Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to idolopoklonstvo! Zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne. Tim ste putom i vi nekoć hodili, kad ste u tome živjeli.
(Kol.3:5-7)
Živimo u tužno i neobično vrijeme u kojemu moralne vrijednosti iz dana u dan sve više gube na važnosti.
Svijet, koji je u vlasti Zloga, sa velikim uspjehom rastvara samo tkivo društva.
Slobode o kojima toliko slušamo i na koje se sve više pozivaju i političari, razni aktivisti, humanisti, pa čak i mnogi svećenici, postale su poput podivljalih metastaza - same sebi svrha.
Glas razuma nadjačao je Božji glas koji danas kao da nitko više ne želi ni čuti, a kamoli poslušati.
Istinske sluge Isusa Krista današnje društvo doživljava kao neprosvijećene fanatike kojima je mjesto u ropotarnici povijesti, te kojima se ne smije dati pravo javnog istupa jer se usude otvoreno zastupati svoja uvjerenja.
Današnji se svijet, u ime tolerancije i slobode govora, totalitaristički obračunava sa neistomišljenicima. Zabranjujući im javno izražavanje stavova guše slobodu govora u ime 'slobode govora' i guše ljubav u ime 'ljubavi'.
Tolerancija je dosegla vrhunac u dezintegraciji same sebe: u ime tolerancije prema manjinama većina se posve netolerantno obračunava sa onima koji misle drugačije.
Ovaj se trend na mala vrata uvukao u mnoge crkve širom svijeta čineći ih jalovima i neuvjerljivima.
Crkva koja javno ne zastupa cjelovitu i neizmijenjenu Riječ Božju prestaje biti Crkva Isusa Krista i postaje marionetska tvorevina koja svoje pripadnike odvodi u vječno odvojenje od Boga.
No, zlome ni to nije dovoljno.
Načuo sam kako su već sada postoji dokument kojom se službenicima svih vjerskih zajednica 'preporuča' da javno ne smiju govoriti protiv homoseksualaca i drugih sveprisutnih grijeha koje taj isti svijet tolerira ili potiče.
Zaista, dolaze tmurna vremena za nas kršćane.
No, zar je u Isusovo vrijeme bilo bolje?
Nisu li tada kršćani bili progonjeni, ubijani i zlostavljani daleko više nego li danas?
Ne trebamo se, dakle, plašiti, ali svakako trebamo postati svjesni duhovnih sila koje stoje protiv nas i odlučno prionuti na vršenje našeg temeljnog poslanja.
Pozvani smo da budemo 'sol i svijetlo svijetu', a Pismo nam jasno svjedoči kako ćemo za to morati platiti cijenu. No, Bog nam je obećao i nagradu koja zasjenjuje sve što na ovome svijetu možemo propatiti.
Pitanje je vjerujemo li mi to?
U ovo doba sveopće komercijalizacije, svjedoci smo učestalih kršćanskih konferencija, ali i sve manjeg utjecaja kršćana na društvo. Svjedoci smo pojave megacrkava, ali i gašenja i odumiranja mnogih crkava već i u nama najbližim zemljama takozvane "zapadne demokracije".
Mi smo, na ovom "zaostalom" dijelu Europe, poznatom kao Balkan (premda se neki žestoko odupiru toj zemljopisno-kulturološkoj odrednici) još uvijek u koliko-toliko povlaštenom položaju.
Obzirom da kod nas sve dolazi sa zakašnjenjem, u prilici smo uvidjeti pogreške takozvanih "razvijenih nacija" ali je pitanje jesmo li kadri poduzeti konkretne korake da barem donekle ublažimo, ako već ne i izbjegnemo nevolju koja se nadvila nad nama?
Društvene okolnosti u kojima živimo sugeriraju da nismo.
Zato držim neophodnim da što prije iz temelja preispitamo svoja vjerovanja i živote u svijetlu Božje Riječi.
Nadalje, moramo dozvoliti Duhu Svetome da nas presvjedočava o tome gdje stojimo u odnosu na Gospodina Isusa i njegov nauk te (sa)znati kome uistinu pripada naše srce.
