zovem se hana... možda... :-)

četvrtak, 29.06.2006.

Bilo je slučajno

Jučer mi se dogodilo nešto nevjerojatno, kao iz nekog ljubavnog filma; išla sam u knjižnicu i noseći dvije debele enciklopedije (željela sam pročitati nešto o jednoj bolesti) sudarila sam se na ulazu s jednim dečkom.

On je nosio zadnja dva dijela Harry Pottera, a ja ga nisam ni primijetila (njega, a ne Harry Pottera). Ulazio je u knjižnicu, a ja van. I... što da vam kažem?! Još uvijek ni sama ne vjerujem u to!

I... Bum! Sudar! Prosule su se knjige, tj. četiri knjige, dvije moje i dvije njegove, a iz moje (dobro, nije baš MOJA, nego iz knjižnice ali eto, tak se to valjda kaže) su se prosule istrgane stranice. Vau, knjižničarke su poludile! Rekle su da pospremimo sve i otišle u drugu prostoriju, te nas ostavile u svom tom neredu. Što je najgore, ja sam uspjela srušiti još tri prastare knjige na polici...

Ali vratimo se malo na početak! Može? O.k., znala sam da mogu računati na vas!

Sudar... Knjige se uz glasan tresak sruše, a on... On podigne glavu i pogleda me... Zelene oči? Je li ja to dobro vidim?! Prvi puta ja sam tako blizu nekog dečka, koji nema ČOKOLADNE OČI?! Njegove oči... zelene su kao najzelenija trava, kao najzeleniji proljetni list, kao najzelenija planina, kao.. kao moje.

Ne znam, nikada nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled. Može li se to uopće nazvati ljubavlju? Mislim, znam samo njegovo ime, i datum rođenja.

Stariji me za točno... godinu i dva mjeseca!!!

No vratimo se tamo gdje smo stali.

I ja tako... odlutam negdje u zelenilo njegovih očiju, a onda me on naglo spusti na zemlju.

-Ovaj, jesi dobro?-

Ma zamisli, brine se za mene!

-Jesam, hvala-prihvatim njegovu ruku i pridignem se. I srušim već spomenute 3-4 knjige.

A on se smiješi, smiješi, smiješi.... vrti mi se u glavi od tih bijelih sjajnih zubi...

-Nisam te vidio...-reče kao da se ispričava. Pa nije on ništa kriv! Ja sam ta koja nije gledala. To sam mu i namjeravala reći. No nisam uspjela. Samo sam ga gledala, gledala, kao da me hipnotizirao. Zašto su mi noge tako gumene? Zašto me usta ne slušaju? Otvori usta, Hana, otvori ih.... Taaaako. A sad, reci:....

-Evo pomoći ću ti!-reče taj zelenooki i počne skupljati knjige po podu.

Napokon se skuliram i počnem skupljati knjige. Malo po malo i sve smo skupili i vratili na mjesto. Tada sam vidjela da su nam oboma ispale iskaznice. Nisam baš razlikovala čija je čija, samo sam se spustila i pružila mu jednu.

-O hvala-rekoše mi zelene oči, bijeli zubi.

-Nmančmu-promumljam ja nekako.

I opet me pogledaju one zelene oči. Pogledaju me, onako duboko, kao da mi čitaju misli. Taman sam htjela reći:- Hoću li te ikada opet vidjeti?, no spasila me debela grozna knjižničarka došavši i rekavši zelenookom: -Dečko, ti vraćaš ove dvije, je l da?- i pokaže debelim prstom na dvije knjižurine na stolu.

On se okrene, pogleda me i nasmije se.

-Da.

Doviđenja, kažem ja, i izađem iz knjižnice. I tek kada sam došla doma, shvatila sam; kod mene je njegova iskaznica! A to znači.... kod njega je moja!

I sad, pitam ja vas, nije li ovo događaj za pamćenje? Kad jednom imadnem unučad, pričat ću im ovaj lijepi, kratki romantični trenutak, koji je trajao oko 5 min., ali za mene je to sve bio kao neki usporeni film.

Ne mogu vjerovati. Vjerojatno ga nikada više neću vidjeti, niti njega, a bogme ni svoju iskaznicu. Pitam se je li već primijetio da mu nedostaje? Iskaznica, mislim?


Ne znam, vjerojatno je to bio samo trenutak, i gotovo, i neće se ponoviti... ali, bila je to moja prva ljubav na prvi pogled. I ja ću vam nešto reći, to je bio najljepši trenutak u mome životu.

Dobro, ne baš skroz najnajnajnajnajdraži, ali ipak pri vrhu liste.

Ne mogu si pomoći. Stalno gledam u tu iskaznicu koja je zelene boje baš kao i njegove oči. Joj da, osim očiju, jesam li vam rekla još jednu sličnost? Ima crnu kosu! Crnu, crnu, kao najcrnju noć! Noć u kojoj sjaje dva zelena oka....


Oprostite, što sanjarim, i što sam luda, i što sam ovaj, nisam, savršena.
Ali ja to ni ne pokušavam biti.

Bilo je slučajno. Slučajno, mislim, što sam bila tu baš tada i što sam se sudarila, jer mogla sam i samo proći i nikada ga ne primijetiti! Ali i cijeli ovaj život, kada malo bolje razmislim, je nastao slučajno. Ali ne bih sada o tome.

Želim vam ugodan ostatak dana, tjedna, mjeseca,

trenutka.

Vaša zelena Hana.


Usput, kad sam već tu, napisat ću jedan veliki odgovor OVCI; MARTINI i ostalima.

Ne poznajem ja Tomislavu, već mi je moja frendica s kojom sjedim u klupi, dobro, više ne, premjestili su nas jer smo brbljale ko lude, anyway, ona mi je pričala tako malo o njoj, kako se znaju odavno i kako se iz Pojatna tu blizu preselila, kako ide u OŠ Rudeš, tak nekaj, i to kak je super frendica i sve to, pa kada sam vidjela da si iz te škole sam mislila da ju poznaješ... Pozdravite Tomislavu od moje frendice Gabi. I daj mi recite, gdje je ona? Na moru ili?


Puno pozdrava svima

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv