zovem se hana... možda... :-)

ponedjeljak, 24.07.2006.

Ključ, otac, smrt i dom. Može li gore?

Znam da sam nedavno napisala post, ali moram vam nešto reći!

B. F. je umrla majka! Njezina mama je imala neku bolest i jednostavno se srušila dok je šetala po gradu! Ne mogu vjerovati!!!!!!! Kako… nepošteno.

Kažu da je imala nekakav napad i srušila se a njezina prijateljica koja išla s njom u šoping počela je dozivati pomoć jer nijedna nije imala mobitel. I zamislite, u kakvom svijetu živimo, nitko joj nije htio pomoći! Kaže da su svi samo prolazili kraj njih i da su buljili u njih i jednostavno prolazili! No, neki čovjek je imao srca pa je počeo zvati hitnu.

Liječnici su joj pokušali spasiti život. Ali ona je imala jedan od najtežih oblika astme (B. F. je naslijedila jedan lakši oblik od nje pa je zato išla u Crikvenicu), i imala je napadaj. Sa sobom nije imala pumpicu, pa se počela gušiti.

Uspjeli su ju spasiti, ali je bila još u nesvijesti. Pozvali su B. F. da odmah sjedne na pri autobus za Zagreb.

Došla je sutradan, zajedno sa starijom braćom koja su bila u Osijeku kod prijatelja, i tamo su posjetili majku. Bila je budna dok su oni tamo bili, ali sutra dan kada su došli, rekla im je:

-Djeco, život je vrlo krhka stvar. Nikad ne znaš kada će se sreća promijeniti u nesreću. Živite svaki dan kao da je zadnji!

A kada je B. F. zaplakala, rekla je neka ne plače, da suze ne mogu vratiti izgubljeno. B.F. je rekla kako ona ništa nije izgubila, a njezina majka se samo nasmiješila. Zatim je izvadila nekakav ključ vrlo neobičnog oblika i dala ga jednom od starije B.F.ine braće i rekla:

-Djeco, ovaj ključ je vrlo bitan, ja sam ga naslijedila od svoje majke, ona od svoje, a ona od svoje i tako dalje…. Prenosi se s koljena na koljeno.-zakašljala je i pokušavala uhvatiti zrak.-Ja želim da ga zajedno čuvate.- ponovno se zakašljala. Zatim nastavila slabašnim glasom… -Nikada, nikada se ne smijete razdvojiti…. Kao što smo ja i moj brat….


Naime, B.F.ina majka je imala brata s kojim se posvađala i od tada ga više nije vidjela, zato što je poginuo u ratu. I često nam je govorila kako osobama koje nam znače moramo stalno govoriti koliko nam je stalo do njih, jer nikada ne znamo što se može dogoditi u životu, i da ona svome bratu nije uspjela reći koliko ga zapravo voli… No vratimo se mi k žalosnoj priči.

Zakašljala se.

-I još vam nešto moram reći… vaš otac…- zakašljala se. – vaš otac…- zakašljala se ponovno i počela se gušiti.

B.F. je počela vikati a njezina braća su se razbježala po doktore, brzo su odveli njezinu majku nekud, a oni su sjedili i čekali i čekali…


To mi je sve ispričala B.F. danas kada me nazvala i pitala hoće li moji doći na pogreb. Rekla sam da naravno da hoćemo. A ona se rasplakala. Vratimo se na priču…


Ne sjeća se koliko su dugo tamo sjedili u nekoj sobici, zna samo da je došao doktor i rekao nešto, njezin najstariji brat koji ima 17 je počeo nešto vikati, a ovaj koji ima 16 je sjeo na stolicu i gledao ravno pred sebe….

Jesam li vam rekla kako B.F. nema oca? Tj. Ona ga se ne sjeća, jer je otišao u rat iz kojeg se nikada nije vratio. Smatraju ga nestalim. Nikada ga nisu pronašli. Jesam li rekla kako njezini roditelji nemaju brata ni sestru ni rođake? Ne? A da su roditelji njezinih roditelja već odavno umrli? Ne?

E pa sad znate.

B. F. jedina obitelj su njezina braća. Koja su maloljetna.





A to znači samo jedno;

E, kao da život ne može biti gori. A baš sam nekako u zadnje vrijeme bila sretna. I sad to.
Da li vi shvaćate kako je ova situacija ozbiljna? B. F. je siroče! I kao da to nije dovoljno, najvjerojatnije će otići u dom! I neće moći ispuniti majčinu želju da se ne razdvoje, zar ne? Što ako ih netko posvoji, na primjer, B.F. jedna obitelj, jednog brata jedna obitelj, drugog brata druga obitelj….. A osim toga, njezina majka je nešto započela govoriti o njezinom ocu… Što je to htjela reći? Rekla je da je važno!


