zovem se hana... možda... :-)

četvrtak, 29.06.2006.

Bilo je slučajno

Jučer mi se dogodilo nešto nevjerojatno, kao iz nekog ljubavnog filma; išla sam u knjižnicu i noseći dvije debele enciklopedije (željela sam pročitati nešto o jednoj bolesti) sudarila sam se na ulazu s jednim dečkom.

On je nosio zadnja dva dijela Harry Pottera, a ja ga nisam ni primijetila (njega, a ne Harry Pottera). Ulazio je u knjižnicu, a ja van. I... što da vam kažem?! Još uvijek ni sama ne vjerujem u to!

I... Bum! Sudar! Prosule su se knjige, tj. četiri knjige, dvije moje i dvije njegove, a iz moje (dobro, nije baš MOJA, nego iz knjižnice ali eto, tak se to valjda kaže) su se prosule istrgane stranice. Vau, knjižničarke su poludile! Rekle su da pospremimo sve i otišle u drugu prostoriju, te nas ostavile u svom tom neredu. Što je najgore, ja sam uspjela srušiti još tri prastare knjige na polici...

Ali vratimo se malo na početak! Može? O.k., znala sam da mogu računati na vas!

Sudar... Knjige se uz glasan tresak sruše, a on... On podigne glavu i pogleda me... Zelene oči? Je li ja to dobro vidim?! Prvi puta ja sam tako blizu nekog dečka, koji nema ČOKOLADNE OČI?! Njegove oči... zelene su kao najzelenija trava, kao najzeleniji proljetni list, kao najzelenija planina, kao.. kao moje.

Ne znam, nikada nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled. Može li se to uopće nazvati ljubavlju? Mislim, znam samo njegovo ime, i datum rođenja.

Stariji me za točno... godinu i dva mjeseca!!!

No vratimo se tamo gdje smo stali.

I ja tako... odlutam negdje u zelenilo njegovih očiju, a onda me on naglo spusti na zemlju.

-Ovaj, jesi dobro?-

Ma zamisli, brine se za mene!

-Jesam, hvala-prihvatim njegovu ruku i pridignem se. I srušim već spomenute 3-4 knjige.

A on se smiješi, smiješi, smiješi.... vrti mi se u glavi od tih bijelih sjajnih zubi...

-Nisam te vidio...-reče kao da se ispričava. Pa nije on ništa kriv! Ja sam ta koja nije gledala. To sam mu i namjeravala reći. No nisam uspjela. Samo sam ga gledala, gledala, kao da me hipnotizirao. Zašto su mi noge tako gumene? Zašto me usta ne slušaju? Otvori usta, Hana, otvori ih.... Taaaako. A sad, reci:....

-Evo pomoći ću ti!-reče taj zelenooki i počne skupljati knjige po podu.

Napokon se skuliram i počnem skupljati knjige. Malo po malo i sve smo skupili i vratili na mjesto. Tada sam vidjela da su nam oboma ispale iskaznice. Nisam baš razlikovala čija je čija, samo sam se spustila i pružila mu jednu.

-O hvala-rekoše mi zelene oči, bijeli zubi.

-Nmančmu-promumljam ja nekako.

I opet me pogledaju one zelene oči. Pogledaju me, onako duboko, kao da mi čitaju misli. Taman sam htjela reći:- Hoću li te ikada opet vidjeti?, no spasila me debela grozna knjižničarka došavši i rekavši zelenookom: -Dečko, ti vraćaš ove dvije, je l da?- i pokaže debelim prstom na dvije knjižurine na stolu.

On se okrene, pogleda me i nasmije se.

-Da.

Doviđenja, kažem ja, i izađem iz knjižnice. I tek kada sam došla doma, shvatila sam; kod mene je njegova iskaznica! A to znači.... kod njega je moja!

I sad, pitam ja vas, nije li ovo događaj za pamćenje? Kad jednom imadnem unučad, pričat ću im ovaj lijepi, kratki romantični trenutak, koji je trajao oko 5 min., ali za mene je to sve bio kao neki usporeni film.

Ne mogu vjerovati. Vjerojatno ga nikada više neću vidjeti, niti njega, a bogme ni svoju iskaznicu. Pitam se je li već primijetio da mu nedostaje? Iskaznica, mislim?


Ne znam, vjerojatno je to bio samo trenutak, i gotovo, i neće se ponoviti... ali, bila je to moja prva ljubav na prvi pogled. I ja ću vam nešto reći, to je bio najljepši trenutak u mome životu.

Dobro, ne baš skroz najnajnajnajnajdraži, ali ipak pri vrhu liste.

Ne mogu si pomoći. Stalno gledam u tu iskaznicu koja je zelene boje baš kao i njegove oči. Joj da, osim očiju, jesam li vam rekla još jednu sličnost? Ima crnu kosu! Crnu, crnu, kao najcrnju noć! Noć u kojoj sjaje dva zelena oka....


