Nema sumnje, nema čovjeka koji se nije zapitao zašto postojimo i koja je svrha našega življenja.
Kao nanovo rođena Djeca Božja mi znamo i vjerujemo da je čovjek kruna Božjeg stvorenja. Mi priznajemo i prihvaćamo da je Bog Otac, stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog, pa tako i nas samih.
Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.
(Ps.139:13-15)
Pa ipak, mnogi kršćani kao da imaju posve pogrešno razumijevanje Božje svrhe za njihov život.
Kao Djeca Božja nismo pozvani samo biti spašeni i slaviti Boga na bogoslužjima.
Pozvani smo Boga proslavljati čitavim svojim životom i svime što jesmo - nismo li svi mi "predali svoje živote Bogu"?
Ako jesmo, to znači da smo obećali Bogu da ćemo mu u svemu biti poslušni, da ćemo slijediti njegovi savršenu volju za naš život - zapravo, rekli smo mu da naš život više ne pripada nama, već njemu koji nam ga je i dao, te da ćemo od tada pa nadalje živjeti za njega i vršiti njegovu volju.
Ipak, mnogi kršćani kao da su zaboravili što su obećali Bogu. Iako marljivo dolaze na bogoslužja i možda čak sudjeluju u nekim crkvenim aktivnostima, oni i dalje žive svoje živote za sebe, a ne za Krista.
Što je, dakle, Božja volja za naš život?
Čini mi se da mnogi nepotrebno mistificiraju ovo pitanje. Neki možda misle da Božja volja za njihov život mora biti nešto komplicirano i zagonetno, drugi možda priželjkuju da im Bog kao svoju volju objavi ispunjenje njihovih vlastitih želja i zamisli, dok treći možda i ne razmišljaju o tome računajući da su oni svoj dio obavili kada su došli Kristu, a za ostalo će se već pobrinuti netko drugi.
No, ako se umjesto "Što je Božja volja za moj život" zapitamo "što Bog želi da uradim za njega?" sve odmah postaje daleko jasnije.
Jer Bog ne želi da stojimo skrštenih ruku, a također, ne želi ni da budemo u nedoumici oko toga što on želi da mi za njega uradimo. Ili da to kažemo drugačije: Bog hoće da znamo što to on želi uraditi preko nas!
* Vidite, Bog uvijek radi u našoj blizini.
Bog nije besposlen, štoviše, neprestano je aktivan posvuda oko nas, no mi to uglavnom ne primjećujemo.
Ono što mi trebamo učiniti jeste promatrati gdje Bog radi i pridružiti mu se u tome što čini.
Zapravo, za većinu stvari koje Bog radi u našoj blizini mi ne trebamo očekivati drugačiji poziv od same činjenice da nam je Bog dozvolio da vidimo gdje on radi!
S obzirom da smo posinjena Djeca Božja, i mi poput Isusa možemo i trebamo reći:
"Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini. Jer Otac Ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu i veća djela od ovih te ćete se čudom čuditi. (Iv.5:19-20)
No, da bismo mogli prihvatiti Božji poziv da mu se pridružimo u nečemu što on već radi, potrebno je da znamo još nekoliko važnih stvari o njemu, njegovim načinima i njegovim svrhama.
* Najprije moramo biti posve svjesni činjenice da Bog s nama nastoji uspostaviti stalan, stvaran i osoban odnos pun ljubavi.
Poseban naglasak treba staviti na riječ "osoban". Bog je osoba i želi s nama imati odnos, ali ne bilo kakav, već pun ljubavi.
Ovaj odnos nije rezultat naših emocija ili želja, to je stvaran razgovor između dvije osobe koje jedna drugu ljube!
* Zatim, Bog nas poziva da mu se pridružimo u njegovom radu.
Već smo rekli da nas Bog, kada nam dopušta da vidimo gdje u našoj blizini radi, time poziva da mu se u tome pridružimo.
On će nam, naravno, to i potvrditi.
* Bog nam, naime, govori preko Duha Svetog kroz Bibliju, molitvu, okolnosti i crkvu da bi otkrio sebe, svoje namjere i putove.
Jasno je da Bog želi biti siguran da smo ga dobro razumjeli. Sve što Bog radi ili kaže uvijek i neizostavno mora biti u savršenom skladu sa njegovom Riječju zapisanoj u Bibliji.
Ako nas Bog uistinu na nešto poziva, to će uvijek biti potvrđeno kroz svjedočanstvo molitve, okolnosti, Riječi Božje i Tijela Kristova.
Stoga, mislimo li da nas Bog u nešto poziva, stavimo to u molitvu i pažljivo iščekujmo svjedočanstva Duha Svetoga.
