Hal 9000
20.09.2005., utorak
Vjerujete li da je čovjek doista kročio na Mjesec?
Današnji članak u kome Dr Michael Griffin (NASA) obećaje da će se čovjek vratiti na Mjesec najkasnije do 2020. godine, probudio je u meni potrebu da progovorim o jednoj od najvećih obmana XX. Stoljeća. Ovaj spomenuti projekt koštat će 104 milijarde dolara – sa tehnologijom koja je neusporedivo naprednija od one prije 35 godina.Da ne duljimo, ovaj članak bi trebao biti predugačak ako bi htio objasniti osnovne konstrukcijske karakteristike Space shuttlea i način na koji se on kreće kroz prostor. Zato ću navesti samo nekoliko podataka koji nedvojbeno upućuju na opravdanost sumnje. S druge strane, bilo bi preopširno razglabati o Hladnom ratu, pa ću ga ovdje navesti samo kao kompeticiju u kojoj bi odlazak na Mjesec jedne strane značilo «Svemirsku kapitulaciju» druge. Prvo: Space shuttle Columbia ima masu bez goriva 75 tona, a zajedno sa motorima koje odbacujue i gorivom masa mu je oko 2000 tona. Prilikom odvajanja od orbite Zemlje ova letjelica potroši količinu goriva koja iznosi 2/3 ukupne mase letjelice(dakle gotovo svo gorivo). Sva ta količina goriva izgori u oko pet minuta. Mora se ovdje napomenuti da se prilikom polijetanja sa Zemlje koristi uz podjelu količine gibanja (m1 x v1 = m2 x v2) i uzgon (zrak se ne može beskonačno brzo raširiti, pa se stvara zračni jastuk ispod letjelice koji se oslanja na atmosferu) koji omogućuje Zemljina atmosfera. Utjecaj uzgona rapidno pada sa povećanjem visine, ali opada i masa letjelice pa količina gibanja plinova daje veći doprinos ubrzanju. Neki će reći da je sa Mjeseca lakše poletjeti jer je 6 puta manja gravitacijska sila – OK. Ja bih se osvrnuo na to da atmosfere uopće nema, pa nema niti utjecaja Arhimedove sile (uzgona). Dakle jednu komponentu možemo prekrižiti. Kolika je za komponenta? Ta je komponenta toliko bitna (većina vas to i zna) da sve ono što leti na Zemlji (ptice, kukci, pelud, helikopteri, avioni i sl.) na Mjesecu ne leti. Da pojasnim; ako na Mjesecu skočite sa padobranom, to vam je isto kao da ste skočili bez njega. Druga je stvar ta da one ogromne količine goriva koju ste imali na Zemlji više nema. Napomenimo još da tu količinu goriva koju trebate za polijetanje sa Mjeseca trebate pomnožiti sa dva, jer vam je već trebala za slijetanje. Ako ste se osvrnuli na centrifugalnu silu, kojom bi mogli kompenzirati gravitaciju, tada vam je jasno da bi trebali sletjeti sa brzinom od neko tisuća kilometara po satu, a kako nemate pistu to je nemoguće. Da vam padobran ne pomaže smo već ustanovili, pa nam ostaje motorno kočenje koje treba gorivo kao i polijetanje. Ako se sjetite kako je izgledao «lunarni modul», tada vam je jasno da je on bio veoma lagan i mali, pa sigurno nije obilovao gorivom. S druge pak strane, u kontekstu natjecanja svemirskih programa, SSSR je bilježio stalne uspjehe, a SAD fijasko za fijaskom. U to je vrijeme bila prijeko potrebna žestoka prekretnica (sjetite se i obećanja J.F.K.-a), a spuštanje na mjesec bilo je upravo to. Treba naglasiti da je radio veza sa letjelicom bila uspostavljena sa dva mjesta na Zemlji (Texas i Australija), i da je u trenutcima kada se veza ostvarivala iz Australije komunikacija prekinuta zbog toga što je jedan Dr. mr sci. zaboravio uliti benzin u agregat – pa tko hoće neka vjeruje u to! Ono što čudi je to da je komunikacija nastavljena vrlo brzo, a naći brod sa tadašnjom tehnologijom je kao da gađate pikado na 100 metara leđno. Treće je čisto filozofsko gledište koje nameće logično pitanje: Ako ste otišli prije trideset i pet godina, i ostvarili devet misija u roku od dvije godine (12 astronauta), zašto je prestao interes za daljnjim istraživanjima? Je li Mjesec postao dosadan? Ako je postao dosadan, pa zašto vam je sada opet zanimljiv? Odgovor se nameće sam po sebi. Nakon nekoliko misija Amerikanci su preuzeli primat u svemirskim istraživanjima i bilo je previše opasno tu poziciju izložiti riziku razotkrivanja obmane. Tehnika (i teleskopi) su napredovali i bilo je moguće sa zemlje otkriti ja je sve laž. Zato je program prekinut, i zato će se nastaviti kada će za to doći pravo vrijeme, tj. kada će misija biti moguća. |
