"Poslužujte jedni druge, svaki darom
koji je primio, kao dobri upravitelji
različite Božje milosti." (1.Pet.4:10)
U posljednje vrijeme sve češće imam žalosnu priliku slušati raznorazne prigovore na temu kršćanskog življenja. Različiti ljudi različito reagiraju, najčešće ovako:
- Neki se nađu povrijeđeni od drugih kršćana i zamjeraju zajednici kao cjelini neučinkovitost po pitanju razrješavanja problematičnih situacija...
- Neki se(be) nađu zanemarenima u lokalnoj zajednici i nezadovoljni su jer smatraju da zaslužuju više pažnje i brige...
- Neki spremno ističu navodnu ili stvarnu licemjernost drugih kršćana, posebno u odnosu prema njima samima...
- Neki su razočarani lokalnim zajednicama kojima pripadaju, čak do te mjere da napuštaju zajedništvo s drugim kršćanima...
- Neki, opet, za sve što im se po njihovom mišljenju i sudu u lokalnoj zajednici učini loše ili pogrešno, spremno svaljuju krivicu na vodstvo crkve...
Općenito, kakve god prigovore ljudi iznosili, većinom će biti adresirani na vodstvo crkve i njihove stvarne ili navodne propuste.
Međutim, ovdje neću govoriti o vodstvu lokalne zajednice, niti ću se doticati pitanja njihove zaslužnosti ili krivice. Mnogo radije ću se osvrnuti na drugu stranu medalje - onu o kojoj se malo ili nikako među kršćanima govori, a to je osobna odgovornost pojedinca prema Tijelu Kristovu. Na koncu, ukoliko nismo pomno istražili pitanje vlastite odgovornosti, nećemo ni biti kadri pronaći ispravne odgovore na gore navedena pitanja!
Odgovornost za sve što se dešava u nekoj lokalnoj zajednici uvijek proizlazi iz (ne)djelovanja pojedinca. Ali, ne od bilo kojeg pojedinca, nego od mene, od tebe, od svakoga od nas poimenice. Dakle, odgovornost prema Tijelu Kristovu nije ništa drugo nego odgovornost prema bratu ili sestri pored tebe.
Zapazimo riječi: "pored tebe". One ističu da sam ja odgovoran tebi, ali jednako tako i da si ti odgovoran meni. Pri tome je nebitno sviđaš li mi se, imponira li mi tvoje ponašanje, tvoj društveni status ili tvoj karakter, nebitno je jesi li u nekoj službi ili nisi ili koliko si "duhovna" osoba (ma što god to značilo!).
Razumijemo li što znači kad Bog kaže "Ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe."?
Većina ljudi danas sjedi na bogoslužjima posve nesvjesna potreba i stanja drugih ljudi koji ih okružuju, pa za vrijeme dok se upinju što bolje duhovno nasititi kako bi preživjeli tjedan koji je pred njima, lako zaboravljaju kako je "blagoslovljenije davati nego primati".
Promislimo:
- Dok se mi radujemo, netko pored nas možda tuguje.
- Dok nas propovijed duhovno "podiže" netko se pored nas možda bori sa sumnjama ili malodušnošću.
- Dok se osjećamo radosno puni Božje ljubavi možda se osoba pored nas "raspada" od neutažive potrebe da se osjeti voljena i prihvaćena.
Zaista, jesmo li u stanju doći u crkvu i ostaviti svoju sebičnost pred vratima?
Da li smo kadri dozvoliti sebi da čujemo i prepoznamo Božji glas koji nam otkriva tuđu potrebu?
Jer, to je otkrivenje možda Božji poziv da se pokrenemo i nešto uradimo!
Nemojmo dozvoliti sebi da nasjednemo na prijevarnu misao kako mi ne možemo ništa uraditi i kako je to zadaća samo onih koji su u aktivnoj službi. To je laž! Međusobna briga, hrabrenje, tješenje, pomaganje, iskazivanje ljubavi, opominjanje u ljubavi, poučavanje...to je zadaća svih nas, bez iznimke.