Božji poziv ne samo da će uvijek biti u skladu sa svjedočanstvom Biblije, nego će i biti prepoznat unutar lokalne zajednice, te posvjedočen okolnostima.
Kada smo, dakle, posve sigurni da nam je i što nam je Bog govorio, dolazi vrijeme da se odredimo prema tome pozivu: hoćemo li mu biti poslušni ili neposlušni?
* Božji poziv da mu se pridružiš u njegovom radu uvijek te vodi u krizu pouzdanja što zahtjeva vjeru i djelovanje s naše strane.
Kada nas Bog poziva u nešto, to je uvijek nešto Božje veličine, a ne naše. Drugim riječima, Bog nas neće pozvati da za njega uradimo nešto što bismo i sami, u svojoj vlastitoj snazi mogli uraditi.
Bog se želi proslaviti kroz naše djelovanje, a to čini tako što nas osposobljava da poduzimamo djela koja sami po sebi nismo kadri izvršiti. Time on sebi priskrljbljuje slavu, a mi duhovno rastemo.
Ne zaboravimo, mi smo sluge i Bog u nama želi izgraditi narav sluge: to je duh poniznosti, poslušnosti i povjerenja u Boga.
Stoga, svaki puta kada nas Bog pozove u nešto dolazi do krize pouzdanja, jer je zadani zadatak uvijek iznad naših trenutnih mogućnosti.
Osim toga, Božji planovi razlikuju se od naših planova - da bismo prihvatili njegovu viziju za naš život, nužno je da odustanemo od svoje vlastite volje i vlastitih planova te da prihvatimo njegovu volju i njegove planove.
Tada se moramo prisjetiti da je Bog naš Gospodar kojemu je sve moguće, ali također ne smijemo izgubiti iz vida da nas on silno ljubi.
Stoga mu moramo pristupiti sa pouzdanjem i u vjeri donijeti odluku da mu budemo poslušni, usprkos tome što situacija možda izgleda beznadna ili nemoguća.
Pri tome moramo znati da nas Bog nikada neće pozvati u nešto za što nas nije kadar osposobiti. O tome svjedoći i Riječ koja kaže:
I dođe mi riječ Jahvina: "Ne mogu li i ja s vama činiti kao ovaj lončar, dome Izraelov? - riječ je Jahvina. Evo, kao ilovača u ruci lončarovoj, i vi ste u mojoj ruci, dome Izraelov. (Jer.18:5-7)
Kao Duhovni Izrael, i mi se možemo čvrsto prihvatiti tog obećanja., a Biblija nam za nudi i čitav niz konkretnih primjera, poput Ilijinog izazova Baalovim prorocima opisanog u 1.Kraljevima 18:16-39.
* Da bi smo se mogli pridružiti Bogu u njegovom radu moramo poduzeti velike promjene u svom životu.
Zaista, da bismo Bogu mogli služiti tamo gdje nas je pozvao, nakon odluke da mu budemo poslušni slijedi period pripreme za izvršenje postavljenog zadatka.
Potrebno je da se promijenimo na način da nas Bog može upotrijebiti za zadatak u koji nas poziva.
Evo nekih područja u kojima mogu biti potrebne promjene:
- životne okolnosti (npr. posao, dom, financije itd.)
- međuljudski odnosi (obitelj, prijatelji, poslovni suradnici itd.)
- razmišljanja (predrasude, postupci, pritajene sposobnosti itd.)
- obaveze (prema obitelji, crkvi, poslu, planovima, tradiciji itd.)
- djelovanja (molitva, služenje, davanje itd.)
- stavovi (prema Bogu, njegovim namjerama i putovima, našem odnosu s Bogom itd.)
Ove prilagodbe uvijek imaju cijenu koju je potrebno platiti i upravo je spremnost na plaćanje te cijene jedna od najvećih prilagodbi koja se traži od nas.
No, nakon uspješno izvršene promjene uvijek slijedi blagoslov! Bog je pravedan i nagrađuje poslušnost. U Ps.126:5-6 čitamo:
Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.
Išli su plačući
noseći sjeme sjetveno:
vraćat će se s pjesmom,
noseći snoplje svoje.
Kada smo jednom prepoznali Božji poziv, prevladali krizu vjere i podvrgli se traženoj promjeni - kadri smo uz Božju pomoć obaviti postavljeni zadatak.
* Iz svega toga naučili smo da Boga upoznajemo kroz iskustvo s njim, u kojem smo mu poslušni, a on djeluje kroz nas.
---
(Priređeno prema knjizi "Iskusiti Boga - znati i činiti volju Božju", Henry T. Blackaby i Claude V. King, 1990., Hrvatsko izdanje 1997.)
Post je objavljen 14.11.2008. u 21:29 sati.