Glasovi ispod površine

- Sva sam već bolesna od tog lika! Više ne znam gdje me ne boli! Da ga samo vidiš. Pa čuješ. Pa onda ovo što mi poručuje. Pa kako mi poručuje! Sve to skupa ja više ne mogu izdržati…

Tomeković je šutio i valjda mislio. Što je mislio teško da bi uspio objasniti. Daniela je malo pričekala pa kad je vidjela da čovjek od struke šuti nastavila: - Još nekako bi i išlo da ga ne volim. Ali, volim ga i volim i to toliko da ću od toga umrijeti. Fakat ću umrijeti… Upisala sam nutricionizam, hoću studirati, a kako? Kako kad mi se samo on mota po glavi!?

- Po glavi i po laptopu! – našali se Tomeković. – Što je Heidegger završio? Studira li nešto? Čita li možda puno? Što čita?

- Otkud bih ja to znala. Nikad nije spomenuo ni školu, ni faks, ni knjige. Ništa. Velim ti, lik je nešto što još nigdje nisam srela. Znam samo da kad ode u neku malu glupu državicu za tri dana nauči njihov jezik za koji nisam ni čula da postoji. Nekad mi iz zafrkancije pošalje mejl na takvom nekom bantu-mantu jeziku. Poludit ću!

Tomeković je opet naglo živnuo.

- Po čemu ti znaš da je taj bantu-mantu baš to, baš bantu-mantu a ne neki mantu-bantu? Možda se Heidegger šali pa piše bez veze ili prepisuje iz njihovih novina ako imaju inačicu na nama poznatom pismu. Nemoj napamet nešto tvrditi.

- Ne bih ti se ni obratila da nemam nešto i ja u glavi. Ne misliš valjda da sam neka obična fifica. Rekla sam ti da puno hoću i da puno na tome radim! – bila je Daniela malo kao uvrijeđena.

- Oprosti, htio sam samo upozoriti da nisi mogla naučiti bantu-mantu da bi provjerila Heideggerove poruke. To bi ipak bilo preko svih očekivanja!

- Jasno je da nisam učila takve stvari. Ali, na nutricionizmu imamo jednog kolegu, crnca iz Zimbabvea i on mi je preveo na hrvatski jedan Heideggerov mejl pisan na njihovom domaćem bantu jeziku koji sada uz službeni engleski uzima sve više maha. I bogme odmah se vidi da je to Heidegger pisao. On i nitko drugi.

- Au! Daj da vidim!

Tomeković je gledao riječi nanizane u mejlu ali ni jedna jedina nije ga ni na što asocirala. Doista, pisano na jeziku stranijem od stranog. Ispod je bio prijevod:


Šalje: ernest.heidegger@zg.htnet.hr
Prima: daniela@gmail.com
Predmet: Knjiga za čitanje kad se svjetla pogase
Datum: 15. listopad 2005 10:38

Napustio sam te dok si sanjala da listaš neku knjigu veličine tvog kreveta.
Ulazila si i zlazila iz te knjige-kreveta. Pokušavao sam razabrati riječi,
ali ni jedno slovo nisam mogao vidjeti cijelo. U nekoliko navrata dobacila
bi mi slovo, ali prije nego sam ga mogao prepoznati rasprsnulo bi se kao
balon i nestalo iza tvojeg čela. Kao da si čitala knjigu-krevet pomoću mene.

Sanjam te na javi.

Kad čitaš ove retke već si budna. Sad ću biti priseban i paziti što
govorim.

Kupaj se u sunčevim zrakama. Ako su pametne uzet će te za ruku i
pomoću tebe ispisati priču o putu koji su prošle
da bi te dotakle.


Tomeković je provjeravao grafički oblik oba mejla. Bili su skoro isti. Na nepoznatom jeziku jedino se činilo da treba nešto više riječi da bi se izrazilo ono što se na hrvatskom može s dosta manje riječi.

- Je li Heidegger potvrdio točnost prijevoda?

- Preletio je pogledom kao sada ti i odmah rekao da je sve okej. Za poludit! Pretvorit će me u ludničarku!

- Možda mu je tamo netko pomažući se engleskim preveo s hrvatskog na bantu-mantu?

- Nije. Heideggera sam upoznala s našim crncem Shumba Tsvangaraijem i jako su lijepo razgovarali na tom bantu-mantu. Odmah su se sprijateljili. Shumbi moram redovito javljati gdje se Heidegger natječe i koje je mjesto osvojio. Velim ti, sve će me to odvesti u ludničarenje! Glavom ću platiti tu nesretnu ljubav! Pomogni ako ikako znaš!

- Ako se čita hladno analitički konkluzija može biti samo jedna! – izrazito mudro s prizvukom nadmenosti i odbojnim, hladnim glasom rekne Tomeković.