Oprostite, što sanjarim, i što sam luda, i što sam ovaj, nisam, savršena.
Ali ja to ni ne pokušavam biti.

Bilo je slučajno. Slučajno, mislim, što sam bila tu baš tada i što sam se sudarila, jer mogla sam i samo proći i nikada ga ne primijetiti! Ali i cijeli ovaj život, kada malo bolje razmislim, je nastao slučajno. Ali ne bih sada o tome.

Želim vam ugodan ostatak dana, tjedna, mjeseca,

trenutka.

Vaša zelena Hana.


Usput, kad sam već tu, napisat ću jedan veliki odgovor OVCI; MARTINI i ostalima.

Ne poznajem ja Tomislavu, već mi je moja frendica s kojom sjedim u klupi, dobro, više ne, premjestili su nas jer smo brbljale ko lude, anyway, ona mi je pričala tako malo o njoj, kako se znaju odavno i kako se iz Pojatna tu blizu preselila, kako ide u OŠ Rudeš, tak nekaj, i to kak je super frendica i sve to, pa kada sam vidjela da si iz te škole sam mislila da ju poznaješ... Pozdravite Tomislavu od moje frendice Gabi. I daj mi recite, gdje je ona? Na moru ili?


Puno pozdrava svima

ponedjeljak, 26.06.2006.

Napravila sam novi box

sa imenima blogova svih onih koji su mi ikada ostavili komentar! Uzela sam cijeli svoj blog i pročitala sve od a-ž. Tek sad vidim koliko sam posjetitelja imala! I vidjela sam da je Megabajt jednom prilikom napisao da mu je rođendan 15.4., pa se pitam, jesam li ti čestitala? Nisam valjda zaboravila?!

Ako jesam, nadam se da se ne ljutiš, čestitam ti danas, i to sa veeeeeeliiiiiikim zakašnjenjem!

A vama ostalima, što da kažem?

Nadam se da ćete me čitati i dalje iako ponekad stvarno znam biti naporna! I zaboravljati rođendane svojih najvjernijih prijatelja.....

Nadam se da sam vas sve nabrojala!

Pozdrav svima, a Megabajtu i jedna ogromna, kiklopska, velika ISPRIKA!!

Sama, samcata

Tako mi je dosadno!
B. F. ima astmu od rođenja, pa se svako ljeto ide u Crikvenicu liječiti. Jutros je otputovala. Pavao i Mateo ipak neće biti u Zagrebu, zbog radova u stanu, oni će provesti ljeto kod djeda i bake u Splitu, i vraćaju se dva tjedna prije početka osmog razreda! Da, oni odlaze u petak navečer, i onda ću ostati, sasvim,
sasvim,

sama.




Mudrosti života

Kako
treba živjeti?
pa to je bar
lako;

Hodaj uvijek
svijetlom stranom ulice
ne odustaj
ne diži ruke od sebe
ni na sebe

Uvijek gledaj život
sa ljepše strane
uvijek traži ono najbolje
u njemu i ljudima

I kada padneš,
ne očajavaj,
i ne čekaj da netko dođe,
i podigne te,
jer možda nećeš dočekati!

Život je jedna duga ulica
nitko ne zna gdje zapravo
počinje, a gdje završava

Svi imaju svoje ulice,
ceste,
i staze.

Često nam se putevi isprepleću,
a još češće razilaze.

Ipak je lijepo, sve dok traje,
uživaj u životu,
i svemu što ti daje!!!

Vaša Hana

PS: Od sada pa do početka 9. mjeseca javljat ću vam se malo rjeđe. Sorry.

srijeda, 21.06.2006.

Crazy. Ma kakav ludi crazy, mislim, KREJZI?!

Odlučila sam da od sada osim pjesama, svbog dnevnika i sastavaka, pisat ću svaki put po nekoliko mudrih izreka. Nadam se da ću ih skupiti mnogo, tj. 365 ili 366, tako da si svaku izreku napišem na jedan mali papirić, zatim ga zgužvam i stavim u nekakvu kutijicu, pa ću u 2007. godini svakoga dana izvlačiti po jednu i tako... ma kužite na šta mislim?

Naravno, možete mi i vi pomoći! Napišite mi ih u komentarima, ali prosim lepo, neka se ne PONAVLJAJU!

Sve ću izreke, i svoje i vaše, objavljivati u boxevima.


Hvala unaprijed!

PS: Ako mi ne želite slati, bar se zabavite čitajući.

Usput, kad sam već tu, sjetila sam se još nečeg nevažnog, a to je da sam....

ovaj... pa sad... da li da kažem, tj. napišem ili, možda, jednostavno...?