Primjećujem da veoma često podcjenjujemo značaj onoga što možemo uraditi u nekoj konkretnoj situaciji. Možda nam situacija izgleda beznadna, možda ni sami ne znamo što je ispravno učiniti, ali zar ne znamo da Bog nikada neće pred nas staviti kušnje kojima nismo dorasli? Zaista, Bog nas dobro poznaje i svjestan je naših (ne)mogućnosti.
Što, dakle, možemo i trebamo činiti?
1. Posvećivati se
Prva obaveza koju imamo prema samima sebi, a posredno i prema čitavom Tijelu Kristovu, jest posvećivati se!
Bez bogatog molitvenog života, svakodnevnog proučavanja Riječi, redovitog zajedništva sa svetima, te "prakticiranja" vjere i poniznosti, teško da možemo ikome biti korisni.
Vjerojatnije je, štoviše, da ćemo ukoliko svakodnevno ne tražimo Božje lice upravo mi biti oni kojima je potrebna pomoć, umjesto da budemo oni koji pomažu.
2. Otvoriti duhovne oči
Bog nas je pozvao da služimo onima koji su u potrebi. No, da bismo to mogli, nužno je da "hodamo otvorenih očiju".
Danas, kada nas Svijet svim silama nastoji zavesti i preopteretiti svakovrsnim naizgled važnim i neodgodivim obavezama, sve je teže obratiti pažnju na druge. Što smo umorniji, opterećeniji ili zaluđeniji Svijetom, to više "boravimo unutar svoje glave", a manje u stvarnome svijetu.
Izbrojimo li samo vikend-kršćane u crkvi koju pohađamo lako ćemo dijagnosticirati problem i uvidjeti kako samo oni koji ne propuštaju svojih sastanaka mogu biti dovoljno blizu Gospodinu da bi mogli čuti što im On govori.
A oni koji čuju što Bog govori imaju širom otvorene duhovne oći da vide potrebu svojih bližnjih!
3. Znaci pažnje
Kada nam je Bog dozvolio da uvidimo nečiju potrebu, problem ili tešku životnu situaciju, vrijeme je da nešto i uradimo. Ne brinimo se što, jer pouzdajemo li se u Boga u vjeri znamo da će nam on pokazati način da ispravno reagiramo na nečiju potrebu.
To ne mora nužno biti nešto od čega zastaje dah. Zapravo, promatrano sa strane, gotovo nikada to nije velika stvar, premda neke naizgled male stvari mogu polučiti neočekivano velike rezultate.
Možda je sve što možemo uraditi primijetiti potrebu i ukazati nekome na nju. Ponekad čak i samo to može biti dovoljno!
Također, jedna stvar s kojom nikada ne možemo pogriješiti jest iskazati ljubav - riječju, djelom ili gestom.
Bio to jedan iskreni osmjeh, kratki razgovor u kojem će ta osoba prepoznati iskreno zanimanje i suosjećajnost ili čuti riječ ohrabrenja, sve to bez razlike okrepljuje srce i hrabri dušu.
I sam nas Gospodin tome ući kad kaže da će se po ljubavi prepoznati oni koji su Njegovi...
4. Informirati nadležne
Veoma često ćemo se ipak naći u situaciji da ne znamo ili ne možemo učiniti ništa što bi moglo biti od koristi osobi koja je u potrebi. U takvim situacijama ipak postoji nešto što svakako trebamo uraditi.
Bez obzira da li smo nekoj osobi (po)služili ili nismo, dobro je o tome informirati starješinstvo ili đakone u crkvi. Oni tada stječu dodatni uvid u situacije s kojima su možda već upoznati ili se upoznaju sa potrebama koje su im iz nekog razloga bili izvan duhovnog vidokruga.
Tako prepoznata i iskomunicirana potreba omogućava starješinstvu, ali i čitavoj zajednici da se djelatno uključi u proces brige i pomoći osobi ili osobama u potrebi.