A tada, znajući da nas Bog poziva da napustimo ljušturu izvanjske pobožnosti i da preuzmemo odgovornost za svoje postupke, ne preostaje nam ništa drugo nego sve što jesmo i sve što imamo predati Gospodinu na upravljanje.
Ili kako to apostol lijepo kaže:
Ali sada i vi odložite sve! Gnjev, srdžba, opakost, hula, prostota van iz vaših usta! Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! (Kol.3:8-10)
Nema sumnje, nema čovjeka koji se nije zapitao zašto postojimo i koja je svrha našega življenja.
Kao nanovo rođena Djeca Božja mi znamo i vjerujemo da je čovjek kruna Božjeg stvorenja. Mi priznajemo i prihvaćamo da je Bog Otac, stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog, pa tako i nas samih.
Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.
(Ps.139:13-15)
Pa ipak, mnogi kršćani kao da imaju posve pogrešno razumijevanje Božje svrhe za njihov život.
Kao Djeca Božja nismo pozvani samo biti spašeni i slaviti Boga na bogoslužjima.
Pozvani smo Boga proslavljati čitavim svojim životom i svime što jesmo - nismo li svi mi "predali svoje živote Bogu"?
Ako jesmo, to znači da smo obećali Bogu da ćemo mu u svemu biti poslušni, da ćemo slijediti njegovi savršenu volju za naš život - zapravo, rekli smo mu da naš život više ne pripada nama, već njemu koji nam ga je i dao, te da ćemo od tada pa nadalje živjeti za njega i vršiti njegovu volju.
Ipak, mnogi kršćani kao da su zaboravili što su obećali Bogu. Iako marljivo dolaze na bogoslužja i možda čak sudjeluju u nekim crkvenim aktivnostima, oni i dalje žive svoje živote za sebe, a ne za Krista.
Što je, dakle, Božja volja za naš život?
Čini mi se da mnogi nepotrebno mistificiraju ovo pitanje. Neki možda misle da Božja volja za njihov život mora biti nešto komplicirano i zagonetno, drugi možda priželjkuju da im Bog kao svoju volju objavi ispunjenje njihovih vlastitih želja i zamisli, dok treći možda i ne razmišljaju o tome računajući da su oni svoj dio obavili kada su došli Kristu, a za ostalo će se već pobrinuti netko drugi.
No, ako se umjesto "Što je Božja volja za moj život" zapitamo "što Bog želi da uradim za njega?" sve odmah postaje daleko jasnije.
Jer Bog ne želi da stojimo skrštenih ruku, a također, ne želi ni da budemo u nedoumici oko toga što on želi da mi za njega uradimo. Ili da to kažemo drugačije: Bog hoće da znamo što to on želi uraditi preko nas!
* Vidite, Bog uvijek radi u našoj blizini.
Bog nije besposlen, štoviše, neprestano je aktivan posvuda oko nas, no mi to uglavnom ne primjećujemo.
Ono što mi trebamo učiniti jeste promatrati gdje Bog radi i pridružiti mu se u tome što čini.
Zapravo, za većinu stvari koje Bog radi u našoj blizini mi ne trebamo očekivati drugačiji poziv od same činjenice da nam je Bog dozvolio da vidimo gdje on radi!
S obzirom da smo posinjena Djeca Božja, i mi poput Isusa možemo i trebamo reći:
"Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini. Jer Otac Ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu i veća djela od ovih te ćete se čudom čuditi. (Iv.5:19-20)
No, da bismo mogli prihvatiti Božji poziv da mu se pridružimo u nečemu što on već radi, potrebno je da znamo još nekoliko važnih stvari o njemu, njegovim načinima i njegovim svrhama.
* Najprije moramo biti posve svjesni činjenice da Bog s nama nastoji uspostaviti stalan, stvaran i osoban odnos pun ljubavi.
Poseban naglasak treba staviti na riječ "osoban". Bog je osoba i želi s nama imati odnos, ali ne bilo kakav, već pun ljubavi.
Ovaj odnos nije rezultat naših emocija ili želja, to je stvaran razgovor između dvije osobe koje jedna drugu ljube!