Ma, najbolje da kažem, nisam osoba koja dobro laže. Uvijek me skuže.

E sad, pozorno me slušajte, ovo ću reći (ovoga, mislila sam... napisati!) samo jedanput!


Ali, SAMO jedanpuT!!!!





zaljubila sam se



da, znam da nisam smjela i da sam sama sebi i svima sam obećala, ali, ja sam živi dokaz da i najjači i najbolji mogu prekršiti obećanje! A ja sam daleko, daleko od najboljih i najjačih!!!!


Što?


Niste me čuli?!...........
..................
...................

Pa kako to?!



Dobro, napisat ću još samo dvije riječi, pa idem van s.. ovaj.. s, s, ovom, kak se sad zove... A joj da! B. F. i ovim, onim... čekaj, sjetit ću se... Pavao! e, s njima i s Mateom! Gle, njega sam se odmah sjetila!


Eto još samo dvi-tri riči, pa sam nadrapala:

Ajde sad, recite mi, je l da da sam crazy..

Of kors da jesam! kakav crazy, ja sam fakat luda!

subota, 17.06.2006.

Moj život i dizalo ili lift

Prvo da vam kažem, in my life nema ničeg novog. Ljeto je, praznici, vratila se B. F., ponovno jede, ponovno ima rumene obraze, ponovno ima onaj isti sjaj u očima; zaljubila se! Rekla mi je u povjerenju, sviđa joj se Pavao.

Svaki dan sam vani, od jutra do mraka, gađamo se vodenim balonima, plešemo, pjevamo, igramo se skrivača kad padne mrak. Jesam li već rekla da Pavao sluša istu vrstu glazbe kao i B. F.? Sad po cijele dane slušaju mp3 i izmjenjuju cd-ove.

B. F. je jučer noćila kod mene. Igrale smo bocu istine. Wow, bilo je svakakvih pitanja, šašavih i ludih. A još luđih odgovora!

Npr.

B. F.: Jesi li ikada zašlatala curu?
Ja: Molim? Kakvo je to pitanje?! Naravno!
B. F.: Što naravno?
Ja: Da nisam!!!!

Ili.

Ja: Zašto ti se Pavao sviđa?
B. F.: Misliš koji od njih dvojice?
Ja: Pa no, Pavao.
B. F.: Šta Pavao?
Ja: Zašto ti se sviđa!
B. F.:Tko?
Ja (na rubu živaca): Pa Pavao!?!?!

B. F. Šta s njim?


Valjale smo se od smijeha.

Uglavnom, praznici traju tek ne puna tri dana, ali za mene su počeli još onog vikenda kada smo ih upoznale. Primijetili ste da izbjegavam govoriti o Mateu...

Zato što... a kaj ja znam... mislim da mi se sviđa. I mislim da se ja njemu sviđam, zato što mi je napravio vjenčić od cvijeća i stavio mi ga na glavu i te stvari.


Ne! Što ja to govorim?! Naravno da mi se ne sviđa, ma dobro, možda malo, možda kao prijatelj... malo, ovaj... više od toga?!

Ne!!!!! NISAM ZALJUBLJENA!!!! Nipošto! Uopće! Nikako! Nema šanse da se ponovno razočaram u ljubavi! Već mi je dosta onog kada sjedim i buljim u jednu točku i pitam se kaj ću sad jer sam zatelebetana ko tele u šarena vrata a ONI se uvijek ponašaju tako cool ko da ih se niš ne tiče.


Anyway..

Pa ja čak i engleski pišem kak treba! Nešto fakat nije u redu sa mnom



hm.. pa sad...

Danas nisam napisala nikakvu pjesmu, ali sam planirala malo govoriti o LIFTU, tj. DIZALU, ili kako ga već zovete. Onaj tko misli da bi mu to moglo biti dosadno slobodno neka preskoči slijedeći dio posta, jer ionako neću reći ništa drugo osim o liftovima.





Dakle, liftovi.

Osim što nam služe da odmorimo svoje «umorne nogice» i da ne trošimo energiju penjući se po stubama gore-dolje, to su, kad malo bolje razmislite, jedini prostor u kojem, npr... evo, neki susjedi koji žive u zgradi s 15-16 katova, kladim se da ne znaju jedni o drugima ništa. Zamislite, netko živi u vašoj zgradi 10-15 godina, a vi ga tek danas upoznate, jer od silnog posla nemate vremena sad zvati svakog susjeda kod sebe, ili ići k njemu da ga bolje upoznate, i na primjer, vozite se doma, šutite, šuti susjed, nitko ništa ne govori, svi samo gledaju u onu glupu pločicu na kojoj pišu brojevi katova, i onda konačno lift stane, pozdravite se, možda čak ni to, i odete doma i točka.

I ne znate s kim ste bili, je li ga znate, je li to onaj kaj živi u stanu kraj vašeg, kako on diše, kako se zove... Da li znate?

Ne!

Naravno, to je sasvim normalno, to ovisi o čovjeku, više nego o okolnostima, jer ima razgovorljivih ljudi, onih koji šute, onih koji zabadaju nos u tuđe stvari, i onih koji također imaju nos, ali ne u tuđim problemima, već u svojima. I tako nikad ne pričaju međusobno, niti se poznaju. Kladim se da pola njih nije progovorilo ni jednu riječ sa svojim susjedom!

Zato ja mislim da liftovi, osim što nam svakodnevno pomažu da se upnemo do svog stana, služe i za zbližavanje susjeda!

Znate zašto?

Ne znate, možda naslućujete, ali nećemo oponašati nemarne susjede, želim razgovarati s vama! Tako ću vam reći zašto mislim ono kaj sam gore navela.

Uđete u lift u prizemlju, uđe i vaš susjed, a vi si mislite, «pardon gospon, tko ste vi sad? Ja vas nikada prije nisam vidio?! A, možda ste došli nekome u posjet!», e a to i vaš susjed vjerojatno misli o vama.

I tako, pozdravite se, uđete u lift s potpuno nepoznatom osobom. Pritisnete gumb na kat koji idete, ako ste pristojni ili dobre volje pitate čovca i čovcu na koji kat ide pa pritisnete još jedan gumb. U najzanimljivijem slučaju, osoba kaže kat na koji vi idete! I tada se naravno, ako ste dobre volje, nasmiješite i onda se oboje zabuljite u pločicu koja prikazuje brojeve katova. I tako, u tišini, buljite, buljite, ako imate ogledalo u liftu, onda gledate malo svoj nos, koji je taaaako čudan ili onaj prišt na čelu koji se tako ističe na vašem lijepom licu...

I već kada vam dosadi tako stajati, osoba kaže nešto u vezi vremena, kakvo god da je, kišovito, suhovito, ili hladnovito ili toplovito, uvijek se ima nešto za prigovoriti.

To ako ste naišli na neku razgovorljivu osobu. A ako niste, onda samo šutite, sve dok vam ne dojadi i već se počnete znojiti kad pomislite koliko duuugooo treba tom glupom liftu da vas odveze na vaše odredište, kad...


tup!

I tada se broj kata zaustavi....

Čekate vi...
Čeka čovac....

Ili čovčica...

I, s užasom, počinjete shvaćati: ZAGLAVILI STE SE U LIFTU!!!!!
Počnete skupa s tom osobom vikati, zapomagati, lupati po vratima, ali ništa od toga. Ni mic!

Sasvim očajni, stanete u kut lifta i ne usuđujete se progovoriti ni riječ s tom MISTERIOZNOM osobom...

No, kako vrijeme, kad nešto želimo da se brzo dogodi, namjerno ide sporo, malo-po malo započnete razgovor s tom MISTERIOZNOM osobom.


I tako skužite da je to osoba koja živi kat ispod ili iznad vas, možda čak i stan pokraj vas, možda dalje, možda bliže, ali bitno je to da shvatite kako je ta MISTERIOZNA osoba koju nikada prije niste vidjeli u životu VAŠ/A SUSJED/A!!!!

Waui...


I onda, što se dogodi? Dođe neki majstor, možda samo predsjednik zgrade, i izvuče vas iz lifta. Možda ste bili zatočeni samo par minuta, ali ipak, priznajte, stekli ste novog prijatelja!

U liftu se uvijek može dogoditi nešto zanimljivo, npr., možete naći nekakav natpis da sutra dolazi dimnjačar, i da obavezno budete doma, u toliko i toliko sati, a vi ste planirali ići van! Zamislite, sutra se vratite i hop! Cijeli vam je stan pun prašine, zašto, zato kaj niste zatvorili neke tamo ventilacijske otvore, jer niste imali pojma da će taj GLUPI dimnjačar baš taj dan doći!


Da, istina je da je zdravije ići stepenicama, s time se slažem, U ZDRAVOM TIJELU ZDRAV JE DUH.

Ali isto tako, u ZDRAVOM DUHU leži sreća, unutarnji mir, bilo da ste stekli novog prijatelja, ili nekaj drugo....

Znate zašto manje zgradice nemaju dizala? Ne zato što imaju malo katova, dobro, i zbog toga, ali drugi razlog je taj da u manjoj zgradi živi i manje stanovnika, tako da se oni međusobno dobro poznaju, pa im nije potrebno dizalo da ih zbližava!

A tek dizala za invalide! Oni su također jaaaako korisni. Ne da baš mogu zbližavati invalide, jer nisam sigurna da može u taj lift stati više od jednog invalida, ali ipak su korisni, jer ih voze do njihovog odredišta.

