COOL CURA 666
20.02.2007., utorak
........................EVO MENE..........................
|
HVALA NA LIJEPA 32 KOMENTARA......MOGLO JE BIT I VIŠE AL......ETO....... PA EVO VAM PAR SAVJETIĆA................... Doručak je tijekom svih 15 dana isti, a sastoji se od: 1 naranče (može i kruška, breskva, dinja ili lubenica), 1 dvopeka i 1 šalice čaja ili kave bez šećera. PETNAEST KILOGRAMA ZA PETNAEST DANA: 1. DAN :: Ručak: 1 naranča, 1 kuhano jaje, 1 kiselo vrhnje :: Večera: 2 paradajza (ili 2 dl kuhanog paradajza), 2 kuhana jaja, 1/2 zelene salate (ili 1 krastavac) 2. DAN :: Ručak: 1 naranča, 1 jaje, 1 kiselo vrhnje, 2 dvopeka :: Večera: 125 grama mljevene junetine, 1 paradajz, 1 naranča, 1 dvopek, 1 šalica čaja ili kave 3. DAN :: Ručak: 1 naranča, 1 kuhano jaje, 1 kiselo vrhnje, 1 glavica salate (ili 2 krastavca), napici bez šećera :: Večera: 125 grama mljevenog mesa, 1 naranča, 1 dvopek, 1 šalica kave ili čaja 4. DAN :: Ručak: 125 grama kravljeg sira, 1 paradajz (ili 1 dl kuhanog paradajza), 1 dvopek :: Večera: 125 grama mljevenog mesa, 2 paradajza, 1 jabuka, 1 dvopek 5. DAN :: Ručak: 200 grama kuhanog mesa ili ribe, 1 paradajz, 1 dvopek :: Večera: 1/2 kg kuhanog povrća (mrkva, grašak, krumpir), 1 jaje, 1 paradajz Držanjem ove dijete, nakon pet dana izgubi se 2,5 - 3 kilograma. Nakon toga, dijeta se ponavlja još dva puta, a za 15 dana uz ovu dijetu izgubi se 15 kilograma. Da se kilogrami ne bi ponovo vratili, nakon dijete treba jesti normalno, s tim što svakog ponedjeljka treba jesti sljedeće: :: Doručak: 1 čaša soka od limuna bez šećera :: Ručak: 1 jabuka, 1 dvopek :: Večera: 1 jaje, 1 paradajz, 1 dvopek Za vrijeme dijete nije dozvoljeno unošenje alkoholnih pića. Navedene namirnice mogu se uzimati tople ili hladne, ali je važno da se namirnice uzimaju navedenim redom i da se pri tom nijedna ne izostavi. Sistem je već ispitan i provjeren, a ukoliko se namirnice ne unose navedenim redom ili se izmiješaju - rezultati će izostati. VOĆNA DJETA: Ovo je dijeta uz koju slobodno možete jesti voće i povrće koje sadrži malu količinu šećera i veliki postotak vode uz iznimku: banana, šećera, graha, graška i krumpira. Nakon prvog ciklusa od 5 dana, dijetu možete ponavljati dok ne dođete do zadovoljavajuće (željene) težine. 1. DAN :: Doručak: voće, dvopek, kava :: Ručak: voće, kuhano jaje, 1 kiselo mlijeko :: Večera: 2 paradajza, 2 kuhana jaja, 1 krastavac, 2 dvopeka 2. DAN :: Doručak: voće, dvopek, kava :: Ručak: voće, kuhano jaje, 1 kiselo mlijeko, 2 dvopeka :: Večera: 125 grama kuhane junetine, 1 paradajz, voće, 1 dvopek 3. DAN :: Doručak: voće, dvopek, kava :: Ručak: voće, kiselo mlijeko, 2 krastavca :: Večera: 125 grama kuhane junetine, voće, dvopek 4. DAN :: Doručak: voće, dvopek, kava :: Ručak: 125 grama sira, 1 paradajz, 1 dvopek :: Večera: 125 grama kuhane junetine, voće, dvopek 5. DAN :: Doručak: voće, dvopek, kava :: Ručak: 200 grama kuhane junetine, 1 paradajz, 1 dvopek :: Večera: 500 grama kuhanog povrća, 1 jaje, 1 paradajz AKO HOČETE SMRŠAVIT GORE SU VAM SAVJETI........BOK...... |
14.02.2007., srijeda
OVO ĆE BIT NEŠT KO DNEVNIK....MOŽDA I NE....VIDIT ĆU KAK BUDEM PISALA...UGLAVNOM VEZANO UZ VALENTINOVO.....
