Glasovi ispod površine

Daniela se iskrala iz knjige. Naslonivši glavu na prozorsko staklo počela je
diktirati san koji je trebao biti odaslan njemu kojega je čekala
oduvijek. San je trebao biti krik, sama Daniela više se nije snalazila
ni s autorom, ni s Ilirkom, niti Tomekom, zapravo ih je bila sita, bila je
sita svega...to vam mogu reći upravo ja, njena najvjernija kopija. Istina je malo složenija, izvolite u nju ući sami.


Teška sam noćas, teža od čelika i betona sjedinjenih u nebodere koji se
uspinju visoko u nebo. Ušla sam u sebe, potonula i na dnu sebe čučim,
sama i ranjena.
Samoranjavanje je tako lijepa radnja zbog toga što znaš koliko će te boljeti, znaš kojim
ćeš se rezom obilježiti, znaš koliko duboko možeš zariti i preživjeti,
preživjeti bol.
Uzalud sam se trudila u ovim danima pronaći nečiju ruku, ona je uvijek poput
Šamara. Nema u meni ni trunke nade za nečiji spas, oni to osjete, pa bježe.
Obrisat ću suze, savršeno nanijeti šminku, i bit ću još jedan klaun u nizu,
ženskih oblina i godina, bit ću pravo lice za vidjeti u užurbanom gradu, a
onda, onda ću ponovno leći u krevet i dati sve od sebe da preživim dan.
Mrtva sam u svojoj živosti. Emocije, što je to no presahlo lišće, minulo
ljeto, suha zemlja, neplodno tlo, ne dotiči me, ne traži se u meni, tu nema
ničeg više.
Oprosti mi vjerovala sam u tebe, a sada te izdajem poput svih ovih, a dugo,
dugo sam te tražila, dugo sam vjerovala samoj sebi da si me ti stvorio
ovakvu. Što ostane kad shvatim da si i ti obična laž, samo
sumaglica koja je prikrila razoran oblik. Ovo što si ti, to je sada tako
očajno.
U tami kroz oblake putujem, skoro nedodirljiva, kažem skoro, jer mene još
uvijek dotiču emocije slučajnih prolaznika... sve više odustajem od
ljubavi koja opterećuje, više te nemam čime voljeti.
Sada sam u srcu sama sa sobom, tako je prostrano i teško, ali je ipak toplo.


Odlomak je gotov - pomislila je, a onda se sjetila da je svemiru nejasno tko
je on. Pomalo skeptična stala je oblikovati čovjeka koji je nekad bio komad
nje, komad koji ju je ostavio utopivši se... bez razloga. Bolno je bilo prisjećati se,više nije bila sigurna u kojem je to životu bila pored njega, koliko je godina prošlo, koliko planeta, svemira, no glasom je započela odlučno :


Tako je duboko u meni ta osoba kojoj ne znam ime, godine, samo znam da sam
je izgubila, izgubila prije svog rođenja, i tražim, tražim joj trag, miris,
tražim joj lice i kosti, tražim njene mane, vrline, njene usne, i kretnje.
Zarobe me dani, jurim, jurim nedohvatno, odbijajući druge,
druge, druge, nudeći im samo trenutak, i sama sam, sama sam dugo, već čitavu vječnost, ni Bog mi neće oprostiti tu samoću i tu bol, to nedostajanje, tu
prazninu koju nitko drugi ne može napuniti...
Oprosti mi ti taj, iz pjesme, moje i tvoje, tebe kojeg čekam, i kojeg ću na
usnama i dalje nositi, kao što se nosi pečat sudbine.
U zvijezdama, u nebu, u moru, u valu, u kamenu, u šumi, u trncima, u
knjigama, tebe ću, tebe ću u sebe pokopati!


Izdahnula je i sklupčala se na goli pod Sandrove tvornice.