* Zatim, Bog nas poziva da mu se pridružimo u njegovom radu.
Već smo rekli da nas Bog, kada nam dopušta da vidimo gdje u našoj blizini radi, time poziva da mu se u tome pridružimo.
On će nam, naravno, to i potvrditi.
* Bog nam, naime, govori preko Duha Svetog kroz Bibliju, molitvu, okolnosti i crkvu da bi otkrio sebe, svoje namjere i putove.
Jasno je da Bog želi biti siguran da smo ga dobro razumjeli. Sve što Bog radi ili kaže uvijek i neizostavno mora biti u savršenom skladu sa njegovom Riječju zapisanoj u Bibliji.
Ako nas Bog uistinu na nešto poziva, to će uvijek biti potvrđeno kroz svjedočanstvo molitve, okolnosti, Riječi Božje i Tijela Kristova.
Stoga, mislimo li da nas Bog u nešto poziva, stavimo to u molitvu i pažljivo iščekujmo svjedočanstva Duha Svetoga.
Božji poziv ne samo da će uvijek biti u skladu sa svjedočanstvom Biblije, nego će i biti prepoznat unutar lokalne zajednice, te posvjedočen okolnostima.
Kada smo, dakle, posve sigurni da nam je i što nam je Bog govorio, dolazi vrijeme da se odredimo prema tome pozivu: hoćemo li mu biti poslušni ili neposlušni?
* Božji poziv da mu se pridružiš u njegovom radu uvijek te vodi u krizu pouzdanja što zahtjeva vjeru i djelovanje s naše strane.
Kada nas Bog poziva u nešto, to je uvijek nešto Božje veličine, a ne naše. Drugim riječima, Bog nas neće pozvati da za njega uradimo nešto što bismo i sami, u svojoj vlastitoj snazi mogli uraditi.
Bog se želi proslaviti kroz naše djelovanje, a to čini tako što nas osposobljava da poduzimamo djela koja sami po sebi nismo kadri izvršiti. Time on sebi priskrljbljuje slavu, a mi duhovno rastemo.
Ne zaboravimo, mi smo sluge i Bog u nama želi izgraditi narav sluge: to je duh poniznosti, poslušnosti i povjerenja u Boga.
Stoga, svaki puta kada nas Bog pozove u nešto dolazi do krize pouzdanja, jer je zadani zadatak uvijek iznad naših trenutnih mogućnosti.
Osim toga, Božji planovi razlikuju se od naših planova - da bismo prihvatili njegovu viziju za naš život, nužno je da odustanemo od svoje vlastite volje i vlastitih planova te da prihvatimo njegovu volju i njegove planove.
Tada se moramo prisjetiti da je Bog naš Gospodar kojemu je sve moguće, ali također ne smijemo izgubiti iz vida da nas on silno ljubi.
Stoga mu moramo pristupiti sa pouzdanjem i u vjeri donijeti odluku da mu budemo poslušni, usprkos tome što situacija možda izgleda beznadna ili nemoguća.
Pri tome moramo znati da nas Bog nikada neće pozvati u nešto za što nas nije kadar osposobiti. O tome svjedoći i Riječ koja kaže:
I dođe mi riječ Jahvina: "Ne mogu li i ja s vama činiti kao ovaj lončar, dome Izraelov? - riječ je Jahvina. Evo, kao ilovača u ruci lončarovoj, i vi ste u mojoj ruci, dome Izraelov. (Jer.18:5-7)
Kao Duhovni Izrael, i mi se možemo čvrsto prihvatiti tog obećanja., a Biblija nam za nudi i čitav niz konkretnih primjera, poput Ilijinog izazova Baalovim prorocima opisanog u 1.Kraljevima 18:16-39.
* Da bi smo se mogli pridružiti Bogu u njegovom radu moramo poduzeti velike promjene u svom životu.
Zaista, da bismo Bogu mogli služiti tamo gdje nas je pozvao, nakon odluke da mu budemo poslušni slijedi period pripreme za izvršenje postavljenog zadatka.
