...ovaj je blog poput prsta koji
pokazuje na mjesec...bitno je
nezamijeniti mjesec sa prstom...
Hagakure ( jap.- skriveno u lišću)
knjiga je misli i stavova o životu i
smrti bushi-ja Yamamoto Jocho
Tsunetomoa (1659-1719), koje je
on preneo mlađem samuraju Tsuramoto Tashiro-u (1678-17??)
između 1709. i 1717. godine;
knjiga je prevedena na hrvatski;
beskrajna zahvalnost svim bićima u prošlosti,
beskrajna dužnost svim bićima u sadašnjosti,
beskrajna odgovornost svim bićima u budućnosti
zavjeti Bodhisattve
Živa bića su bezbrojna-zavjetujem se da ću ih sve spasiti
Strasti su neugasive-zavjetujem se da ću ih sve ugasiti
Dharma(Učenje) je beskrajna-zavjetujem se da ću njome ovladati
Put budnosti je nenadmašan-zavjetujem se da ću ga dosegnuti
četiri zavjeta Bodhisattve
Spoznati Put budnosti,znači spoznati sama sebe.
Spoznati sama sebe,znači zaboraviti sama sebe.
Zaboraviti sama sebe,znači opažati se u svemu.
postoji patnja,ali ne onaj tko pati
postoje dijela,ali ne onaj tko radi
postoji oslobođenje,ali ne onaj
tko slobodan biva
postoji Put,ali na njemu putnika nema.
Visudhimagga
Svi vi koji ste došli u ovaj planinski samostan ne zaboravite kako ste
ovdje za volju Puta,ne za volju odjeću i hrane...Usmjerite se tijekom
cijeloga dana na spoznavanje nespoznatljivog.Od početka do kraja
ispitujte sve oko sebe u tančine.Vrijeme leti poput strijele,
ne rasipajte dakle energiju na nevažne sitnice.Budite pozorni ! Budite pozorni !
Pošto ovaj stari redovnik završi svoje hodočašće,neki će od vas možda
predsjedati veličanstvenim hramovima s prekrasnim zgradama
i golemim knjižnicama urešenim zlatom i srebrom i imati mnogo sljedbenika.
Drugi će se možda posvetiti proučavanju sutri,ezoteričnim molitvama,trajnoj
meditaciji,i strogom poštivanju pravila.Ma koji smjer izabrali,
ako duh nije usmjeren prema čudesnom,transcendentalnom Putu Buda i Patrijarha,
uzročnost je zanijekana i sve naučavanje propada.Takvi su ljudi
đavoli i nikad ne mogu biti mojim pravim nasljednicima.Onaj koji se usredotočuje
na vlastite poslove i pročišćava vlastitu narav,pa makar boravio u
nekoj zabačenoj pokrajini u kolibi i hranio se divljim biljem kuhanim u
starom,olupanom kotliću,svakodnevno se susreće s mojom tradicijom i sa
zahvalnošću prima moje naučavanje.Tko se prema tome
može olako odnositi ? Budite marljivi ! Budite marljivi !
"konačne opomene" Daito Kokushi-ja koje se svaki dan čitaju u zen hramu Daitoku-ji
Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam.
Na poljima zelenim On mi daje odmora, na vrutke me
tihane vodi i krijepi dušu moju.
Stazama pravednosti On me upravlja radi imena svojega.
Da mi je i dolinom proći,zla se ne bojim,jer ti si sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.
Bogatu trpezu preda mnom prostireš u prisutnosti
neprijatelja mojih;uljem mi glavu mažeš i moj se pehar
prelijeva.
Dobrota tvoja i milost pratit će me u sve dane života moga;
U Gospodinovu ću domu prebivati dovijeka.
Psalam 23
Ne tražite znanje u ovom svijetu,već nađite svoj Put osobnog iskustva discipliniranog mirovanja i
prihvaćanja životne situacije u kojoj se nalazite
majstor Rinzai
...gradnjom brodova nemožeš
zaustaviti oblake...
Nobody,Dead Man
...stupid fucking white man...
Nobody, Dead man
Kad superioran čovjek čuje za Istinu,
on čini sve da je je primjenjuje.
Kada osrednji,običan čovjek čuje za Istinu,
on ju za trenutak uhvati,ali ju ponekad izgubi.
Kad inferioran čovjek čuje za Istinu,
on joj se ruga na sav glas i smije.
Ako se ne smije,to nije Istina
Lao-tse
"Ustupiti znač biti savršen,
biti povijen,znači uspraviti se,
biti prazan,znači ispuniti se,
biti otrcan,znači obnoviti se,
biti u oskudici,znači posjedovati.
Živjeti u obilju,znači biti smeten."
Lao-tse,Tao-Te-Ching,Knjiga Puta i Vrline,XXII
Nikakva misao,nikakvo umovanje,nikakva analiza,nikakvo oplemenjivanje,nikakva namjera,neka se sredi samo.
"šest opažanja"
Još od davnih vremena oni koji imaju osjećaj za
profinjenost...nalaze užitak u poznavanju istine o stvarima
i nihovom doživljavanju...
Prastari ribnjak
uskočila žaba
- zvuk vode
Basho (1644-1694)
Poznavanje Boga bez bijede
stvara - oholost;
Poznavanje bijede bez Boga
stvara - očaj
Jedno od središnjih pitanja života - možda upravo njegovo središnje pitanje
samo jest pitanje negacije života - smrti !
U tom bi se smislu,u načinu hiperbole,moglo reći:
"Pitanje smrti je jedino pitanje".
Svakako,rođenjem je svatko od nas neopozivo i definitivno,bez prava na
priziv i bez izgleda na pomilovanje,osuđen na smrt.
Čini se da ne možemo razumjeti što je smrt.Ako je netko uvjeren da razumije,
čini nam se da je to tek njegov "subjektivni osjećaj".Ako se netko (zaista) ne
boji smrti,on se u tom pogledu "dobro osjeća",no čini nam se da ni to nije do
kraja "zadovoljavajuće."
Smrt je,možda,"veličanstvena tajna".Ne znamo je li uzvišena ili tragična ili
besmislena...Čini se da je nespoznatljiva.I sam pokušaj razmišljanja o smrti u
nekom smislu je apsurdan.Isto je tako apsurdno razmišljanje o bilo čemu
drugom osim o smrti.Odnos smrti prema ljepoti,dobroti i istini čini se da je
neshvatljiv.Čini se plauzibilnim da je "vjera u život poslije smrti",u
neposrednom i doslovnom smislu riječi,iluzorna i kontradiktorna.Vjera u neku
načelnu nemogućnost "života poslije smrti" također nema uvjerljive osnove.
Agnostički stav o pitanju " života poslije smrti je nezadovoljavajući.
O smrti se može navesti mnogo dubokih,lijepih,maštovitih i duhovitih misli i
metafora.Ali one,čini se,nemaju mnogo veze s istinom o smrti.
Usporedbe smrti sa svršetkom puta promašene su.
Na svršetku puta stigli smo iz jednog mjesta u drugo.Sa smrću ne znamo što je.
Usporedbe smrti sa bilo čime poznatim su promašene.Smrt je nešto apsolutno i
definitvno što se ni s čime poznatim ne može usporediti.
Nije li čudno da je uopće moguće živjeti,znajući da postoji i da je neizbježna smrt
(koju ne razumijemo) ? Ne znamo,posjeduju li i životinje svijest o smrti.Uostalom,
što je svijest - to,također,čini se da je nespoznatljivo.Ne znamo niti je li sve to
čudno,besmisleno ili užasno.
Ne znamo utječe li na smrt,to što bismo željeli da ona bude.
Životinje,biljke i ljudi umiru.U nekom smislu i civilizacije,pa i planeti i zvijezde
umiru.Čini se apsurdnim pomisao da je smrt čovjeka bitno različita od drugih
smrti.Ali ta pogađa upravo nas.