|
OVAKO....UJUTRO SAM SE PROBUDILA I OTIŠLA U ŠKOLU.....IMALI SMO TJELESNI.....POSLJE SMO IŠLI JEST....JA NISAM....U MOM RAZREDU IMA NEKI DEČKO KOJI MI SE SVIĐA I JA SE NJEMU SVIĐAM....I ON MENI KAŽE POD ODMOROM DA ME NEKO VANI TREBA....JA ONAK U GLAVI MISLIM >DA,MOŠ SI MISLIT<.........I SAD JA IZAĐEM KAK BI MU UČINILA PO VOLJI.....I VRATIM TI SE JA U RAZRED...(JA I PRIJATELJICA SMO SE BILE KLADILE DA JA NEČU NIŠ DOBIT,TO SAM JA REKLA)......I JA ONAK UĐEM U RAZRED I VIDIM NEŠ NA KLUPI...TO JE BILO LJUBAVNO PISMO I ČOKOLADA.......JA SAM ZNALA KO JE TO STAVIO....ONAJ ISTI DEČKO KOJEG JA VOLIM......I DOBRO,ZACRVENIM SE JA....A ONAJ DEČKO TI SPUSTI GLAVI I TAK SE ZACRVENI DA JE MORO IZAČ VAN.....UGLAVNOM SAM BILA TOLKO SRETNA DA BI NAJRAĐE BILA PUKLA OD SREĆE.....I MOJA NAJ FRENDICA TI IMA SIMPATIJU....BILO JU JE SRAM DAT MU DAR.....I SAD TI JA SAM UZMEM DAR ZA NJEGA I DAM MU....NARAVNO REKLA SAM DA NIJE OD MENE.....A TAJ SE DEČKO (EUGEN SE ZOVE I NE SVIĐ MI SE ON)UOPČE NIJE PONIO KO SVINJA I ONDA JE POSLJE MOJOJ PRIJATELJICI REKO DA MU SE JAKO SVIĐA DAR... NAPISALA SAM I JA PISMO ONOM DEČKU KOJI MI SE SVIĐA....I ONAK TI MENE NIKO NE GLEDA I JA MU KO NORMALNO STAVIM PISMO NA STOL.....A ON POSLJE MISLI KO MU JE TO DAO.....UGLAVNOM TO BI BILO TO........  SRETNO VALENTINOVO..... |
08.02.2007., četvrtak
...............EVO MALO DA VAM SE JAVIM...............
|
Evo dakle ljudi ja sam vam bolesna..... Moja sestre su bolesne..... Moj tata je bolestan i baka je bolesna.... Sam mama nije bolesna.... Ona ni ne može bit bolesna...... Nema vremena....... Koj dosada................................... A evo vama jedan tekst o....... Savršeni svijet prestaje biti savršenim kada ga mi takvim učinimo, kada ga pobojamo u sivo, i crno. Bijela. Nestane. Zaobiđemo je, i jednostavno je upropastimo. Zašaramo je. Izšaramo je. Izbrišemo je. Izbrišemo njeno postojanje. Zapravo zaboravimo je. Igrom slučaja dospjela sam u ovaj svijet. Svijet varki i laži. Ne smeta mi (ionako sam već navikla na to, zapravo moglo bi se reći i samo na to, naravno ostati će samo na tome moglo bi se reći). Svijet u kojemu se istina zaobilazi u velikome lugu, kao da predstavlja nešto loše, i nešto krivo(iskreno tako i je). Potpuno iskrivljeni pogledi gledaju moje crveno lice, ne, ne nije crveno zbog sramote, već zbog vrućine. Ne, ne govorim o toplini prijateljstva, već samo o okolini, o prirodi. Svi, tako reći, potpuno jednaki izvana(naravno sve je to samo naizgled, samo varka… ili možda ipak nešto što je točno, tko zna možda zapravo i svi jesmo jednaki… možda se samo pokušavamo pokazati onakvima kakvi nismo, možda?,ali samo možda). Skoro goli. Kapljice znoja većini ljudima lagano se spušta niz tijelo. Nekolicina nas, u žurbi, dok pak drugi opušteni i svoj temo usporavaju svakoga trenutka. Naravno samim time usporavaju i naš tempo, koji je za nas već dovoljno spor. Ali ako ih samo pogledate, njihov tempo, već ste oni, zaslijepljeni, i mislite da je uživancija ono što vam oni nude. *** Potpuno istrošen sjedi na staroj istrošenoj, drvenoj klupici. Starac. Odvojen od svijeta. Kao da je zarobljen u svojim mislima i svojemu vremenu. Sjedi i mrmlja si nešto u bradu. Ne miče se. Iako pored njega umire jedna osoba. Moli za pomoć. Ali za ljude bi to bio previše ubrzan tempo kada bi samo ispružili ruku. Pa ionako tuđi jecaji, dernjava, i molbe ne dolaze do njihova uha(možda do uha još i da, ali do mozga definitivno ne). Oni. Zatvoreni u svoja četiri zida. Gledaju samo svoje poslove. Ne žele izaći van. Očekuju uvijek pomoć, ali je nikada ne daju. Očekuju samo dobro, i da će se život zaustaviti sada i da će se ova pro(te)kl(a)(eta) godina ponavljati. Starac. Jadan on. Počeo se gubiti, počeo je drhtati. Oči su mu ispupčile. Usta osušila. Pokušao ih je oblizati, ovlažiti. Neuspjeh. Pokušao je oči vratiti na staro, izgubio je. Samo ih je uništio. Drhtavica je bivala sve jača. Krv je počela prštati iz usta. Poblijedio je. Nitko se nije niti pomaknuo. Starac. On se počeo grčiti. Jedva je dolazio do daha. Desnom se rukom primio za vrat, a lijevom za srce koliko se već mogao primiti za njega. Počeo je ispuštati čudne zvukove. Pokušao je upravljati njima. Previše je slab. Sam. Gubio je. Umirao je. Maleni dječak. Potrčao je prema njemu. Njegov otac, zaustavio ga je. Čvrsto ga primio za rame i nije ga puštao. Povukao ga je na stranu. Rekao mu: VIDIŠ NIJE VRIJEDAN, BESPOMOĆAN, I SAM. OSTAVI GA. NEKA TRUNE........ |