- Voljela bih čuti stručnu konkluziju! – zalepeće rukicama nestašna Daniela.

Tomeković napravi nešto predugu stanku. Pogleda kroz staklenu fasadu prema vitkim, u nebo izduženim stablima, uzdahne i ozbiljno izjavi: - Danielo, ti si hrabra djevojka. Ja ti se divim. Tvoja karijera bit će velika i značajna. Nije mi samo jasno koji te motivi vode. To nikako da proniknem.

- Mene vode motivi napredovanja. Bit ću najbolji nutricionist u državi. Bit ću najveća dizajnerica slastica u ovom dijelu Europe. Moje kompozicije torti trajat će nažalost i dalje samo jedan dan, ali te slatke skulpture slikat ću iz svih uglova i imati senzacionalnu izložbu u galerijama diljem svijeta. Meni se kraj još i ne vidi…

Tomeković je bio poprilično začuđen. Njegovo pitanje nije išlo u ovom smjeru. – Lijepo, drago mi je to čuti, Daniela. O tome možemo posebno. Bio sam iskreno zadivljen tortom što si je oblikovala u obliku molekule proteina. U svakom slučaju na tome moje iskrene čestitke!

- Hvala, doktore. To mi je tako drago čuti. Hoćeš li mi pomoći oko oblika koji se naziru u subatomskoj strukturi? Želim biti prva koja će oblikovati subatomsku tortu!

Tomeković više nije mogao izdržati. – Čuj, mala, sad sam siguran i ne moram te više ni pitati. Tvoj je motiv zajebavanje! Želiš ismijati čovjeka koji se bavi nečim o čemu ti pojma nemaš. Sve ovo tumačim kao golu zajebanciju. I torte i molekule od brašna, jaja i putra i poruke pisane navodno u snu. Mala, tebi je gušt da me zajebavaš.

Gledao je njeno plačljivo lice. Htjela je nešto reći ali knedla u grlu nije joj dala da govori.

- Nema veze, Daniela. Mi smo navikli da nas obični svijet uzima kao šašave i nastrane osobenjake. Ništa ti ne zamjeram. I nikome neću reći ni riječi. Krenimo sada svatko svojim putem.

Zgrabila ga je za rukav. Još uvijek bez riječi otvorila je sljedeću poruku:


Šalje: ernest.heidegger@zg.htnet.hr
Prima: daniela@gmail.com>
Predmet: Ostajem!
Datum: 14. listopad 2005 17:51

ostajem u tvojem snu
iako si se probudila prije poprilično sati uspjelo mi je da u tvome snu
ostanem i kad si na javi

stalno ću biti u tvome snu
smatraj da sam se preselio u tvoje snove

nisam podstanar
dio sam svijeta koji u snu gradimo

i nemoj misliti da imam plemenite namjere
o, ne!
sebičan sam i koristoljubiv

zbog koristi ostajem u tvome snu

čini ti se da pričam tebi
ne, nije tebi

svima je!

ostajem u tvome snu i pričam svima jednu dugu, dugu priču
o tome kako sam te pronašao
o tome kako si naivno dopustila da uđem u tvoj san

pričam ti kako zajedno s tobom radimo na pljački milenija
smišljamo kako ćemo vrijeme obezvremeniti

da nisam sinoć saznao koliko si prenajbolja
i da nisam spoznao mudrost tvojega srca
ne bih ni došao u tvoj san


Tomeković je sjeo. Zamislio se. Činilo se da je dirnut.

- Oprosti, nisam smio misliti da me zajebavaš! Sve je velika tajna. Pred nama, i tobom ali i preda mnom, krije se silno golema tajna.

- Sve se događa u snu? Baš sve? – ne vjeruje Tomeković
- Baš sve! Tate mi! - sigurna je Daniela.

Tomeković je mišem skrolao po Outlook Expressu ne bi li našao neko prikriveno rješenje. Nije znao što traži. Odakle početi? Kamo uopće krenuti. Kao pravi surfer letio je kamo bi mu tog trena palo na pamet.

- Slušaj, Daniela. Je li bio kakav povod izvana, hoću reći izvan snova. Jeste li prije toga razgovarali da bi možda mogli u snu pokušati… pa to…ili bilo što drugo?

- Samo budi do kraja otvoren. Pitaj što god želiš. Ti znaš da si jedini čovjek kojemu sam povjerila ovu tajnu. I pred tobom ne namjeravam ništa tajiti!

- Okej! Pitam te ovo: jeste li se dogovarali da ćete se u snu pojebati? Eto, pitam te direktno. Mislim da je to najbrži put do ključa odgonetke.