5. Moliti
Ne postoji niti jedna situacija ili potreba pred kojom bi kršćanin trebao ostati skrštenih ruku ne čineći ništa!
Čak i onda kada situacija nadilazi naše sposobnosti djelovanja ili razumijevanja, kada je očito da nismo ni nadležni ni kadri nekome pomoći, postoji nešto što možemo uraditi. Kao Djeca Božja pozvani smo upotrijebiti najjače duhovno oružje koje imamo - zastupničku molitvu. Uistinu, mnogo može molitva pravednika ako je iskrena!
Zato uvijek i bez ograde uzmimo na sebe svetu obavezu da se molimo za ljude u potrebi, jer je to Bogu ugodno. Kako bismo u tome bili učinkoviti, dobro je dijeliti spoznaje o potrebama sa drugim kršćanima i potaknuti ih da i oni mole! Na koncu, da je to Bogu milo svjedoče i Isusove riječi zabilježene u Mt.18:19 "...ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj nebeski."
6. Budimo ono što ispovijedamo!
Moguće je vršiti sve gore navedeno i pri tom posve promašiti cilj! Ukoliko svjedočanstvo našeg života ne pokazuje plod svetog življenja, svo naše djelovanje tek je licemjerno glumljenje duhovnosti.
Biblija nas ući da ćemo biti prepoznati po plodovima svoga življenja. Ukoliko smo uistinu nanovorođena Djeca Božja koja su svoje živote u potpunosti predala svome Kralju, Gospodinu Isusu Kristu, to će biti jasno vidljivo u našim životima.
Svjedočanstvo vlastitog življenja govori više od bilo koje izgovorene riječi. Mi smo pozvani biti svijetlo i sol svijetu, ali to nećemo moći biti sve dok ne dozvolimo Gospodinu da u našem srcu stvori snažnu i živu želju da Mu ugodimo.
Stoga umjesto ogovaranja i traženja krivaca, poslušajmo Božju zapovijed i budimo "katalizator pozitivne promjene" gdje god se u Tijelu Kristovom nalazimo!
To je zadatak za sve nas i moramo biti svjesni kako se riješenje nikada ne nalazi negdje izvan lokalne zajednice kojoj pripadamo, nego uvijek i isključivo tamo gdje nas je Bog postavio da budemo!
Kroz aktivnu brigu o drugima duhovno rastemo, razvijamo se i time opunomoćujemo Boga da nas osposobljava za druge službe.
Kroz ovih šest točaka vidjeli smo da iako Sotona kroz nezadovoljstvo pojedinaca nastoji podijeliti i rastočiti Crkvu Isusa Krista, ipak svako Dijete Božje, kao pojedinac može svojim svetim življenjem biti poticaj i ohrabrenje drugima da ne pokleknu pod teretom kušnji!
Naši životi moraju biti svjetlo u tami ovoga svijeta koje pokazuje da život u Kristu nikada nije uzaludan!
"O darovima Duha ne bih, braćo, htio da budete u neznanju." (1.Kor.12:1)
Neki su se ljudi rodili sa urođenom darovitošću za određene aktivnosti i u tome su vrlo dobri i uspješni.
Također je, tijekom života svatko od nas stekao i razvio neke korisne vještine i time postao više ili manje dobar u nekom području. To su stečene vještine.
Međutim, svakome vjerniku Bog želi dati i neki Duhovni dar. Bilo da je jedan ili da ih je više, taj se dar razlikuje od urođene prirodne darovitosti za neku službu ili djelovanje.
I danas postoje neke zajednice i neke teologije koje zastupaju mišljenje da su Duhovni darovi bili samo za prvu Crkvu, držeći da nam nakon što je napisano Sveto Pismo nisu potrebni darovi Duha.
No to nije istina. U Bibliji nema dokaza da su milosni darovi Duha ikada zauzeli ulogu koju ima Sveto Pismo. Baš naprotiv, svi darovi Duha moraju se potvrditi samim Pismom s kojim se skladno nadopunjuju u svojoj temeljnoj svrsi.
