Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

četvrtak, 14.07.2011.

Prezaposleni i umorni (4): Duhovno savjetovanje

Svi znamo da kada se nađemo u nevolji valja potražiti nekog duhovno zrelijeg da nam pomogne nositi se sa situacijom. No vrlo često imamo problem sa našim očekivanjima od takvog odnosa, kao i sa izborom osobe kojoj ćemo se povjeriti i od koje ćemo tražiti savjet.

Nerijetko, kršćani suočeni sa primjedbama na račun onih koji sudjeluju u nekim crkvenim službama, pogotovo ako se radi o članovima vodstva zajednice, pribjegavaju traženju savjeta izvan zajednice kojoj pripadaju.

To se ne bi trebalo događati. Probleme valja rješavati tamo gdje su nastali, a savjet tražiti samo od onih koji uz potrebnu razinu duhovnog uzrasta imaju i odgovarajući duhovni uvid u okolnosti sporne situacije.

Znamo da bez poznavanja svih okolnosti, motiva, duhovne pozadine, povijesti odnosa i drugih važnih čimbenika, nije moguće izreći bilo kakav mjerodavan sud. Stoga, ako nam nije dano poznavati kakvi su odnosi u zajednici kojoj ne pripadamo, nemamo ni pravo procjenjivati postupke drugih slugu Božjih.

Međutim, postoji nešto što u moramo i trebamo znati i uzeti u obzir, bez obzira na pripadnost ili nepripadnost nekoj crkvenoj zajednici.

To je činjenica da nitko ne može biti Božji sluga svojom vlastitom odlukom. Dakako, postoje samozvani 'Božji sluge' no njihova ih djela brzo razotkrivaju jer znamo, 'Bog se ne da ismjehivati i što tko sije, to će i žeti'. U Crkvi Isusa Krista sluge su samo oni koje odabere Gospodar, a njih svaka lokalna zajednica svetih koja vjerno slijedi Gospodina Isusa umije prepoznati i slijediti.

Tako uvijek kada govorimo o postupcima Božjih slugu moramo imati na umu da su oni od Boga pozvani u službu i da će za sve svoje postupke, bilo pravedne ili nepravedne, Njemu odgovarati.

Zato umjesto da ocjenjujemo njihove postupke, radije promotrimo motive s kojima im pristupamo.

Druga važna stvar je znati gdje trebamo potražiti savjet. Vidio sam mnoge ljude koji su našavši se u potrebi tražili savjet na krivom mjestu. U svom izboru osobe kojoj će se obratiti neki od njih bili su vođeni emotivnim razlozima, neki čisto racionalnim, a neki su samo po inerciji otišli pastiru... Ne čudi stoga što su mnogi od njih razgovor završili nezadovoljni.

Promotrimo to. Jedni nisu mogli prihvatiti istinu o svojoj krivici, drugi su očekivali instant rješenje, treći emotivnu podršku, četvrti su izabrali pogrešnu osobu i dobili 'Biblijom po glavi', peti su opet birali osobe za koje su znali da neće osuđivati njihov grijeh itd...

Stotine ljudi, stotine priča. Mnoštvo dobrih svjedočanstava, mnogo prebrođenih kriza, mnogo spašenih brakova, mnogo ohrabrenih srca, ali nažalost i mnogo razočaranja, mnogo duhovnih i duševnih povreda, mnogo nepotrebno nastalog nezadovoljstva i optužbi na račun crkve, starješinstva, pastira ili bilo koga drugog.

Nije li istina da veoma često odlazimo na savjetovanje ili se povjeravamo nekome sa nesvjesnom željom da budemo pred samim sobom opravdani ili potvrđeni kao vrijedni, i nije li istina da upravo zbog toga veoma rijetko dobivamo ono što očekujemo, jer to nije bilo ono što smo trebali čuti i što je bilo potrebno za uspješno razriješenje situacije koja nas mori?

Vidio sam mnoge ljude koji su otišli iz zajedništva svetih kivni na crkvu koja 'nije prepoznala njihove potrebe', nesvjesni da je na razočaranje zbog njihovih neispunjenih očekivanja sotona nadodao svu silu zamjerki i primjedbi na pastire, starješine, đakone i sve druge koji na bilo koji način služe u zajednici.

Temeljni problem je uvijek bio i ostaje nepokornost pojedinaca koji odlaze po savijet nespremni odustati od svojih načina i od vlastitih ideja o tome kako bi problemi trebali biti riješeni.

