Glasovi ispod površine

Dok su Ilirka i Tomek izmicali mojim umornim očima, dok sam već i sam
sumnjao u to da ću pronaći Danielu, odjednom sam ugledao ogromnu svjetlost. Nije to bila svjetlost reflektora, niti je neki automobil zalutao na
jezero, to je bila jedna od onih neobjašnjivih svjetlosti, i tada sam vidio...
U istom sam trenutku poželio vratiti likove pored sebe, brzim sam
pokretom uma prizvao Ilirku i Tomeka, pa oni su moji, ne mogu me ostaviti
samog, ja, običan autor, trebam u ovom trenutku čuda, nekoga za kog ću se
moći uhvatiti ako i na mene krene svjetlost da me proguta...
Iz Daniele je isijavala žarka svjetlost, činilo se kao da sve dugine boje
izlaze iz njenih ruku, u tu stvarnost u koju sam zalutao kao autor.
U početku nisam mogao vjerovati, a kako i bih, to je sve mogla biti samo
fikcija, obična puka izmišljotina, plod mašte, ali prepustio sam se toj
vjeri, kao čovjek, kao pisac i kao zaljubljenik u znanost. Pred ovim
događajem se nije moglo pobjeći, morao sam ući u samu njegovu srž i
zakoračiti, pa gdje god nestao.
Daniela se tresla, bila je mokra, duga joj je kosa bila slijepljena za
leđa, kako smo joj se približavali nas troje, postajala je sve bljeđa i bljeđa. Daniela se pretvarala u dan, u neobično bijeli dan, Daniela je postala tijelo od snijega, Daniela je bila neodređena i neopipljivo drugačija.

Sada već sasvim blizu nje, nas troje, gledamo jedno u drugo pa u Danielu, i
nitko se ne usuđuje reći ni riječ. Odjednom Daniela promatra Danielu i prilazi im, prilazim vam, prilazim joj s leđa.

Svi ostanu zabezeknuti.
Tomek skupi snage i izusti: - Odakle sad ona? Pa, iste su!
- Ne, uopće nismo iste, dapače ima nas sedam. Kao krtica si, ništa ne vidiš, daj si kupi nove naočale - narugala se Daniela vidno uzrujanom Tomeku.
- Ja sam jedan dio Daniele, ja sam ona, ona je ja, vrlo jednostavno, poput kišnih kapi i rose, slično, različito, ne?!
- To nikako nije moguće! – protestirao je Tomek. – Takvu kvantnu polidanieličnost nikako ne bih mogao potpisati...
- Đizusss! Fakat si tup, il` zateleban, svejedno, joj vi muškarci! - nastavila
je u svom tonu nova Daniela.
Daniela priđe Danieli i lagano je podigne. U tom trenutku njih dvije počnu pričati na nepoznatom jeziku. Autor se udari po čelu, po tko zna koji put, pomalo ljut što je nemoćan, zažali što je Danieli dao toliku moć - Danieli kao liku i Danieli kao suautorici. - Baš sam blesav – promrmlja si u bradu.
- Trebao sam, morao sam znati.
Daniela im priđe: – Žao mi je, morat ćete nas ostaviti same.
- Ne dolazi u obzir - suprotstavi se Ilirka. U tom se trenutku željela pozabaviti glasovima koje je čula, a nikako ih nije mogla odrediti ili pripisati ikome od prisutnih.
- Idite! - dotrči druga Daniela, pa treća, pa četvrta i tako sve do sedme Daniele.
- Odakle ste se sad sve stvorile? - sada je i Ilirki bilo jasno čiji su to glasovi i
zbog čega ih nije mogla raspoznati. Kako i bi kad su svi jednaki, ili bar prilično
slični, čak ni ona koja je rasturala glasove, nije mogla raspoznati razliku, zamantalo joj se od spoznaje.
Ponovno zavlada kaos, ali šest Daniela okruže sedmu Danielu i ništa se tu
više nije moglo učiniti.
Autor se prvi pokupio natrag, a za njim Tomek i Ilirka.
Šutjeli su, nisu znali što i kako uopće reći, sve se činilo tragično, jer takvu mistiku sada tek tako zaboraviti - to jednostavno nije moguće!

Daniele ostanu same sa sobom.