S takvog stajališta gledano,moglo bi se - možda - pomisliti:
Kako je moguće da ogromna većina ljudi živi na način kao da smrt uopće ne
postoji:grade si kuće,brinu se o stvarima bez značenja,angažiraju se oko
besmislenih pothvata;kradu,varaju,lažu,govore gluposti...?! To je apsurd nad
apsurdima.Ljudi gomilaju bogatstva iako znaju (ili bi morali znati) da ga neće
moći "ponijeti sa sobom" kad umru.Zlato u grobnicama faraona je simbol tog
apsurda.Čovjek koji je gladan ili bez odjeće ili krova nad glavom,bolestan,
ponižen ili uvrijeđen "s pravom" misli o tim svojim tegobama a ne o smrti. Je li i
to apsurd ili je apsurd smatrati to apsurdom.
Možda je jedini razumni i dostojni stav prema smrti molitva - u najširem smislu
te riječi. Je li takvo gledanje kapitulacija pred smrću ili pobjeda nad njome ili
iluzija pobjede nad njom ?
Ima li svrhe misliti i čitati o smrti ? Što je s tim mislima i zapisima nakon smrti
njihova autora ?
Tema smrti u japanskoj poeziji
Među najprodornijim,najdubljim i najbehementnim zapisima o smrti jesu pjesme o
tome japanskih zen-majstora i pjesnika-laika inspiriranih zenom.Prije svega,
ipak,treba reći ponešto općenitog o stavu Japanaca prema smrti.
Daisetz Teitaro Suzuki o tome piše na jednom mjestu:
Jedna od misli koje su vrlo drage japanskom srcu jest "umrijeti isagi-yoku".U
nekim smrtima,ako je ta činjenica prisutna,mogu se čak milosrdno suditi zločini
što su ih počinili prijestupnici.Isagi-yoku znači "ne ostavljajući žaljenja" ili " u
punoj prisutnosti duha". Japanci ne vole vidjeti kako se netko neodlučno i
nećkajući suočava sa smrću;oni žele biti otpuhnuti kao što vjetar raznosi
cvijetove trešnje i nema sumnje da je taj stav Japanaca prema smrti bio u vrlo
dobrom skladu s učenjem zena.Može biti da Japanci nemaju nikakve posebne
filozofije života,ali sigurno imaju filozofiju smrti.Duh samuraja,duboko udišući zen,
širio je svoju filozofiju čak i među masama.Te su,dapače i onda kad nisu bile
posebno poučavane o putu ratnika,upile njegov duh i spremne su da žrtvuju
svoje živote za svaku stvar koju toga trenutka smatraju vrijednom.
Možda ovdje treba reći nešto o nesporazumu o tome,zašto je trešnjin cvijet
"simbol Japana".Nipošto ne zbog svoje "ljepote" (koja je možda i pomalo
"sentimentalna"),već stoga što je trešnjin cvijet simbol ratnika:On se osipa dok je
još mlad i na vrhuncu ljepote,"ne plašeći se odlaska",kao što se i ratnik ne plaši
smrti dok je još mlad i u naponu snage.Ruža nije takav cvijet;njoj se latice
ponekad i sasvim osuše na stabljici prije negoli otpadnu - ona "oklijeva u odlasku"
i stoga ne može biti simbolom Japana !
Među japanskim pjesmama o smrti ima ih i takvih,koje su još - čini se - više u
duhu theravada učenja negoli zena.Primjerice,glasovita waka jednog od najvećih
i svakako najkontroverznijeg - zen majstora Ikkyua:
Jedemo,izbacujemo izmetine,
spavamo i ustajemo;
to je naš svijet.
Sve što još nakon toga treba učiniti
- jest da umremo.
Upitaj Buddhu - on ne zna.
A niti patrijarsi.
Izvan našeg dosega:
Tko je rođen ?
Tko je umro ?