Također, važno je naglasiti da niti jedna propovijed ili naučavanje ne može zamijeniti darove Duha, ali da ni darovi Duha ne mogu zamijeniti službu propovijedanja ili naučavanja! Obje službe izgradnje moraju biti prisutne u zajednici!
Možemo slobodno reći da je uloga Duhovnih darova danas jednako važna kao i u vrijeme Apostola, jer kroz njih zajednica obnavlja vjeru u živog Boga kojega je moguće doživjeti, umjesto da ga svodi na razinu mrtvog idola. Posredstvom darova Duha, ljudi mogu doživjeti da je Bog vjerodostojan i da je isti jučer, danas i sutra.
Važno je razumjeti čemu su namijenjeni Duhovni darovi.
U 12 poglavlju 1. poslanice Korinčanima apostol Pavao nas najprije upoznaje s nekim duhovnim darovima (1.Kor.12:4-11), da bi odmah zatim istaknuo ulogu pojedinca-vjernika opisujući ga kao jedinstveni ud Tijela Kristovog (1.Kor.12:12-26).
"Različiti su darovi, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće. " (1.Kor.12:4-11)
Ključna stvar koju nam apostol ovdje govori jest da su svi koji su u Kristu jednako vrijedni u Božjim očima, te da su darovi koje im je Bog dao također jednako vrijedni. Baš kao što nema "veliki i malih" kršćana, tako nema "veliki i malih darova".
"Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni." (1.Kor.12:12-13)
Svaki je nanovorođeni vjernik je jedinstven ud Tijela, ali ga to ne čini više ili manje vrijednim u Božjim očima.
Istovremeno, svaki nanovorođeni vjernik kojemu je Bog udijelio neki duhovni dar mora znati da Dar koji je dobio od Boga nije ništa više ili manje vrijedan od bilo kojeg drugog Duhovnog dara koji Bog daje nekome drugome.
Pavao to posebno naglašava ističući kako svi duhovni darovi dolaze od istog Božjeg duha.
Apostol ovo ne govori bez razloga - on naglašava da Duhovni darovi nisu dani da bi se njima razmetali, već su dani za izgradnju Tijela Kristova, te da bi njima proslavljali Boga.
Najbolji su darovi uvijek oni koji su najkorisniji, a ne koji su najspektakularniji.
Pri tome uvijek moramo imati na umu da je sve ono što je postignuto duhovnim darovima djelo i zasluga Boga, a ne čovjeka, te da je "prednost" nekog dara određena trenutnim okolnostima, a ne unutarnjom vrijednosnom razlikom. Npr. za bolesnoga je dar iscjeljenja zasigurno u tom trenutku važniji od dara poučavanja, što dar poučavanja ne čini manje vrijednim.
Ali, kao tada u Korintskoj crkvi, i mi danas lako možemo upasti u istu prijevarnu zamku da, smatrajući jedan dar boljim ili poželjnijim od drugoga, sebe smatramo blagoslovljenijim i duhovnijim od nekoga drugoga.
Zato moramo biti svjesni kako je, iako u crkvi postoje raznovrsne službe, tj. poslanja, svima zajedničko da je sve što činimo urađeno za (istog) Gospodina i to s namjerom da služimo drugima, a ne sebi.
Dakle, darovi Duha su od Boga dani na "opću korist" za izgradnju Tijela Kristovog, a ne za isticanje, hvalisanje i ugađanje sebi. Njihova je temeljna zadaća da proslave Boga. Oni služe izgradnji zajednice gdje se svi mogu utješiti, ohrabriti i izgraditi, a ljudi doživjeti da postoji stvarni i živi Bog koji se brine za nas i čija se istinita obećanja iz Biblije događaju i danas, ovdje i sada!
Da bismo dobili darove Duha, Duh Sveti mora boraviti u našoj nutrini, dakle trebamo biti nanovorođeni.