Potrebno je da se promijenimo na način da nas Bog može upotrijebiti za zadatak u koji nas poziva.
Evo nekih područja u kojima mogu biti potrebne promjene:
- životne okolnosti (npr. posao, dom, financije itd.)
- međuljudski odnosi (obitelj, prijatelji, poslovni suradnici itd.)
- razmišljanja (predrasude, postupci, pritajene sposobnosti itd.)
- obaveze (prema obitelji, crkvi, poslu, planovima, tradiciji itd.)
- djelovanja (molitva, služenje, davanje itd.)
- stavovi (prema Bogu, njegovim namjerama i putovima, našem odnosu s Bogom itd.)
Ove prilagodbe uvijek imaju cijenu koju je potrebno platiti i upravo je spremnost na plaćanje te cijene jedna od najvećih prilagodbi koja se traži od nas.
No, nakon uspješno izvršene promjene uvijek slijedi blagoslov! Bog je pravedan i nagrađuje poslušnost. U Ps.126:5-6 čitamo:
Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.
Išli su plačući
noseći sjeme sjetveno:
vraćat će se s pjesmom,
noseći snoplje svoje.
Kada smo jednom prepoznali Božji poziv, prevladali krizu vjere i podvrgli se traženoj promjeni - kadri smo uz Božju pomoć obaviti postavljeni zadatak.
* Iz svega toga naučili smo da Boga upoznajemo kroz iskustvo s njim, u kojem smo mu poslušni, a on djeluje kroz nas.
---
(Priređeno prema knjizi "Iskusiti Boga - znati i činiti volju Božju", Henry T. Blackaby i Claude V. King, 1990., Hrvatsko izdanje 1997.)
Ono što mi je na srcu u posljednjih nekoliko mjeseci su odnosi među vjernima u crkvi.
Sjećam se, kada sam počeo dolaziti u crkvu, silne pažnje i ljubavi koja mi je snažno iskazivana. Ta je ljubav, briga i pažnja učinila da se osjećam prihvačenim, dobrodošlim i sigurnim. Bio sam zaista blagoslovljen tom pažnjom, a i dan-danas sam silno zahvalan Bogu na dobrodošlici koju mi je tada pružio! Prošle su četiri godine od toga i u jednom trenutku mi se učinilo kako novopridošle ljude u crkvi sada dočekujemo sa manje brige i ljubavi nego ranije. Ipak, nisam zapravo siguran da je to istina. Vjerojatnije je da je to samo stvar mojega subjektivnog doživljaja.
No, to me zapažanje potaklo da obratim više pažnje na ljude u našoj zajednici, posebno na one koji nisu uključeni ni u kakve crkvene aktivnosti i službe. Neki od njih dolaze u crkvu samo nedjeljom ujutro, ali mnogi među njima nisu redoviti u dolasku na bogoslužja. Nažalost, primjetio sam da među njima ima i onih koji u nekom trenutku tiho i neprimjetno prestanu dolaziti.
Znamo li gdje su oni sada?
Prepoznao sam da je riječ o skupini ljudi kojima treba na poseban način u ljubavi služiti. Ima tu ljudi nesigurnih u vjeri, ljudi neizgrađenih, pa i neobraćenih. Bude tu i onih koje vlastito samoljublje priječi da vide Djecu Božju u članovima crkve - takvi obično imau hrpu primjedbi na ponašanje drugih prema njima. Oni s lakočom uočavaju tuđe grijehe i propuste, ali ne vide svojih manjkavosti. Nerjetko prije nego što razočarani odu, svoju povrijeđenost i zlovolju izliju pred drugim ljudima u crkvi, a kako se najčešće druže sa sebi sličnima i onima koji se iz bilo kojeg razlloga drže 'po strani', svoju gorčinu siju na plodno tlo tuđe nesigurnosti i zbunjenosti. Neosporna je činjenica da nekima od njih ne bi pomoglo ni najpredanije služenje bilo koga od nas, a u to sam se i osobno uvjerio pokušavši služiti nekima od njih. No, svakako smo dužni pokušati, čak i onda kada nama to izgleda bezizgledno.