Posebno mjesto među japanskim pjesmama o smrti zauzimaju pjesme pred smrt
što su ih u očekivanju smrti ili neposredno prije nje,a ponekad i uoči ritualnog
samoubojstva seppuku (harakiri ili raspor trbuha) napisali mnogi istaknuti
Japanci.D.T. Suzuki o tome kaže:
Ti su stihovi poznati kao "stihovi oproštaja od života". Japance su učili i pripremali
kako bi mogli naći trenutak odmora da se oslobode najintenzivnijih uzbuđenja u
koja bi mogli zapasti.Smrt je najozbiljnija stvar što zaokuplja svu našu pažnju,no
produhovljeni japanci smatraju da treba biti sposoban da je transcendiraju i da
na nju gledaju objektivno.Običaj ostavljanja oproštajne pjesme,iako ga ne
prihvaćaju svi,čak ni u feudalno doba,počeo je najvjerojatnije u razdoblju
Kamakura (1185-1333) kod zen redovnika i njihovih sljedbenika.Kad je Buddha
prelazio u nirvanu (utrnuće),okruživali su ga njegovi učenici,i on mi je dao svoj
oproštajni poticaj.To su vjerojatno oponašali kineski budisti,poglavito chan bidisti,
koji su - umjesto da sljedbenicima ostavljaju oproštajne upute - za njih izražavali
vlastite poglede na život.Veliki vojskovođa iz XVI stoljeća Uesugi Kenshin
(1530-1578),ostavio je dvije pjesme pred smrt, jednu na kineskom i drugu na
japanskom jeziku:
I blagostanje tijekom života samo je
čašica sakea;životni vijek od
četrdeset i devet godina prošao je u snu.
Ne znam što je život i ne znam što je smrt;
godina za godinom - sve je tek san.
I nebo i pakao ostali su za mnom.
Stojim na mjesečini rane zore,
oslobođen oblaka prijanjanja.
Shiaku Shinsakon (Nyudo),vazal posljednjeg vladara obitelji Hojo,Hojo
Takatokija (1303-1333),napisao je pred ritualno samoubojstvo (seppuku)
oproštajnu predsmrtnu pjesmu izrazitog "zen-okusa":
Podižem ovaj mač
i siječem Prazno u dvoje;
usred velikog ognja
osvježavajuća struja povjetarca !
Slično se doima i pjesma pred seppuku najvećeg majstora čaja Sen-no-Rikyua,
(1522-1591) što ju je napisao kad ga je Toyotomi Hideyoshi (1536-1598) osudio
na smrt jer je,navodno,bio upleten u zavjeru protiv vladara:
Podižem mač,
ovaj svoj mač,
odavna u mom posjedu -
Konačno,došlo je vrijeme:
bacam ga u vis,spram neba !
gore,Toyotomi Hideyoshi i dvorac Osaka u kojem je živio
No treba istaknuti da se pjesme pred smrt čitavog niza zen-majstora nikako ne
doimaju manje dramatično,iako nisu umrli od vlastite ruke.Evo nekoliko primjera:
Daito Kokushi (1282-1337),osnivač hrama Daitoku-ji,napisao je ovu predsmrtnu
pjesmu:
Hvatam blistavi mač
da sasiječem Buddhe i patrijarhe.
Samo jedan pogled na moje majstorstvo
i prazno si grize zube-koljače.
gore,zen majstor,Daito Kokushi;
sliku je naslikao zen-učitelj Hakuin Ekaku (1685-1768)
Majstor rinzai zena Fumon (1302-1369) napisao je:
Veličanstveno ! Veličanstvno !
Nitko ne zna konačnu riječ.
Dno je oceana u plamenu,
iz Praznog iskaču drveni jaganjci.
Također,rinzai majstor zena Kukoku (1328-1407) :
Jašem na ovom drvenom konju glavačke;
progalopirat ću kroz Prazno
Želite li mi ući u trag ?
O,pokušajte mrežom uhvatiti oluju !
Zekkai,rinzai majstor (1336-1405):
Prazno se slomilo nad zemljom;
goruće zvijezde prelijeću željeznu planinu.
Prekobacivši se,nestajem u trenu.
Bokuo,rinzai mastor (1384-1455):
Sedamdeset i dvije godine
čvrsto sam držao govedo na uzdi.
Danas,kad šljiva ponovo cvate,
puštam ga da vrluda po snijegu.
Baisho,majstor soto-zena (1633-1707):
Nikad ne pomislivši na slavu,
s nepriličnim životom za sobom,
u zazen-stavu u lijesu,
sad ću se svući.