- Ma ni govora! To je bilo poslije. Nismo se mi samo tako išli jebati! Nisam ja takva laka, a nije, vjeruj mi, ni Heidegger. Rekla sam ti već da me nije u početku ni primijetio. Ne mogu ti u pet riječi reći što sam sve poduzimala da me bar primijeti.

- Slala si mu poruke?

- Da, cijeli dan dok sam radila sve moguće slastice na poslu u Tendei smišljala sam usput za Heideggera slastice od riječi. Dugo je trebalo dok mi odgovori. Poslije je već bilo lakše. Bila sam malo pretjerala s neprekidnim porukama, napravila pauzu od puna tri dana i u snu četvrtu noć imala susret s njim. Bilo je divno, ah, tako divno, tako sve bijelo i slatko!

Tomeković je trznuo prstom. Kažiprst je pokazivao u monitor.

- I u poruci si mu opisala taj san? A? Jesi li? Tu smo! Tu smo! Imam početak!

- Kako sam mu to mogla prešutjeti. Poslije gomile mejlova dogodilo se prvi put da ga osjetim kao u pravom životu. U snu smo bili potpuno živi! Oboje smo bili stvarniji od sebe pojedinačnih. Zajedno svezani živom ljubavi i živim zrakom i živim usnama u snu smo živjeli toliko stvarno da nisam ni primijetila da sam se u jednom času probudila. To je bilo na poslu. Tek sam tamo primijetila da sam budna. Nisam mogla shvatiti kamo je nestao moj živi Heidegger. Shvatila sam da sam na posao stigla bez njega, sama.

- Imaš poruku koju si mu slala poslije sna?

- Oh, da nemam! Kaj je tebi!? Imam je u Wordu povećanu na 26 piksela. Evo! Tomeković je čitao:

Šalje: daniela@gmail.com
Prima: ernest.heidegger@zg.htnet.hr
Predmet: jessssssss
Datum: 14. listopad 2005 12:19

sanjala sam te napokon
aha jesam jesam jesam jesam :))
to ti je bilo ovak
u nekom međuprostoru bilo je sve nekako lijepo i neodređeno
u predvečerje
ja sam bila tužna, bili smo kod neke klupice u parku
i ja sam stavila glavu na tvoje rame, a ti si mi pričao i pričao i pričao
(ne znam kaj) i s desnom rukom mi milovao kosu
čovječe koji san :))
i tako skroz i skroz stalno stalno skroz

kisss&cmokkk
&pusaaaaaaaa

Svevideća blogerica Pustinjska uočila je da u zadnjem postu nisam u naslovu stavio upitnu rječcu čemu. Do ovog izuzetka svi naslovi imali su filozofski intonirano, ponekad ozbiljno a ponekad s ironijskom distancom, sudbinsko pitanje kojemu ništa bačeno u svijet ne može naći pravi odgovor.

• Za početak, nije li naslov trebao glasiti Čemu laptop cure iz slastičarnice? :) (Pustinjska 14.11.2006. 01:40)

Čemu izuzetak?

Heidegger je trenutno nedostupan i njegovu dionicu Autor bloga na njegovom, Heidggerovom, `imanju` iskorištava da bi prikratio vrijeme i donekle uz vašu pomoć objasnio kako je moguće dopisivanje elektroničkom poštom dok spavate, možda čak i hrčete, dok se u snu ritate ili bacate udove preko nedužnog bića pokraj vas.

Prikupio sam od preljubazne Daniele poruke što ih je na njenu adresu slao u snu osobno naš dragi Heidgger. Pristigle su na laptop začuđujeće uredno baš kao da su pisane i slane uobičajenim postupkom.

O kakvom nepoznatom omreženju se tu radi? Jasno je samo da se očito biomreža na nekim punktovima veže za standardnu fizičku mrežu odakle dalje informacije kreću poznatim serverskim putovima.

Svijet virtualiteta proširio se u nova područja i njegovo postojanje u uvjetno rečeno biološkoj mreži otvara niz sumnji. Posebice kad smo naišli na mrežu koja unutar biološke svoj početni impuls temelji na stanju svijesti kakvo čovjek ima u snovima. (Što bi na to tek rekao striček Sigmund Freud!?)

Je li budućnost doista počela? Vlada li čovjek svim svojim potencijalima? Što nam izmiče iz bilo društvenog bilo znanstvenog nadzora? Hoće li nam snove pregledavati i selektirati tajne službe? Hoćemo li biti izvedeni pred sud kada se u našim snovima budu očitovale nakane da nekoga ubijemo ili, vjerojatno češći slučaj, silujemo? Hoće li se pokrenuti lanac brakorazvodnih parnica? Hoće li se razoriti odnosi roditelja i djece? Hoće li kaos uroditi novom, preuređenom ljudskom vrstom?