Ovdje ćemo se kratko dotaći i krštenja Duhom Svetim. Znamo iz Riječi da su darovi Duha namjenjeni svoj Djeci Božjoj i da ih trebamo tražiti od Boga kako bismo ih primili, ali osim toga postoji još jedno duhovno iskustvo za kojim nam valja čeznuti. To je iskustvo krštenja Svetim Duhom koje je neophodno kod opremanja za službu u "sili s visine" (Dj.1:8).
Krštenje Duhom ne predstavlja iskustvo spasenja, a također nije ni "stupanj više" od postajanja Božjim Djetetom (nanovorođenja), nego je samo jedno dodatno iskustvo za dobivanje sile Svetog Duha.
Krštenje Duhom može se doživjeti polaganjem ruku, slušanjem Božje Riječi ili kroz osobnu molitvu. Ukoliko već nismo Kršteni Duhom, Božja Riječ nas poziva da za tim težimo i da se za to ozbiljno molimo.
Sve do 4. stoljeća za kršćane je bilo samorazumljivo da poslije krštenja prime i krštenje Duhom, govore u jezicima i prorokuju, o čemu postoje sačuvana izvješća.
Zapazimo da Riječ kaže kako je Bog suveren u odlučivanju kome će udijeliti koji dar, ali da nas istovremeno poziva i da vruče čeznemo za duhovnim Darovima, te da ih od Boga poimenice tražimo.
Bog uistinu želi svakome od nas udijeliti darove Duha, i potpuno je suveren u tome, ali traži od nas da mu jasno i nedvosmisleno iskažemo svoju želju za njima.
Kažemo li "ako Bog želi neka mi da darove Duha" - nećemo dobiti nijedan Duhovni dar, jer opremanje milosnim darovima treba biti težnja i molitveno breme svakog kršćanina. (1.Kor.14:1; 14:12)
Na ovo moramo dobro obratiti pažnju, jer ukoliko darove ne tražimo, nečemo ih ni dobiti!
To je kao da se ne pojavimo na dodjeli Božićnih poklona - pokloni su spremni da nam budu uručeni, ali ako mi nismo došli da ih preuzmemo ne možemo ih ni imati!
Zbog toga ne čudi da i danas postoje mnoge zajednice koje se sastoje od nanovorođene Božje djece, a koje u svojoj sredini uopće ne nemaju Duhovne darove, niti ih žele imati!
Takva zajednica lišava sebe mnoge pomoći i milosti Gospodnje. Ona je poput invalida sa zakržljalim ili nesposobnim udovima i ne može kvalitetno udovoljiti svome pozivu i poslanju!
Međutim, i oni koji su primili darove Duha, mogu ostati samo kod darivanja. Darove koje imamo dužni smo i koristiti, baš kao što Petar kaže "Služite jedni drugoga - svaki milošću kakvu je primio - kao dobri upravitelji mnogovrsne Božje milosti." (1.Pet.4:10)
Osim na korištenje darova, pozvani smo i da želimo nove darove kako bi nas Bog mogao još bolje upotrijebiti za izgradnju svoje zajednice, te da osobno još više u Njemu rastemo.
Niti jedan kršćanin ne smije prestati težiti za Gospodom, već treba nastojati da postane još upotrebljiviji Kristov ud, kako bi se Gospodin kroz njega mogao proslaviti još više nego do tada!
Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?
ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com
Licemjerje modernih farizeja
Umiranje iznutra...
Kome vjerovati?
Odvojeni od stada?
Kamo ideš čovječe?
O nepovredivosti braka
Poznaješ li Ljubav?
Poezija: Ti si Kriste moja nada
Žudnja za neuhvatljivim
Vrijeme zbunjenosti
Nesnošljiva tolerancija
Koga Bog ljubi?
Tko su baštinici neba?
Epitaf ili čemu živjeti?
35 pitanja: kakav si kršćanin?
Poezija: Ispod ovog plavog neba
Poezija: Trebam te
Poezija: Čarolja predvečerja
Poezija: Neposluh trnjem ovjenčan
Video: Posljednja "Mosorijada"
Video: Što je Bogu smješno?