Ima i "komičnih" pjesama pred smrt.Jedan od najvećih humorističkih pisaca
razdoblja Tokugawa (1600-1868),Jippensha Ikku (1765-1831) napisao je:
Od ovog ću se svijeta
sada rastati.Uz miris tamjana
postat ću konačno pepeo -
Pa,zdravi bili !
I haiku pjesnici često su napisali svoju pjesmu pred smrt u tom pjesničkom obliku:
Saikaku (1641-1693) živio je 52 godine,dok se u njegovo vrijeme kao normalan
životni vijek smatralo pola stoljeća;pjesma pred smrt mu je haiku
U prolaznom svijetu
uživao sam mjesec
dvije godine duže.
gore,Ihara Saikaku,pisac
Najveći haiku pjesnik svih vremena Matsuo Basho (1644-1694) rekao je,bolestan,
kad su ga zapitali o njegovoj pjesmi pred smrt,da bi to mogla biti bilo koja njegova
haiku pjesma.Ipak,kao pjesma pred smrt smatra se njegova pjesma
Bolestan na putu.
Snovi se kovitlaju
usahlim poljima.
U ovoj možda najljepšoj haiku pjesmi pred smrt,ne može se posve adekvatno
prevesti treći stih kakemeguru:"lutaju" je preslabo,"kovitlaju" je prejako.Možda bi,
da u našem jeziku postoji takva riječ, još najbliže bilo "rastrčavaju".
gore,Matsuo Basho,naslikao Buson (1716-1783),slikar i haiku pjesnik;
Ransetsu (1653-1707):
Jedan list pada,
još jedan list pada -
odneseni vjetrom.
Michikaze (?-1709):
Danas mijenjam odjeću
za putovanje
u neviđeni svijet.
Tantan (1675-1761):
Jutarnji mraz.
Nacrtana štapom
planina Fuji.
Vjerojatno,to će reći da je pjesnik za čitava života stremio prema Ljepoti - Fuji ! -
ali je samo malo od toga - tek grubi crtež štapom,koji je daleko od stvarne planine -
postigao.
Pjesnikinja Chine-jo:
Tako lagano gori,
tako se lagano gasi -
Krijesnica !
Issa (1763-1827):
Od korita do korita
pričao sam
koještarije.
Prvo korito je ono u kojem se pere novorođenče;u drugom se pere lešina.
gore,Issa Kobayashi
Ryunosuke Akutagawa (1892-1927),pred samoubojstvo trovanjem napisao je
Hunjavica:
Jedino još višak nosa
nije u mraku.
gore,Ryunosuke Akutagawa,pisac
* tekst je preuzet iz Časopisa za filozofiju,književnost i umjetnost Istoka
"KULTURE ISTOKA",God. V,broj 15,1988. godine te je objavljen na hagakure
blogu 1. sudenog 2007., 1. studenog 2008. i 1. studenog 2009. godine;
Mattsugu ili Kamakura Kawagishi Torimono Hikae serija je koja se prikazuje
u Japanu od travnja.Na interpletu je moguće za sada vidjeti prve dvije epizode.
Prva je epizoda malo duža (70 min),ostale su dužine 30 min.
Glavni lik serije je djevojčica Shiho (Yagyu Miyu) koja živi u Kamakuri koncem
Tokugawa perioda (1600-1868).Ukratko,njeni roditelji su ubijeni,a i djevojčica je u
opasnosti.Njeni prijatelji pokušavaju je zaštiti i otkriti pozadinu cijele priče.
gore,djevojčica Shiho (Yagyu Miyu)
gore,mlada glumačka postava,s lijeva,Tachibana Keita,Yagyu Miyu,Koyanagi Yu i
Nakao Akiyoshi (glumio u seriji Dragon Zakura)
gore,glavni dio glumačke postave
U seriji glume i dva poznata i slavna glumca,barem u Japanu.
