Povrede su sastavni dio kršćanskog života. Na putu rasta od ‘bebe u Kristu’ ka ‘zrelom vjerniku’ neminovno se s njima moramo susretati. No, da bismo se s njima mogli nositi i nadvladati ih, najprije moramo imati ispravnu percepciju duhovne stvarnosti. Ako na problem gledamo iz vlastite, umjesto iz Božje perspektive, lako ćemo se naći u problemu na koji nismo pripravni.
Kako reagiramo kada nas netko iznevjeri, prevari ili povrijedi na neki drugi način? Zatvaramo li se u sebe ili bjesnimo? Da li mrmljamo nezadovoljno i upadamo u ogovaranje ili postupamo onako kako nas Pismo poučava?
Nažalost, mnogi izaberu šutnju tamo gdje je potrebno govoriti u ljubavi i govore tamo gdje je potrebno prešutjeti. Ovo izaziva mnoge povrede Tijela Kristovog i jedan je od najvećih poticaja na otpad u crkvama.
Ne zaboravimo: svaki prigovor adresiran na crkvenu zajednicu ili pojedince u crkvi, koji nije proveden sukladno Pismu, udarac je Tijelu Kristovu.
Svaki vjernik suočiti će se sa trenucima u kojima vidi, ili misli da vidi nepravilnost, pogrešku ili čak grijeh unutar zajednice. Naš odgovor na tu situaciju više od svega razotkriva gdje se mi nalazimo u odnosu na Krista.
Zapitajmo se možemo li voljeti zajednicu koja nije savršena? Možemo li voljeti brata koji pogriješi, čak i ako je sluga Božji? Imamo li snage za bratsku opomenu u ljubavi, ili odmah donosimo presudu? Jesmo li kadri podnijeti nepravdu da bismo sačuvali brata?
Odgovor našeg srca pokazati će ima li Kristova duha u nama.
I dok je lako pronaći prigovor pojedincima ili cijeloj zajednici, veoma rijetko uviđamo kako naše mišljenje najčešće nije objektivan sud u Božjim očima. Za razliku od Boga, mi ne vidimo čitavu sliku. Nemoguće je donijeti ispravan zaključak ako ne poznajemo motive i okolnosti situacije, niti možemo sa sigurnošću kazati što je u nečijem srcu. Stoga ‘parnicu’ moramo prepustiti Bogu i postupiti u skladu sa Njegovim uputama iz Riječi.
A što ako nismo skloni ogovaranju, ali nismo ni smogli snage ili prilike razgovarati sa osobom čiji smo grijeh primjetili? Ili ako je naša dobronamjerna kritika pogrešno shvaćena?
Tada nam nam se može učiniti kako je najbolja opcija povući se i ostati kod kuće. Opravdavamo sebe raznim izgovorima. Kažemo da želimo izbjeći da budemo uvučeni u sukob, ili kako ne želimo biti ’dio problema’. No, ako smo nanovorođeni, više nemamo pravo kazati 'to nije moja stvar'.
Kršćanin ne smije zaboraviti da je u ratu. Neprijatelj vreba svaki naš korak i neće propustiti niti jednu priliku da nam naudi. Apostol kaže “Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. “ (1.Pt.5:8).
Omiljena strategija lava koji progoni plijen jest odijeliti ga od stada. Sve dok se drže zajedno progonjene životinje jedna drugoj pružaju sigurnost, ali kada se jednom nađu same, gotovo da više nemaju nikakve šanse da se spase pred progoniteljem.
Kao Djeca Božja mi imamo unaprijed spremnu pobjedu nad zlim. Ali, da bi smo je primili moramo imati čvrsto zajedništvo sa uskrslim Gospodinom. Također, da bi smo ju zadržali, moramo imati čvrsto zajedništvo i sa drugim kršćanima.
Kada smo odvojeni jedni od drugih ostajemo na čistini pred neprijateljem - nemamo nikoga u blizini da nas podupre, ohrabri i osnaži kada malakšemo. A kada se nađemo iscrpljeni i obeshrabreni, postajemo podložni prevarama zloga. Zato i stoji pisano: “...te ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan” (Heb.10:25).
Tko prezre ovo upozorenje, sam je sebe izložio pogibli!
Post je objavljen 08.07.2011. u 13:32 sati.