I, koja vrata otključava onaj ključ?

No pustimo sad to. Kako biste se vi osjećali na njezinom mjestu? Ja ne znam da li bih uopće mogla živjeti tako! Izgubila je majku, odlazi živjeti u dom…

Može li gore od toga?

Kako mi je žao B.F. Više ju nikada neću vidjeti! Tj. dopisivat ćemo se pismima, i sve to, ali neće ići u moju školu već odlazi na drugi kraj Zagreba!!!!!


ZAŠTO? ZAŠTO BOŽE????????????


Njezina majka bila je divna osoba. Uvijek bi nas brižno upitala za ocjene, nudila nas kolačima, bila spremna saslušati naše probleme.. i iako su živjeli prilično siromašno i to, uvijek je sebi «otkidala kruha s usta» i davala svojoj djeci. Radila je teško i naporno, ali uvijek je nalazila vremena za svoju djecu.

U čast jednoj od najboljih majki koje sam imala priliku upoznati, ja ću svoj blog… ne, neću ga zatvoriti, ne…

Ali…

Od sada, od sada pa na dalje

Ovaj blog… Blog Hane iz Zagreba…

Bit će CRNE BOJE.

Znam da nije Bog te pito koja promjena, ali svi koji me redovito prate mogli su shvatiti kako je ZA MENE crna boja jedna od najtužnijih boja, ona koja odaje najveću tugu i najveće žaljenje.

A kako ja, vjerovali ili ne, prvi puta u svome životu, žalim nečiju sudbinu sasvim jako, kao da je moja vlastita… I kako svaki puta kada netko kaže `mama` ili nešto vezano, sjetim se B. F. i rasplačem se…

Mislim da je to što će moj blog od sada biti crne boje, velika stvar.

Možete me popljuvati zbog toga, ali žalim. Ja sam svoje rekla, i tako će biti.
Vaša strašno, strašno, strašno nesretna Hana.

srijeda, 19.07.2006.

After rili long tajm

Tako duuuugo nisam išla na svoj blog! Nekaj mi ne štima s tim Internetom, užasno je spor. Ne znam, ja se uvijek spajam na hinet.

Ja sam ooodlično! Nešto se nevjerojatno dogodilo: došla mi je sestrična/sestra Nataša u srijedu.


Ostat će do kraja ljeta!!!!! JEEEEEEEEEEEE!!!!! LAJF IZ SOU BJUTIFUL!!!!


U četvrtak sam s njom otišla u knjižnicu i pitala debelu knjižničarku da li je Dečko došao ovamo i vratio mi iskaznicu. Rekla je da nije, ali da je došao neki «dečec» i pitao je li došla Hana H. ovamo i ostavila njegovu iskaznicu. I rekla je da nije, a onda je on tražio broj mog kućnog ili adresu ali mu nje smjela dati.

Bila sam potpuno razočarana! Toliko sam sanjala i maštala o njemu i shvatila sam da ga jednostavno moram vidjeti ponovno!

Rekla je da mu je predložila da ostavi iskaznicu njoj, pa će mi ona dati kad dođem po nju, ali nije htio. Pa sam tako i ja odbila tu opciju. Pa šta bude neka bude, ali što prije!


I, razočarana, okrenem se prema vratima, a Nataša kaže: Idemo na sladoled? I nije mi se jelo, nije mi bilo do ničega, ali da nju ne razočaram, otišla sam.
I ne mogu vjerovati; uzela sam sladoled, mislim borovnica i jagoda ili čokolada i banana, ne sjećam se više, ali znam samo to, da kada sam platila sladoled, ona je otišla izabrati stol, a ja sam se okrenula i trepnula.....


I sudarila se s nekim! Oba sladoleda sam zabila u majicu... I, naravno, od iznenađenja, zaljuljala se i pala.

Čula sam kako se netko smije, a ja bih najradije u zemlju propala. Pa zbilja sam nespretna. Hvala Bogu da jesam!

Podignula sam pogled i vidjela da mi je netko pružio ruku. Primila sam tu ruku sva crvena u licu i žestoko odbijajući podići pogled i vidjeti kome sam zaprljala majicu sa sladoledom...


Oprostite, oprostite, nisam htjela, nisam Vas vidjela....

Ma nema veze sve je u redu...