Na danima japanske kulture u Mimari (u subotu i nedjelju,23. i 24. listopada) susreo
sam nekoliko dragih prijatelja i prijateljica.Među njima je bila i gosp. Višnja McMaster,
predsjednica Haiku društva čije fotografije imamo priliku vidjeti na hagakure blogu,
te se ovom prilikom zahvaljujem gosp. McMaster na dozvoli objavljivanja fotografija.
gore,grupa iz Budimpešte koja svira na bubnjevima taiko;vođa benda je japanac,ostali
članovi su mađari
gore,ukazana mi je velika čast i zadovoljstvo biti na fotografiji u društvu
gosp. Višnje McMaster
gore,u društvu gosp. Sanje & gosp. Višnje McMaster;gosp. Sanja je majstorica od
origami papira te je bila voditeljica radionice u Mimari
gore,prezentacija japanske kaligrafije;gospođa u kimonu ispisuje pjesmu staru
preko 1000 godina,pjesma govori o ždralu koji širi krila i leti put neba a u daljini se
vidi planina Fuji i snijeg na njenim obroncima
gore,majstor kaligrafije sensei Keiji Onodera demonstrira svoje vrhunsko majstorstvo,
iza sensei-ja stoji djelatnik japanskog veleposlanstva prevoditelj Tomislav Mikuljan
Sutra u kulturnom centru Travno navratite na pričaonicu horor priča Kwaidan
ili možete skočiti do Aquariusa gdje svira Dubioza Kolektiv...ili možete
navratiti u Tvornicu gdje će vas zabaviti Željko Pervan & Mladen Horvat : )
Danas je već bilo puno bolje na Danima japanske kulture u Mimari nego jučer.
Razlog tome je što nije bilo političara i razno raznih pozera koji dolaze da budu
viđeni.Osim toga i program je bio sadržajniji tako da su pravi i istinski ljubitelji
japanske kulture došli na svoje.
Na samom ulazu u muzej Mimara posjetitelji su na ekranu mogli pogledati kratak
film koji prikazuje samo mali dio onoga što Japan nudi svojim gostima
Program je počeo već u 10 sati predavanjem o haiku kartama koje je održala
gosp. Višnja McMaster predsjednica Društva haiku pjesnika uz asistenciju
Sunčice,tajnice Društva.
Nakon predavanja uslijedila je pred premijera filma "5 7 5 haiku u Hrvatskoj".
Nakon filma napravljena je pauza od pola sata,a slijedeće na programu je
bila prezentacija ikebane ili Puta cvijeća (Kado).U pauzi sam napravio
nekoliko snimaka.
gore,lutke koje se izlažu za Hina matsuri (Dan djevojčica ili Festival lutaka)
koji se obilježava 3. ožujka
gore,stvari koje se izlažu za Dan dječaka (Tango no sekku),5. svibnja
gore,u foajeu muzeja Mimara odvijala se radionica origamija
Kako je voditeljica prezentacije ikebane gosp. Masumi Štiglić-Shimooka japanka,
prezentacija je počela točno na vrijeme,u 12 sati.
U 75 minuta koliko je trajala čarolija ikebane,Masumi-san je izradila nekoliko
čudesnih ikebani od kojih zastaje dah. Jedna je ikebana bila čak od povrća i plodova jeseni.
Nakon ikebane uslijedila je nova pauza od pola sata do iduće prezentacije i
predavanja o kaligrafiji ili Putu kista (Shodo).
gore & dolje,također u foajeu muzeja Mimara tokom cijelog dana odvijao se turnir i
demonstracije igre Go;ovdje vidimo njegovu ekselenciju Yoshia Tamuru,veleposlanika
Japana kako zainteresirano promatra
gore & dolje,nakon predavanja o kaligrafiji naouružani znanjem i novim spoznajama
mogli smo stručnije razgledati kaligrafije koje su prezentirane u prizemlju muzeja Mimara
U četvrtak je u kulturnom centru u Travnom predavanjem Tonči Tadića o japanskoj
kulturi i povijesti započeo Mjesec japanske kulture.Predavanje je trajalo puna dva sata,
a gosp. Tadić je uspio zadržati pažnju dobro popunjene dvorane cijelo to vrijeme i
ostvariti odličnu komunikaciju s publikom koja je na kraju predavanja postavila i
nekoliko pitanja.Interesantno je da osim gosp. Tadića i moje malenkosti nije došao
nitko iz Hrvatsko - japanskog društva.Toliko o Društvu.Više o njima ne bih trošio riječi.