No, valja nam se zapitati koliko ih je među njima koji su najprije kleknuli na koljena, ponizili se pred Bogom i tražili od njega da im pokaže što trebaju uraditi i kome se trebaju obratiti? Koliko ih je među njima koji su došavši po savijet onome kome ih je Bog poslao bili spremni bezuvjetno poslušati ono što se od njih traži? I koliko ih je pred vratima crkve ostavilo svjetovnost, ponos, predrasude, gorčinu, sebičnost, samopravednost i sve druge 'blagodati' svijeta u kojemu živimo?

petak, 08.07.2011.

Prezaposleni i umorni (3): Odvojeni od stada

Povrede su sastavni dio kršćanskog života. Na putu rasta od ‘bebe u Kristu’ ka ‘zrelom vjerniku’ neminovno se s njima moramo susretati. No, da bismo se s njima mogli nositi i nadvladati ih, najprije moramo imati ispravnu percepciju duhovne stvarnosti. Ako na problem gledamo iz vlastite, umjesto iz Božje perspektive, lako ćemo se naći u problemu na koji nismo pripravni.

Kako reagiramo kada nas netko iznevjeri, prevari ili povrijedi na neki drugi način? Zatvaramo li se u sebe ili bjesnimo? Da li mrmljamo nezadovoljno i upadamo u ogovaranje ili postupamo onako kako nas Pismo poučava?

Nažalost, mnogi izaberu šutnju tamo gdje je potrebno govoriti u ljubavi i govore tamo gdje je potrebno prešutjeti. Ovo izaziva mnoge povrede Tijela Kristovog i jedan je od najvećih poticaja na otpad u crkvama.

Ne zaboravimo: svaki prigovor adresiran na crkvenu zajednicu ili pojedince u crkvi, koji nije proveden sukladno Pismu, udarac je Tijelu Kristovu.

Svaki vjernik suočiti će se sa trenucima u kojima vidi, ili misli da vidi nepravilnost, pogrešku ili čak grijeh unutar zajednice. Naš odgovor na tu situaciju više od svega razotkriva gdje se mi nalazimo u odnosu na Krista.

Zapitajmo se možemo li voljeti zajednicu koja nije savršena? Možemo li voljeti brata koji pogriješi, čak i ako je sluga Božji? Imamo li snage za bratsku opomenu u ljubavi, ili odmah donosimo presudu? Jesmo li kadri podnijeti nepravdu da bismo sačuvali brata?

Odgovor našeg srca pokazati će ima li Kristova duha u nama.

I dok je lako pronaći prigovor pojedincima ili cijeloj zajednici, veoma rijetko uviđamo kako naše mišljenje najčešće nije objektivan sud u Božjim očima. Za razliku od Boga, mi ne vidimo čitavu sliku. Nemoguće je donijeti ispravan zaključak ako ne poznajemo motive i okolnosti situacije, niti možemo sa sigurnošću kazati što je u nečijem srcu. Stoga ‘parnicu’ moramo prepustiti Bogu i postupiti u skladu sa Njegovim uputama iz Riječi.

A što ako nismo skloni ogovaranju, ali nismo ni smogli snage ili prilike razgovarati sa osobom čiji smo grijeh primjetili? Ili ako je naša dobronamjerna kritika pogrešno shvaćena?

Tada nam nam se može učiniti kako je najbolja opcija povući se i ostati kod kuće. Opravdavamo sebe raznim izgovorima. Kažemo da želimo izbjeći da budemo uvučeni u sukob, ili kako ne želimo biti ’dio problema’. No, ako smo nanovorođeni, više nemamo pravo kazati 'to nije moja stvar'.

Kršćanin ne smije zaboraviti da je u ratu. Neprijatelj vreba svaki naš korak i neće propustiti niti jednu priliku da nam naudi. Apostol kaže “Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. “ (1.Pt.5:8).

Omiljena strategija lava koji progoni plijen jest odijeliti ga od stada. Sve dok se drže zajedno progonjene životinje jedna drugoj pružaju sigurnost, ali kada se jednom nađu same, gotovo da više nemaju nikakve šanse da se spase pred progoniteljem.

Kao Djeca Božja mi imamo unaprijed spremnu pobjedu nad zlim. Ali, da bi smo je primili moramo imati čvrsto zajedništvo sa uskrslim Gospodinom. Također, da bi smo ju zadržali, moramo imati čvrsto zajedništvo i sa drugim kršćanima.

Kada smo odvojeni jedni od drugih ostajemo na čistini pred neprijateljem - nemamo nikoga u blizini da nas podupre, ohrabri i osnaži kada malakšemo. A kada se nađemo iscrpljeni i obeshrabreni, postajemo podložni prevarama zloga. Zato i stoji pisano: “...te ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan” (Heb.10:25).

Tko prezre ovo upozorenje, sam je sebe izložio pogibli!

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com