Hej! Pa taj mi je glas poznat! Podignula sam glavu i pogledala mu u oči...
Hej? Jesu li to moje ili njegove? Njegove. Zelene.



Ali, to ne može biti Dečko, ovaj izgleda stariji za 2-3 godine. I višlji.

Nakon što sam mu se sto puta ispričala, pozvala sam ga za stol i upoznala sa svojom sestričnom/sestrom Natašom. I tako, on je prstom umakao u onaj svoj sladoled, tj. moj, na njegovoj čistoj bijeloj majici koja više nije bila čista ali dobro to se tako samo kaže.

Nataša i on su se baš dobro skompali, i ja sam uskoro postala prozirna. Uzela sam knjigu («41, 5 °C, od najboljeg pisca na svijetu- Zoran Pongrašić, znate kako je smiješna morate pročitati tu knjigu iako je debela, ali trud se isplati jer ćete se valjati od smijeha), i ovaj se zelenooki tip prestane smijati i kaže; «Čitaš istu knjigu kao moj brat» Ma daj, a koliko ti brat ima godina, 15 i pol, kaže ovaj.

Je li ovo tvoj brat. (Pročitam ime i prezime i ostale podatke s iskaznice.)
Da! Od kud to kod tebe?
Pa... to ti je duga priča... Moja iskaznica je kod njega...
E pa to moramo srediti da ti ju vrati.
Da, koja slučajnost da smo te sreli, baš tebe, Dečkovog brata, kaže Nataša.
Nije to nikakva slučajnost, ova slastičarnica pripada mojim roditeljima, pa ja i Dečko tu stalno dolazimo.
Ma daj?
Da!
Sereš!
Ne serem!!!! To je naša slastičarnica.
Dobro a gdje ti je brat? pita Nataša
Pa tu negdje, ne zna što će od dosade pa meni pili živce.
Da, da.
Ja bih cure, morao krenuti, bilo mi je drago zbog toga kaj smo se upoznali...
Sjedi kud ćeš? Nataša će.
Idem, počinje mi smjena.
Smjena???!!
Ti radiš?
Pa, samo ljeti u našoj slastičarnici.
AAAAAAhaaaaaaa.........

Oprosti zbog majice, kažem ja.
Hvala na sladoledu, bio je ukusan, kaže Dečkov brat i još jednom umoči prst u mrlju od sladoleda i poliže. Pravi šaljivac.

Nataša i ja odemo kući.

Baš simpatičan dečko, kaže ona i uzdahne.
Nisi se valjda zaljubila?
Ni govora! Vječno ću biti vjerna svom Medvjediću! (misli na svoju simpatiju)

I od tog četvrtka svaki Božji dan idemo u slastičarnicu. Nažalost, nedjeljom ne rade, i na žalost, još nismo uspjele «uloviti» Dečka.

I toliko smo sladoleda pojeli...........

Sad sam se prehlađena i jedva gutam...

A šta ćeš? Sve za ljubav!

Vaša Hana.

PS> Tamara nazovi me kad ovo pročitaš!!!!! PLIZ PLIZ PLIZ!!!!

<	srpanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Umrijeti u tvome naručju

Bojim se da će doći dan,
kada me više biti neće,

Znam da će doći dan,
kada ću se oprostiti od svijeta,

Znam da ću prepustiti svoju dušu,
Gospodinu,

Ali kada bih umirala u tvom naručju,
kada bi mi se posljednja želja,
da te prizovem k sebi,
ostvarila,

Kada bi me držao u svom naručju,
i tvoj mi lik bio posljednje što ću
vidjeti,

Tvoje suze kad bi bile zadnja kiša
koja bi isprala moje slabosti i grijehe

Kada bi tvoje slatke riječi,
bile posljednje što ću čuti,

Tvoj poljubac bio zadnje
što će moje usne okusiti,

Kada bih umirala
u tvom zagrljaju,

Ne bih se bojala smrti,
ni suda,

Ne bi mi bilo važno gdje
ću završiti,
u vrtu Božjem,
ili u vatri vječno gorjeti,

Jer znala bih da sam
već bila u Raju,
bila na izvoru vječne sreće,
-u tvom zagrljaju…



Biti sretan


Biti sretan znači osjećati unutarnji mir
biti sretan znači biti slobodan
od svih materijalnih stvari

Biti sretan znači udisati zrak
punim plućima
znači širiti svjetlost oko sebe
kada ona isijava iz tebe
kada ona obasjava sve mračne kutke
kada izbljeđuje loše uspomene

Biti sretan znači pjevušiti pjesmu ispod glasa
znači gledati na ovaj svijet drugim očima
znači opraštati svima sve

Biti sretan znači živjeti na oblacima
znači hodati po morskim dubinama

Znači hodati zlatnom stazom

Znači biti čovjek!

Ti

U mom životu jedno bitno poglavlje
jedan dio knjige
jedan dio mene

Bio si moja sreća
moj osmjeh
moji sretni dani
jutra rana
obasjana
bio si bez mana

Tvoje naručje
jedino mjesto na
koje sam uvijek bila dobro došla

Bio si tu kada sam napisala
svoju prvu pjesmu
kada je u jesen pao prvi list,
kad sam u ruke prvi puta
uzela kist

i nacrtala sam tebe
ta slika visi na mome zidu
i kako godine idu
zavoljela sam ovaj grad
i ovo mjesto
posjećivala sam te
često

Ti si bio ...
Utočište
Mjesto koje ne pripada
ovom svijetu

Kad su me svi odbacili
ili me primili
tu si bio

U svim godišnjim dobima
vjekovi te nisu promijenili

Ne znam tko te stvorio
tko te smjestio u taj dio grada
u taj dio moga srca

Možda si bio u gradu,
u sjeni,
možda te ljudi nisu primjećivali
ali ti si bio u mojoj duši
u meni.

Čovjek mi te razorio,
Uništio

Nema tebe
nema cvijeća
nema klupice
gdje je sreća?

Nema te,
moje te oko ne vidi više
gdje si kada sja sunce
gdje kad padaju kiše
uništili su te zli ljudi
ali znaj da iz mog srca nitko neće moći


DA TE IZBRIŠE!!!!


PROLJEĆE


Kad proljeće u grad stigne,
Zmaj se dječji u vis digne.

Vjetar lagano piri,
Sunce iza oblaka viri.

Obasjava nas proljetni sjaj,
Pravi to je proljetni Raj.

Trava ispod snijega pozeleni,
Ruži je vrijeme da se crveni.

U život se unese snaga i radost,
Starac misli da mu se povratila mladost.

Visibabe, ljubičice, jaglaci
Cvjetaju voćki pupoljci.

Miris proljeća kad opkoli grad,
proljeće počinje;
tri, četiri, sad!!!

ŽELJE I STVARNOST

Želim otići negdje daleko
na neku livadu,
u zemlju vječno zalazećeg
sunca.

Želim sjesti među cvijeće,
šareno i mirišljavo,
sjesti kraj tebe,
sjediti i gledati sunce kako umire.

Želim slušati žubor rijeke,
šaputanje vjetra u granama smreke,
i slušati kako se dan gasi,
kako plaču vrbe.

Želim udahnuti svježi planinski zrak,
želim sjediti zagrljena s tobom,
sve dok ne zamru svi zvukovi,
i dok ne padne mrak.

Želim leći,
leći na mirišljavu travu,
ti kraj mene,
ja kraj tebe.

Čvrsto ćemo se držati za ruke,
i gledat ćemo zvijezde,
i tako zaspati,
i dalje se čvrsto držeći,
da nas ni snovi ne mogu razdvojiti.

Kada se probudim,
Gledat ću sunce,
kako se ponovno rađa
gledat ću dan
kako se polako oslobađa

Zlatne zrake će mi milovati kožu,
cvijeće će opet zamirisati,
vjetar mi kosu mrsiti,
zrak ću svježi udisati,

Ali kraj mene nećeš biti ti.



Mudrosti života


Kako
treba živjeti?
pa to je bar
lako;

Hodaj uvijek
svijetlom stranom ulice
ne odustaj
ne diži ruke od sebe
ni na sebe

Uvijek gledaj život
sa ljepše strane
uvijek traži ono najbolje
u njemu i ljudima

I kada padneš,
ne očajavaj,
i ne čekaj da netko dođe,
i podigne te,
jer možda nećeš dočekati!

Život je jedna duga ulica
nitko ne zna gdje zapravo
počinje, a gdje završava

Svi imaju svoje ulice,
ceste,
i staze.

Često nam se putevi isprepleću,
a još češće razilaze.

Ipak je lijepo, sve dok traje,
uživaj u životu,
i svemu što ti daje!!!

Život

Život su svi usponi
i padovi
svi osmjesi
i sve suze

Život je ono što jesmo
ali i ono što smo bili

Život je kratak
vrijeme curi
vrijeme se žuri

teče
i nitko mi ne reče;

da živjeti je lako

ali to je život
i svima je tako.