Zainteresiranu publiku činile su uglavnom starije gospođe i gospoda iz obližnjih zgrada
i same Mamutice.Gosp. Tadić napravio je odličan presjek japanske povijesti i njihovih
religioznih,duhovnih i filozofskih učenja sa mnoštvom podataka i informacija,većini
ljudi nepoznatih. Jedva čekamo iduće predavanje slijedeći četvrtak tj. horor pričaonicu
Kwaidan koju će također voditi gosp. Tadić : )
Danas,u subotu u Mimari u organizaciji Japanskog veleposlanstva započeo je Tjedan
japanske kulture.Nije mi baš jasno zašto je izabrana Mimara.Pretpostavljam da je
prostor dobiven besplatno.Ali ovo definitvno nije dobro mjesto za ovakva događanja.
Ne preveliki broj ljudi stvarao je veliku gužvu a bilo je i prilično vruće.
Sve je počelo uvodnim govorima japanskog veleposlanika koji je svoj pozdravni govor
pročitao na odličnom hrvatskom i (pretpostavljam) predstavnika muzeja Mimara te
pozdravima visokim gostima među kojima sam vidio doživotnog bivšeg predsjednika
Mesića i suprugu aktualnog predsjednika Josipovića.Samog predsjednika nisam
skužio.Nakon uvodnih govora uslijedio je najbolji dio dana - koncert grupe bubnjara iz
Budimpešte.Grupu vodi japanac,a ostali članovi grupe su mađari i mađarice.Sviraju na
japanskim bubnjevima taiko i to rade više nego dobro.Zbog gužve i stupova nisam
uspio ništa snimiti.
Nakon što su nas japanski bubnjevi dobro razdrmali i osvježili,u dvorani pored
upriličena je demonstracija čajnog obreda.Po mome skromnom mišljenju to baš i
nije bilo dobro zamišljeno.U dvoranu se naguralo puno ljudi od kojih većina nije
ništa vidjela, još manje razumjela a kamoli probala čaj koji su uspjeli okusiti samo
oni u prvom redu.Nije mi jasno koji je smisao ovakvih demonstracija.Sve je to
pomalo neozbiljno.
Nakon demonstracije čajnog obreda sreo sam nekoliko prijatelja i poznanika,
palo je par fotografija te smo ipak zadovoljni mogli krenuti prema doma u
isčekivanju sutrašnjih događanja - haiku radionice i ikebana prezentacije : )
gore i dolje, jedan od aktivnijih i istaknutijih članova Hrvatsko - japanskog društva
Davor sa svojim klincima;supruga Emi-san vodila je demonstraciju čajnog obreda;
Jedna od najfascinantnijih kultura svijeta je bez sumnje japanska.Otočka
izoliranost koja je jamčila samostalni razvoj japanske nacije i njene kulture,
postupno preuzimanje i "japanizacija" kulturnih utjecaja Azije,ali i Europe,
te ispreplitanje vjerskih tradicija šintoizma, budizma i konfucijanizma omogućili
su Japanu stvaranje zasebne kulture.Plod te kulture su ne samo zen-budizam,
japanski vrtovi,ikebana,origami,čajna ceremonija,ukiyoe drvorezi,kabuki kazalište i
borilačke vještine (kao zasebna i ne manje važna umjenost),nego i walkman i
drugi elektronički proizvodi, japanska poslovna etika i specifični japanski način
upravljanja poduzećima,te japanski dizajn i kultura stanovanja i uređenja prostora.
četvrtak, 28. 10. 2010. u 19.30 sati - pričaonica
KWAIDAN - JAPANSKE HOROR PRIČE
Pripovijeda: Tonči Tadić,Hrvatsko-japansko kulturno i gospodarsko društvo
Ulaz slobodan
Kwaidan je zbirka pripovjedaka japanskih tradicionalnih horor priča koje je
krajem 19. stoljeća objavio amerikanac Lafcadio Hearn, veliki ljubitelj Japana.