Poezija: Tebi uz koju se budim sretan
Poezija: Smiluj se Gospode
Poezija: Ne plaći majko
Poezija: Hodočasnik
Poezija: Dok gasne posljednja zraka sunca drhtim na proplanku sjećanja
Poezija: Ljubiš li me?
Poezija: Kušnja
Poezija: Brat
Poezija: Moj Kralj
Poezija: Spokoj
Poezija: Terra Incognita
Poezija: Povratak kući
Poezija: Intermezzo
Prezaposleni i umorni (4): Duhovno savjetovanje
Prezaposleni i umorni (3): Odvojeni od stada
Prezaposleni i umorni (2): Odložimo jaram zloga!
Prezaposleni i umorni (1): Čiji jaram nosimo?
Pogled na Gospodina
U koga stavljamo pouzdanje?
Što doista znači duhovno pasti?
Podnositi nevolju iznad naših snaga
Dragocjena Kristova krv
Razmišljanja o poslanici- Rim.5
Razmišljanja o poslanici- Rim.4:18-21
Razmišljanja o poslanici- Rim.3
Razmišljanja o poslanici- Rim.2:5b-29
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:24-32
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:18-23
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:1-15
Razmišljanja o poslanici Rimljanima - Uvod
Bogu si posebno drag
Tolerancija je...?
"Šaljem,evo,svog anđela pred tobom"
Mudrost i pravednost u kršć. življenju?
Što uistinu dajemo Bogu?
U zajednici valja misliti na Krista
Snaga iskrenosti 2
Zbližavanje s Isusom
Život u zajedništvu
Pravo znanje o Isusu
Stvaranje odnosa: prijateljstvo
Tražite dobro, a ne zlo
Bujice žive vode
Tri pokazatelja predanosti
Pripremanje mjesta za Gospodina
Tko je Sveti Duh?
Kakav si kršćanin?
Iskrenost
Bog je bog reda
Razmotrite svoje putove
Smisao i svrha kućnih grupa
I sitno je bitno
Budi katalizator pozitivne promjene
O Darovima Duha
Biti odgovoran
Božje remek djelo
Most prema životu
Kako najbolje iskoristiti prigode?
Čije je Kraljevstvo nebesko?
Budimo samilosni
Blic-pogled na molitvu: Zdrava zajednica i zdrav brak
Ogovaranje naše svagdašnje
Crtice o kršćanskom življenju
7 činjenica o vršenju Božje volje
Nevidljivi u gomili
Zahvaljivati Bogu
Ne boj se, samo vjeruj!
Umijemo li vjerno slijediti poslanje?
Snaga iskrenosti
Svladani Božjom ljubavlju
Snaga za život
Ulazak u Božju blizinu
Dva stiha
Sazrjevanje za služenje drugima (2)
Sazrjevanje za služenje drugima (1)
Pismo Oca, Boga svemogućega
Što pokreće ljudska srca?
Odnosi u Crkvi Božjoj
Kome više vjeruješ -sebi ili Bogu?
O braku...
Čime se hranimo?
O molitvi...
Vjerovati Bogu (ili razmišljanje o prioritetima)
Tko je lud, a tko zbunjen?
Kome vjerovati?
Svjetovne stvari
Nekoliko davno zapisanih misli...
Volimo svoje bližnje
Homoseksualci: heroji ili žrtve?
Ekumenizam
Ljudske zvijeri
Kako im ukazati na Njega?
Kako tumačiti Bibliju?
U kojeg boga vjeruješ?
Živa vjera: protestanti ili katolici?
Moramo li se mrziti?
Preneseno: Ugodan dan
Svjedočiti o Kristu?
Povratak u budućnost
Kršćanstvo: nevažno, nevjerodostojno, kruto?
Biti kršćanin je...?
Što je privlačnije: požuda ili smrt?
Dobro staro 'unutra-van'
Nedjeljno bogoslužje: zijevanje ili pjevanje?
Ljubiti Krista?
Zbunjeni cvijetak