Kažu da je metropola najljepša u jesen kada gornji grad iznese svoj šareni outfit zimzelena i šarenoga lišća. I prije nego zima objavi outlet i zavije ga u bijelo, kadrovi Zagreba marširaju u vožnji kao u kakvom naturalističko-urbanom tripu.
Danas sam, nakon skoro točno 23 godine, slučajno zalutao na Tuškanac i Cmrok, rajski dom horwatzke vlastele. Prolazeći pored silnih zdanja, ubirao sam odmjeravajuće poglede zaštitara i apsolutno odudarao u toj feudalnoj bajci. Kada sam 1991. tražeći cigarete nakon policijskog sata zalutao gore, u tim su vilama obitavali partijski starosjedioci u sretnoj simbiozi sa došljacima iz nove, "demokratske" vlasti. U odnosu na to doba, primjećujem tek da su zidine oko tih dvoraca znatno se popele k nebu i da je policije i zaštitara više no ikad. Izolirana u snu, horwatzka visoka klasa lješkari u tom podsljemenskom komadiću raja i ne da blizu. Maštajući o pobjedničkom maršu kojim će sirotinja ušetati u te hramove izobilja skrenuo sam najzad prema Mirogoju. Unatoč jalu i svemirskim klasnim razlikama, batalio sam sve to skupa nastojeći očima upijati jesenji san gornjega grada. Dolje pod stubama, grad je krvario u svakodnevnom mravinjaku, sunce je izranjalo iz smoga i urbana je filharmonija nastojala uštimat bubnjanje motora i trublje claxona.