Uhhh... zbilja sam puno napisala. Valjda vam nije sad žao što ste pročitali ovaj post do kraja. Nadam se da vam nisam oduzela mnogo vremena, ali o tom liftu, tj. dizalu, razmišljam već danima, i stvarno sam vam htjela to prepričati!



Eto, idem ja sad, doviđenja, do slijedećeg posta.

Vaša Hana.

utorak, 13.06.2006.

New news

Odgovarala sam kemiju i fiziku i prošla sam razred sa 5!!!! Zar to nije superrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!????
Danas idem van sa B.F. i Mateom i Pavlom. Oni su tako suuuupeerrr!!!!! B.F. stalno priča o Pavlu... E, a Mateo... on je tako za-ba-van!!

Ali, NARAVNO, samo kao prijatelj! Ništa od ljubavi, ne ne ne...


Iako još sutra moram doći u školu, za mene je nastava gotovaaa!!!! Jedva čekam da odem doma, ostavim stvari, ručam, javim se mami, nazovem tatu, odevdem Ines iz vrtića.........



I onda idem vanka sa Mateom...


Naravno, i s B. F. i Pavlem...

SAMO PRIJATELJI!!!

Obećajem!

subota, 10.06.2006.

Prognoza za moje ljeto.... sunčano.... pustolovno.... obećaje dobar provod!!!!

Još se uvijek nisam pomirila s činjenicom da je do kraja mog 7. razreda, najvažnija šk. godina u mome životu (ujedno i najdeblje poglavlje u mom dnevniku! ;-) ), pri kraju!

Još samo 3 dana, i sve će razići, ili kod tetke, ili na more, ili ovdje, ili ondje, uglavnom, nitko koga poznajem ne ostaje u Zagrebu! Ines sutra putuje sa tetkom u Bosnu, jer ona naravno, ne ide u školu nego u vrtić (jučer je bila neka priredba, moja sestra je recitirala pjesmu o maslačku, joj kako je bila slatka!). Tetka je došla prije jedno pola sata, noćit će, i sutra sjedaju na autobus popodne oko 16-15 sati i kreću! Ines će biti tamo cijelo ljeto, sve dok ne krene u prvi razred. Blago njoj. Ja u ponedjeljak moram odgovarati fiziku i kemiju, i ako to imadnem zaključeno 5, prolazim razred s 5!!! I moći ću se, nadam se, upisati u Primijenjenu Umjetnost!

Držite mi fige, i to čvrsto, trebat će mi vaša duhovna podrška. Ha, ha, ha....

Primila sam neke e- mailove gdje mi govore da su mi pjesme pre ozbiljne, i ja da sam ovakva ili onakva. Pa sam odlučila biti optimist. Od sada ću se truditi gledati sve s neke vedrije strane. Baš me zanima koliko ću izdržati.

B. F. je jučer napravila nešto nevjerojatno! Nešto, što me podsjetilo na BIVŠU B. F., i gotovo mi se učinilo da u njoj, u toj groznoj, crnoj osobi ima nekih ostataka moje best frendice!

A to što je učinila... To je predivno. Dobila je 5 iz povijesti! I ne ide na popravni! imat će 3, ali ipak, izborila se... Nažalost, ove godine neće proći s 5, (inače prolazi s 5,0), već sa 4, ali eto, što je, tu je.

Poslije škole išle smo van

Rasplakala se kad je vidjela parkić, no onda smo stavile dekicu na travu ispod starog stabla i pričale u tišini. Čule su se neke ptičice kako cvrkuću. Da, savile us gnijezdo na starom stablu! Kao da smo u nekom mjestu začaranom... izvan ovoga svijeta, izvan buke, suza... automobila i ljudi...

I nismo pričale... Samo smo u tišini izvukle svoje crtaće blokove, vodene boje, čašice s vodom, kistove i slikale.

Ne crtale.

Crtati i slikati nije isto. Crtati, to znači zapravo, crtati iz svoje mašte. A mi smo slikale, slikale ono što vidimo, baš onako jadno kako izgleda parkić.

I kada su radovi bili gotovi, shvatile smo, da su radovi odlični. Onakvi, bez dodavanja, baš kakvo ih vidi naše golo oko!

Da, istina je najljepši zvuk u uhu, najslađa riječ izgovorena u ustima, najljepši potez ruke. Ma kakva ona bila, treba joj uvijek pogledati u oči. Iza očiju, krije se ljepota, ono nešto, neki djelić samoga Boga.



E, spustimo se sad malo na zemlju!



Doselila se neka nova obitelj! Jučer, kada smo završile radove i pričale viceve, vidjele smo kako se u zgradu nasuprot nama useljava nova obitelj.

Obitelj Šejkić,
kako smo kasnije doznale.