Hearn je novoj vladi cara Meijija pomogao u prikupljanju,sistematizaciji i zaštiti
japanske kulturne materijalne i nematerijalne baštine.Te se priče u Japanu
pričaju i djeci,što ne treba čuditi, jer i europske priče za djecu imaju u sebi
itekako prisutne elemente horora.Kwaidan pak sadrži jezovite priče o mrtvima,
duhovima,demonima i ljudožderima.Poznati japanski redatelj Masaki Kobayashi
godine 1964. snimio je film istoimenog naziva.Postoji i filmska verzija iz
2007. godine Hideo Nakate .
Budete li putovali u Japan,obavezno morate posjetiti grad Nikko.Sigurno
nećete zažaliti tu odluku.Grad duge tradicije i povijesti,čudesne prirode i
prekrasnih hramova i svetišta.Nikko je relativno blizu Tokya,puno bliže nego
npr. Kyoto.Gužve i turista ima ali uvijek možete naći neke skrivene staze gdje
nema puno ljudi.Nikko je najpoznatiji po tome što su ovdje davnih dana preneseni
posmrtni ostaci Tokugawe Ieyasua osnivača Tokugawa shogunata i njegovog
prvog shoguna.Grob mu se nalazi u svetištu Tosho-gu.Cijeli kompleks hramova i
svetišta nalazi se u jednoj prekrasnoj šumi visokih i debelih stabala koja stvaraju
posebnu atmosferu.
Grad Nara ove godine obilježava 1300 godina postojanja.Tim povodom kroz cijelu
godinu u Nari se održavaju razna događanja.Ako vam je usput,skoknite do Nare.
Tsumaranai mono desu ga - fraza koja se govori kada se predaje poklon,
a mogli bismo prevesti kao...da li biste bili tako dobri i primili ovaj bezvrijedni
poklon
tsumaranai - dosadno,nešto što nije interesantno
Ki ni shinakute yokatta noni - fraza koja kaže otprilike...hvala,niste trebali
Sonna ! - ...niste trebali
Nani ? - Što je to ?
Watasahi no tame ? - Zar za mene ?
Iitekimasu - ja sad idem (kad se napušta kuća i odlazi u školu,na posao,u
trgovinu izgovara se Iitekimasu)
Itterashai - sretno se vrati (odgovaraju ukućani tj. oni koji ostaju doma)
Tadaima ! - stigao sam ili vratio sam se (govori se pri povratku)
U ciklusu suvremenog japanskog filma koji se održavao prošli mjesec (od 20. do
28. rujna) u kinu Tuškanac u Zagrebu prikazano je 6 igranih filmova i jedan animirani.
Uspio sam vidjeti pet filmova.Teško je izdvojiti bilo koji jer svi su više nego odlični.
Kada bih ipak morao odabrati odlučio bih se za dva. Jedan je Hotel Hibiskus koji
sam predstavio na hagakure blogu prije nekoliko dana,a drugi je Mladost Kamiye
Etsuko (Kamiya Etsuko no seishun) koji predstavljam danas.
Film je to u kojem vidimo svega 4 ili 5 dugih ali ne i dosadnih scena,u nepuna dva sata
filma.Vrlo lako bi se priča mogla uprizoriti za kazalište,a priča se odvija u samoj završnici
drugog sv. rata na najjužnijem od 4 najveća japanska otoka - Kyushuu.Etsuko živi s
bratom Yasutadom i njegovom suprugom Fusom.Etsuko je zaljubljena u poručnika
Akashija,mlađeg prijatelja njena brata a i ona se njemu sviđa.No, jednoga dana Akashi
predlaže Etsuko brak sa svojim prijateljem i kolegom poručnikom Nagayom Nagamasom.
gore,Manami Honjo kao Fusa,supruga Yasutade;iako najmanje istaknuti lik,meni najdraži,
uzorna supruga i domaćica
Spomenuo sam već duge scene u filmu u kojima dominiraju vrlo živi dijalozi,ponekad
dramatični,a ponekad i duhoviti.Kroz dijaloge upoznajemo situaciju u japanskom društvu
na kraju rata gdje se teško živi,a teško se dolazi i do osnovnih potrepština.Također iz
dijaloga razumijevamo slojevite međusobne odnose među glavnim likovima.Ako imate
priliku svakako pogledajte ovaj prekrasan film.