Imao sam jedan period kada me Bog proveo kroz niz situacija kroz koje me pozvao da pokušam služiti nekim ljudima. Ja sam se odazvao, no unatoč svim mojim naporima oni su jedan za drugim tvrdoglavo ustrajavali na svome već zacrtanom putu propasti. Sve što sam mogao bilo je s tugom ih prepustiti sudbini koju su izabrali. Sjećam se da sam se pitao zbog čega me Bog pozvao da gubim vrijeme sa njima umjesto da poslužim nekome kome mogu pomoći. Nekoliko mjesci kasnije, kada sam već pomislio da to nikada neću saznati, dobio sam odgovor.
Jedan od mladića kojima sam imao priliku služiti i za koga sam u jednom trenutku već pomislio da je otpao od vjere, počeo je nakon duže pauze dolaziti na bogoslužja. Tada me Bog ponovno pozvao da se opet nađem s njim. Ovoga puta sve je zvučalo drugačije. Našli smo se nekoliko puta i svaki put imali divne razgovore o Bogu i stvarnom življenju vjere. Za razliku od ranijih naizgled besplodnih razgovora, sada je jasno izrazio želju da popravi svoj odnos sa Gospodinom i time mi otvorio vrata da mu mogu zaista poslužiti ne samo iskazivanjem pažnje, već i konkretnim savjetima, koje je, koliko mogu vidjeti - zaista odlučio poslušati. Ovo mi je pokazalo da Bog ima svoje razloge kada me zove da nekome poslužim i da nije moje razmišljati o tome kamo će to odvesti, već je moj zadatak biti poslušan Gospodinu i uraditi ono na što me poziva.
Vratimo li se na početak ovog razmatranja vidimo da u svakoj crkvi ima mnogo ljudi kojima možemo i trebamo poslužiti.
Nije rijetkost da mi u svojoj snazi biramo s kime ćemo se pokušati zbližiti i kome želimo (po)služiti, umjesto da dozvolimo Gospodinu da nas pozove da djelujemo ondje gdje on to želi i onda kada on procjeni da je najbolji trenutak.
Vjerujem da zbog toga propuštamo poslužiti nekim ljudima koji su u stvarnoj potrebi. Također vjerujem da zbog nedovoljno iskazane pažnje i nepokazane stvarne ljubavi, gubimo neke ljude koje je Bog namjenio našoj zajednici. Bojim se da ćemo jednoga dana morati položiti račun za svakog onoga tko je otišao, a da mu nismo služili, iako smo bili pozvani da to učinimo. Kažem to jer vjerujem da svaki put kada biramo sebi prijatelje u crkvi, zapravo zatvaramo uši da ne čujemo Božji glas kojim nas upučuje da poslužimo nekome tko nam možda ne izgleda simpatično ili privlačno. Također, svjestan sam da i sam često puta dođem u crkvu opterečen nekim svojim problemima, i da tada ne vidim i ne primječujem one koji su u potrebi i kojima bih možda mogao poslužiti.
Koristim zato ovaj trenutak da nas sve zajedno pozovem da obratimo pažnju na ljude oko sebe i da dozvolimo Bogu da nam pokaže one kojima možemo na bilo koji način biti od koristi. Na ovaj način, jednako u crkvi, na ulici ili u vlastitom domu, imamo priliku biti poslušni pozivu koji stoji zapisan u Riječi: "ljubite bližnje kao samog sebe".
Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?
ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com
Licemjerje modernih farizeja
Umiranje iznutra...
Kome vjerovati?
Odvojeni od stada?
Kamo ideš čovječe?
O nepovredivosti braka
Poznaješ li Ljubav?
Poezija: Ti si Kriste moja nada
Žudnja za neuhvatljivim
Vrijeme zbunjenosti
Nesnošljiva tolerancija
Koga Bog ljubi?
Tko su baštinici neba?
Epitaf ili čemu živjeti?
35 pitanja: kakav si kršćanin?
Poezija: Ispod ovog plavog neba
Poezija: Trebam te
Poezija: Čarolja predvečerja
Poezija: Neposluh trnjem ovjenčan
Video: Posljednja "Mosorijada"
Video: Što je Bogu smješno?