Tu obitelj čine: gospođa i gospodin Šejkić, sedmogodišnji Karlo Šejkić, te dvoje blizanaca; Mateo i Pavao Šejkić. I, naravno, pogodite što, Pavao i Mateo su... šta, šta, hajde pogodite!

Naravno, pogodili ste!

Mateo i Pavao su završili 7. razred! Dolaze iz nekog naselja blizu Splita, preselili su se tu u naše naselje, i najvjerojatnije idu u našu školu!

Ja još uvijek ne mogu vjerovati u to, slušajte što nam se jučer dogodilo! Ovaj, mislim, čitajte!

Sjedimo nas dvije i smijemo se ovome vicu:

Na satu tjelesne kulture:
-Perice, zar ti nisam rekao da staneš na kraj reda?!-
-Jeste, ali tamo je već bilo zauzeto!


Kad, ugledamo mi kako se, malo po-malo neki namještaj unosi u onu novu zgradu, dovršenu prije mjesec dana. Kad, nakon dva-tri sata, stigne ti peteročlana obitelj. Odlaze majstori, a obitelj ulazi u zgradu.

Nakon pola sata, izlaze ona dva dečka, i vode prekrasnog zlatnog retrivera na uzici. Kad, puste oni njega s uzice, i pas potrči ravno prema nama!

B. F. :
Hany, vidi kako je sladak!
Ja:
Da, prekrasan je! A čiji je?
B. F.:
Da, stvarno, možda ga je netko izgubio?

Dotrče ona dva slatka dečka vičući: Bonzo, vrati se! I dotrče oni, sasvim zadihani do nas.

B. F.: Bok! Pretpostavljam da je ovaj mali ljepotan vaš?
Dečko1: Da, naš je. Bonzo, brzo dođi ovamo!
Dečko2: Vi živite u ovoj zgradi? (Pokaže na zgradu u koju su se doselili)
Ja: Pa...

(gledam očarano u njega! Kako je lijep! Visok, srednje debljine, ni mršav ni debel, baš onako kako treba. Smeđa kratka kosa, i prelijepe smeđe, čokoladne oči! Wow, ljubav na prvu čokoladu! Ovaj... mislim, pogled!)

Ne, mi živimo dvije ulice dalje.
Dečko1: Joj, nismo se predstavili. Ja sam Pavao, a ovo je moj brat...
Dečko2: U redu je brate... mogu se ja i sam predstaviti! Ja sam, jedan jedini, neponovljivi... Mateo!

Svi troje prasnemo u smijeh, jer je Mateo to izgovorio kao neki najavljivač na pozornici! Vidi se tko je vođa kod njih...

I tada Dečko1 i Dečko2, prestaju biti Dečko1 i Dečko2, i počinju biti Pavao i Mateo.

Ja: Ja sam Hana. B. F. kaže svoje ime, i svi se međusobno rukujemo. Mateove čokoladne oči gledaju u mene.

Ja: Vi ste novi ovdje, zar ne?
Pavao: Da, dolazimo iz... (e ne sjećam se, rekao je neko naselje blizu Splita)
B. F.: Koji ste razred?
Pavao: 8.
Mateo: Joj daj ne laži, tek smo završili 7.
Ja: Mi isto! Zar je vama škola završila prije nego nama?
Pavao: Da, škola nam se preuređuje, pa je završila jučer.
B. F: I, s koliko ste prošli?
Pavao: s 5,0!
Mateo: Ja sam zaglavio s matematikom i biologijom... Pa sam prošao s 4.
Ja: Ma daj me ne zezaj! I ja imam problema s biologijom... tj. s profesoricom! A matematika... nju mrzim!
Mateo: I ja također, kakva slučajnost!

I tako je tekao razgovor. B. F. je predložila da im pokažemo naselje i školu. Mateo i Pavao su bili fascinirani!

Pavao je rekao B. F., da joj lijepo stoji crna boja, a ona je sva pocrvenila! Mateo meni nije ništa rekao, već je samo zadirkivao brata. Zapravo mi je tako i draže, ne želim se ponovno zaljubiti! Ne, čvrsto sam odlučila, da ovog ljeta za mene neće biti ljubavnih veza!

ovaj, mislim, .

Pavao je rekao da će oni ostati cijelo ljeto u Zagrebu!

Njihova se obitelj doselila ovdje zbog toga što su njegova mama i tata našli dobar posao, i radit će cijelo ljeto! Tako da će obitelj Šejkić (koje čudno prezime) provesti ljeto u Zagrebu.... Baš kao i ja!



Premda sam si obećala, da se neću zaljubiti još duuugooo duuuugooooooo vremena (razočarala sam se u ljubav)....

