini? To je nebitno, zar ne?