Pitanja ima mnogo, odgovora gotovo da i nema.

Autor će pažljivo dozirati cijela ili djelomična pisma dragog mu Heideggera.Vjerujem da će se s vremenom moći učitavati i poruke koje je Daniela slala svojoj tada velikoj ljubavi Heideggeru. Mnoge su se okolnosti i odnosi promijenili. Možda se u svemu tome negdje krije i odgovor na najpresudnija pitanja što ih uporno postavljamo otkako smo postali bića s nesumnjivo dokazanom silom, inteligencijom, najjačom silom u znanom nam univerzumu.

Sandro mu je dao ključ svojeg ureda: - Tamo ćete u miru porazgovarati. Ako što bude trebalo javi mi mobitelom.

Daniela je skoknula u auto po laptop i povela Tomekovića u lijepe kružno odvojene prostorije na prvom katu Tendee. Desno u hodniku bilo je nekoliko prostorija za administraciju. Silva i Lucija veselo su pozdravile Danielu i njenog nepoznatog im pratitelja. Bile su ipak malo i iznenađene pa i ljubomorne kad su vidjele da cura iz slastičarnice tako sigurno i odlučno otključava gazdin ured.

- Najbolje da ti odmah nešto pokažem… Joj, oprostite, rekla sam vam ti!

- Tako ćeš mi i dalje govoriti. Lakše ću te razumjeti. Ne volim protokole i konvencije! I da nisi pogriješila! Više da ne čujem obraćanje s vi!

- I meni je tako bolje. Lakše mislim. A to što ću pokazati nije baš lako shvatiti. Evo, pogledaj ovaj mejl.

Na zaslonu laptopa Tomeković je čitao:

Zavodiš me, Praskozorna. Zavedenog me zavodiš!
Ta leđa, to jutro, rosa na finim, glatkim leđima. Zaveden a zavođen. Gubim dah.
Gubim riječi. Ostajem na jednoj sveriječi. Cijeli ću dan izgovarati samo tvoje ime, Daniela.

- Oprosti, osim ljubavne poruke ne vidim nikakav drugi sadržaj. Ni među retcima – protresao je glavom Tomek. – Nadam se da se nismo krivo razumjeli. Niti sam psihijatar niti svećenik!

- Kako da kažem… Shvatila sam čime se baviš, nema nikakve zabune. Oprosti, mislila sam da ću čovjeku iz znanosti moći reći bez ikakvog ustručavanja nešto tako neobično…

- Idemo! Istinu na sunce! Ogovaranje nije moja struka. Ako bude nešto potpuno ludo nitko o tome ni riječ neće saznati. – Gledao ju je u oči i okivao osjećanjem povjerenja.

- Taj i svi drugi mejlovi ispisani su u snu. Dok sam spavala i sanjala Heideggera na laptopu su se ispisivale riječi. I ove što ih sada vidiš. On i ja se mejlamo u snu.

Tomeković je naglo ustao i počeo gore dolje hodati uz staklenu stijenu ureda.

- Nisam više mogla šutjeti. Sama sudbina vas je... oprosti, tebe danas poslala. Morala sam ti to reći, morala… - ubrzano je Daniela ponavljala nešto između isprike, objašnjenja i utjehe.

- Tko ti je taj Heidegger?

- Slučajno ima to prezime. On je inače sportaš. Samo smo se jedanput sreli. Projektirala sam tortu za godišnjicu njegovog sportskog kluba. Nisam imala čistu ideju, bilo mi je glupo samo ispisati brojku, dogovorila sam da posjetim klupske prostorije. Tako sam nešto više saznala o tom sportu, upoznala nekoliko faca, među njima i Heideggera. Što da kažem? To se ne da objasniti a i ne treba objašnjavati. Zaljubila sam se. Na prvi pogled. Ali baš na prvi pogled, doslovno na prvi pogled. I ne mogu se te nesretne ljubavi riješiti.

- Da? I osvajaš ga mejlovima? Ili, kako to već nazvati…

- Da, ja mu šaljem u snu mejlove i on u snu meni na njih odgovara. To je upravo tako. To traje i traje. U laptopu su svi njegovi mejlovi. Možeš ih vidjeti i čitati kako god želiš, kronološki, na preskokce, unatrag… sve je tu.

- Dobro, dobro… daj da vidim neki tvoj mejl… ako misliš da to nije zadiranje u tvoju intimu.. ne znam još uvijek što da mislim.

- Moja intima je nažalost kod njega. Laptop ovdje ne ispisuje moje poruke, samo one koje stignu od njega. Rekla sam da se sve događa u snu. Zbog toga ti sve to i govorim. Kome bih drugome smjela reći takvu turbo ludost!?