Tko kaže da će ljeto u Zagrebu biti dosadno? Ja mislim da je predamnom jedna velika, ljetna pustolovina!


Pozdrav svima i svima želim da ostvare željeni uspjeh na kraju školske godine i da se odmore na praznicima!!!!!!!

Vaša presretna Hana.



PS: Ukratko, kod mene je sve super. B. F. nije Narkomanka, a ja nisam Markomanka. I hope so.

petak, 02.06.2006.

2-3 riječi, i 2 pjesme

Skinula sam gips s ruke! Tako sam sretna! Dobila sam 5 iz zadaćnice iz hrvatskog. Tema je bila Kako izvršavam svoje obaveze. Jedina u razredu! Tako sam sre-tna!!!!!!! Anyway, brz pregled važnih događaja, a onda ću vam objaviti nove pjesme.

skinula sam gips sa ruke, ali još moram mirovati...
u zadnje se vrijeme stalno prepirem sa mamom i tatom
napravila sam šiške, ukoso, i to je najbolji potez koji sam napravila u svom životu
B . F. mora na popravni iz fizike i povijesti
jedna je cura se upucava Marku, pa me sad stalno ispituje, što će, gdje će... a ja mu kao prijateljica kažem; da mora sam donijeti tu odluku, valjda on zna da li mu se ona sviđa ili ne


Eto. Sad pjesme:


Biti sretan

Biti sretan znači osjećati unutarnji mir
biti sretan znači biti slobodan
od svih materijalnih stvari

Biti sretan znači udisati zrak
punim plućima
znači širiti svjetlost oko sebe
kada ona isijava iz tebe
kada ona obasjava sve mračne kutke
kada izbljeđuje loše uspomene

Biti sretan znači pjevušiti pjesmu ispod glasa
znači gledati na ovaj svijet drugim očima
znači opraštati svima sve

Biti sretan znači živjeti na oblacima
znači hodati po morskim dubinama

Znači hodati zlatnom stazom

Znači biti čovjek!



Ti

U mom životu jedno bitno poglavlje
jedan dio knjige
jedan dio mene

Bio si moja sreća
moj osmjeh
moji sretni dani
jutra rana
obasjana
bio si bez mana

Tvoje naručje
jedino mjesto na
koje sam uvijek bila dobro došla

Bio si tu kada sam napisala
svoju prvu pjesmu
kada je u jesen pao prvi list,
kad sam u ruke prvi puta
uzela kist

i nacrtala sam tebe
ta slika visi na mome zidu
i kako godine idu
zavoljela sam ovaj grad
i ovo mjesto
posjećivala sam te
često

Ti si bio ...
Utočište
Mjesto koje ne pripada
ovom svijetu

Kad su me svi odbacili
ili me primili
tu si bio

U svim godišnjim dobima
vjekovi te nisu promijenili

Ne znam tko te stvorio
tko te smjestio u taj dio grada
u taj dio moga srca

Možda si bio u gradu,
u sjeni,
možda te ljudi nisu primjećivali
ali ti si bio u mojoj duši
u meni.

Čovjek mi te razorio,
Uništio

Nema tebe
nema cvijeća
nema klupice
gdje je sreća?

Nema te,
moje te oko ne vidi više
gdje si kada sja sunce
gdje kad padaju kiše
uništili su te zli ljudi
ali znaj da iz mog srca nitko neće moći


DA TE IZBRIŠE!!!!


Ova pjesma je posvećena parku, tj. sadašnjem... što ja znam što je sad to? Jedno staro drvo, i izrovana zemlja...

U sjećanje na moj parkić, kojeg više nema!!!!


Vaša Hana.

<	lipanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Umrijeti u tvome naručju

Bojim se da će doći dan,
kada me više biti neće,

Znam da će doći dan,
kada ću se oprostiti od svijeta,

Znam da ću prepustiti svoju dušu,
Gospodinu,

Ali kada bih umirala u tvom naručju,
kada bi mi se posljednja želja,
da te prizovem k sebi,
ostvarila,

Kada bi me držao u svom naručju,
i tvoj mi lik bio posljednje što ću
vidjeti,

Tvoje suze kad bi bile zadnja kiša
koja bi isprala moje slabosti i grijehe

Kada bi tvoje slatke riječi,
bile posljednje što ću čuti,

Tvoj poljubac bio zadnje
što će moje usne okusiti,

Kada bih umirala
u tvom zagrljaju,

Ne bih se bojala smrti,
ni suda,

Ne bi mi bilo važno gdje
ću završiti,
u vrtu Božjem,
ili u vatri vječno gorjeti,

Jer znala bih da sam
već bila u Raju,
bila na izvoru vječne sreće,
-u tvom zagrljaju…



Biti sretan


Biti sretan znači osjećati unutarnji mir
biti sretan znači biti slobodan
od svih materijalnih stvari

Biti sretan znači udisati zrak
punim plućima
znači širiti svjetlost oko sebe
kada ona isijava iz tebe
kada ona obasjava sve mračne kutke
kada izbljeđuje loše uspomene

Biti sretan znači pjevušiti pjesmu ispod glasa
znači gledati na ovaj svijet drugim očima
znači opraštati svima sve

Biti sretan znači živjeti na oblacima
znači hodati po morskim dubinama

Znači hodati zlatnom stazom

Znači biti čovjek!