05.02.2007., ponedjeljak
Naučila sam da ljubav nema veze s vezom
|
Naučila sam da ljubav nema veze s vezom. Veza vodi obavezi. Obaveza je ograničenje, ljubav je sloboda. Hmm, brak je sporazum između dvoje ljudi. Zakonski reguliran, uvjetovan, određen. A gdje je tu ljubav? Vjerujem da i u braku ljubav opstaje, ali samo onda kad se bračni partneri ne vežu i ne "zlostavljaju" jedan drugoga obvezama, onim nekakvim "moraš", to se očekuje... Ma nemoj! Ne moram nužno voljeti ono ili onoga koji mi se sviđa, ne mora mi se nužno sviđati onaj ili ono što volim. Shvatila sam, to su dva različita pojma. Za ljubav ne treba uvjet, niti razlog, al da bi sjedila kraj nekoga i uživala u njegovom društvu potrebno je ipak da ima makar određenu dozu humora, da razumije što pričam, da sam ima nešto za reči... Ok, to nema veze s ljubavi, to je uvjet, razlog zašto sam u tom društvu, to mi se naprosto sviđa. Ljubav je prostranstvo, sloboda, beskraj...osjećaj širine, slobodan let raširenih krila...toplina, mir, lakoća... Ali zašto u jednom trenutku sve propadne? Postavljaju se uvjeti, odjednom netko kaže: ti si moj/a... Učini ovo, ili reci ono... Ljubav je postala svojevrsna trgovina, trgovina osjećajima... Shvatila sam, ljubavi više nema! Ako je ljubav sloboda, ovo su postavljena ograničenja i ljubav to nikako ne može biti. Biti zaljubljen samo znači biti za - Ljubav! Laže onaj koji kaže da nije zaljubljen! Veza? Sama riječ mi dovoljno kaže: veže me, ne daje mi prostora, ograničuje, ugnjetava! Ljubav s vezom nema veze... |
03.02.2007., subota
EVO VAM JEDNA HOROR PRIČA!!!
|
Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu. Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek. Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila. Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela. Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom: ''Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje. Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?'' Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.'' Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni. Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire! Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe. Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu. Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta. Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći. Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane. Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj. Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao. To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu. Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti. Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.'' ''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.'' ''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći. Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.'' Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!! Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca. Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore: ''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!'' To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije: '' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!'' Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom. Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume. Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad. Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje. Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju. Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice. Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište. Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti. BRRRRRRRRR...JEZIVO |