Poezija: Tebi uz koju se budim sretan
Poezija: Smiluj se Gospode
Poezija: Ne plaći majko
Poezija: Hodočasnik
Poezija: Dok gasne posljednja zraka sunca drhtim na proplanku sjećanja
Poezija: Ljubiš li me?
Poezija: Kušnja
Poezija: Brat
Poezija: Moj Kralj
Poezija: Spokoj
Poezija: Terra Incognita
Poezija: Povratak kući
Poezija: Intermezzo
Prezaposleni i umorni (4): Duhovno savjetovanje
Prezaposleni i umorni (3): Odvojeni od stada
Prezaposleni i umorni (2): Odložimo jaram zloga!
Prezaposleni i umorni (1): Čiji jaram nosimo?
Pogled na Gospodina
U koga stavljamo pouzdanje?
Što doista znači duhovno pasti?
Podnositi nevolju iznad naših snaga
Dragocjena Kristova krv
Razmišljanja o poslanici- Rim.5
Razmišljanja o poslanici- Rim.4:18-21
Razmišljanja o poslanici- Rim.3
Razmišljanja o poslanici- Rim.2:5b-29
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:24-32
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:18-23
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:1-15
Razmišljanja o poslanici Rimljanima - Uvod
Bogu si posebno drag
Tolerancija je...?
"Šaljem,evo,svog anđela pred tobom"
Mudrost i pravednost u kršć. življenju?
Što uistinu dajemo Bogu?
U zajednici valja misliti na Krista
Snaga iskrenosti 2
Zbližavanje s Isusom
Život u zajedništvu
Pravo znanje o Isusu
Stvaranje odnosa: prijateljstvo
Tražite dobro, a ne zlo
Bujice žive vode
Tri pokazatelja predanosti
Pripremanje mjesta za Gospodina
Tko je Sveti Duh?
Kakav si kršćanin?
Iskrenost
Bog je bog reda
Razmotrite svoje putove
Smisao i svrha kućnih grupa
I sitno je bitno
Budi katalizator pozitivne promjene
O Darovima Duha
Biti odgovoran
Božje remek djelo
Most prema životu
Kako najbolje iskoristiti prigode?
Čije je Kraljevstvo nebesko?
Budimo samilosni
Blic-pogled na molitvu: Zdrava zajednica i zdrav brak
Ogovaranje naše svagdašnje
Crtice o kršćanskom življenju
7 činjenica o vršenju Božje volje
Nevidljivi u gomili
Zahvaljivati Bogu
Ne boj se, samo vjeruj!
Umijemo li vjerno slijediti poslanje?
Snaga iskrenosti
Svladani Božjom ljubavlju
Snaga za život
Ulazak u Božju blizinu
Dva stiha
Sazrjevanje za služenje drugima (2)
Sazrjevanje za služenje drugima (1)
Pismo Oca, Boga svemogućega
Što pokreće ljudska srca?
Odnosi u Crkvi Božjoj
Kome više vjeruješ -sebi ili Bogu?
O braku...
Čime se hranimo?
O molitvi...
Vjerovati Bogu (ili razmišljanje o prioritetima)
Tko je lud, a tko zbunjen?
Kome vjerovati?
Svjetovne stvari
Nekoliko davno zapisanih misli...
Volimo svoje bližnje
Homoseksualci: heroji ili žrtve?
Ekumenizam
Ljudske zvijeri
Kako im ukazati na Njega?
Kako tumačiti Bibliju?
U kojeg boga vjeruješ?
Živa vjera: protestanti ili katolici?
Moramo li se mrziti?
Preneseno: Ugodan dan
Svjedočiti o Kristu?
Povratak u budućnost
Kršćanstvo: nevažno, nevjerodostojno, kruto?
Biti kršćanin je...?
Što je privlačnije: požuda ili smrt?
Dobro staro 'unutra-van'
Nedjeljno bogoslužje: zijevanje ili pjevanje?
Ljubiti Krista?
Zbunjeni cvijetak