Ti

U mom životu jedno bitno poglavlje
jedan dio knjige
jedan dio mene

Bio si moja sreća
moj osmjeh
moji sretni dani
jutra rana
obasjana
bio si bez mana

Tvoje naručje
jedino mjesto na
koje sam uvijek bila dobro došla

Bio si tu kada sam napisala
svoju prvu pjesmu
kada je u jesen pao prvi list,
kad sam u ruke prvi puta
uzela kist

i nacrtala sam tebe
ta slika visi na mome zidu
i kako godine idu
zavoljela sam ovaj grad
i ovo mjesto
posjećivala sam te
često

Ti si bio ...
Utočište
Mjesto koje ne pripada
ovom svijetu

Kad su me svi odbacili
ili me primili
tu si bio

U svim godišnjim dobima
vjekovi te nisu promijenili

Ne znam tko te stvorio
tko te smjestio u taj dio grada
u taj dio moga srca

Možda si bio u gradu,
u sjeni,
možda te ljudi nisu primjećivali
ali ti si bio u mojoj duši
u meni.

Čovjek mi te razorio,
Uništio

Nema tebe
nema cvijeća
nema klupice
gdje je sreća?

Nema te,
moje te oko ne vidi više
gdje si kada sja sunce
gdje kad padaju kiše
uništili su te zli ljudi
ali znaj da iz mog srca nitko neće moći


DA TE IZBRIŠE!!!!


PROLJEĆE


Kad proljeće u grad stigne,
Zmaj se dječji u vis digne.

Vjetar lagano piri,
Sunce iza oblaka viri.

Obasjava nas proljetni sjaj,
Pravi to je proljetni Raj.

Trava ispod snijega pozeleni,
Ruži je vrijeme da se crveni.

U život se unese snaga i radost,
Starac misli da mu se povratila mladost.

Visibabe, ljubičice, jaglaci
Cvjetaju voćki pupoljci.

Miris proljeća kad opkoli grad,
proljeće počinje;
tri, četiri, sad!!!

ŽELJE I STVARNOST

Želim otići negdje daleko
na neku livadu,
u zemlju vječno zalazećeg
sunca.

Želim sjesti među cvijeće,
šareno i mirišljavo,
sjesti kraj tebe,
sjediti i gledati sunce kako umire.

Želim slušati žubor rijeke,
šaputanje vjetra u granama smreke,
i slušati kako se dan gasi,
kako plaču vrbe.

Želim udahnuti svježi planinski zrak,
želim sjediti zagrljena s tobom,
sve dok ne zamru svi zvukovi,
i dok ne padne mrak.

Želim leći,
leći na mirišljavu travu,
ti kraj mene,
ja kraj tebe.

Čvrsto ćemo se držati za ruke,
i gledat ćemo zvijezde,
i tako zaspati,
i dalje se čvrsto držeći,
da nas ni snovi ne mogu razdvojiti.

Kada se probudim,
Gledat ću sunce,
kako se ponovno rađa
gledat ću dan
kako se polako oslobađa

Zlatne zrake će mi milovati kožu,
cvijeće će opet zamirisati,
vjetar mi kosu mrsiti,
zrak ću svježi udisati,

Ali kraj mene nećeš biti ti.



Mudrosti života


Kako
treba živjeti?
pa to je bar
lako;

Hodaj uvijek
svijetlom stranom ulice
ne odustaj
ne diži ruke od sebe
ni na sebe

Uvijek gledaj život
sa ljepše strane
uvijek traži ono najbolje
u njemu i ljudima

I kada padneš,
ne očajavaj,
i ne čekaj da netko dođe,
i podigne te,
jer možda nećeš dočekati!

Život je jedna duga ulica
nitko ne zna gdje zapravo
počinje, a gdje završava

Svi imaju svoje ulice,
ceste,
i staze.

Često nam se putevi isprepleću,
a još češće razilaze.

Ipak je lijepo, sve dok traje,
uživaj u životu,
i svemu što ti daje!!!

Život

Život su svi usponi
i padovi
svi osmjesi
i sve suze

Život je ono što jesmo
ali i ono što smo bili

Život je kratak
vrijeme curi
vrijeme se žuri

teče
i nitko mi ne reče;

da živjeti je lako

ali to je život
i svima je tako.