Gjuro u Tanzaniji

Istočna afrika je područje visokog rizika malarije. Razlog tomu je siromaštvo. Naime, lokalna populacija još uvijek rabi lijekove protiv malarije koje je WHO otpisao kao nedjelotvorne jer za nove nemaju novaca. Nedjelotvorni lijekovi ne ubiju patogen u krvi zaražene osobe do kraja tako da osoba samo prizdravi ali je i dalje nosioc istog. Malarija je smrtonosna ako se na vrijeme ne počne sa terapijom koja se sastoji u obliku višednevnog oralnog uzimanja lijekova (cjepivo se tek istražuje). Više o samoj bolesti na wikipediji.





Vlastoručni test za malariju. Ovu temu sam "doktorirao" kako na sebi tako i na ukućanima - ovo nam je 3. kutija. Naime, uputno je raditi test na malariju prilikom svakog povišenja tjelesne temperature.


Drugi, po meni veći, problem je topla i vlažna klima koja pogoduje raznim bakterijama i virusima. Jako su učestale razne prehlade i upale koje se šire izvaredno brzo. A najgore je to što traju vrlo dugo. Autor ovih redaka je do sada imao primjerice bakterijsku upalu grla (prije toga krajem 80-ih je bilo zadnji put), upalu uha (prvi put), upalu sinusa te prehladu sa groznicom (smrzavanje na 30+ što zapravo i ne dođe loše). Pozitivna strana je ta da vam doktor na 30+ ne može reći "ostanite doma u toplom".

Medicinska njega je treći problem u ovom gradu (a i daleko šire). Dakle, postoje 2 privatne klinike vođene bijelcima koje dolaze u obzir (IST i Premiere). Ali to su samo klinike, ne bolnice. Lokalne klinike ili bolnice su za izbjegavati. Često se dogodi da turiste po defaultu liječe od malarije jer im to jednostavno liječenje mogu više naplatiti. BTW U Tanzaniji nema obvezatnog zdrastvenog osiguranja ili fonda - liječenje se plaća, i lokalci i bijelci. IST primjerice košta 30 $ po posjetu bez lijekova ili dijagnostike.

Ukoliko trebate (hitnu) operaciju, morate u Nairobi u Keniju. A kako ? Pa, postoji AMREF odnosno "leteći doktori" koji u slučaju nužde pošalju avion i prebace vas u Nairobi u bolnicu. Godišnja članarina 50 $ po osobi i 30 $ po djetetu za prijevoz do 1000 km. Alternativa zvana Južnoafrička republika je ipak malo daleko za hitne slučajeve.

Ako mislite kako je ovo loše, na Zanzibaru imaju još manje. Bili smo u jednoj ordinaciji. Nije za ponoviti - recimo kako je tamo vrijeme stalo 1960-e.

Kad su lokalci (recimo naši namještenici) bolesni onda često boluju od "malarije". Svaka bolest im je malarija. Ali iskreno rečeno ni ja ne znam engleske nazive boleština.

Dodatak 31.3.: Zaboravih navesti kako u slučaju potrebe za uzimanjem antibiotika, često se dobije Azitromicin (alias Sumamed) ali proizveden u Libanonu gdje se zove Zocin.

Nadopuna 6.4.: Upravo sam saznao kako postoji nekakv državni zdrastveni fond, odnosno državne bolnice. Međutim realnost je surova, bolnice su prepune (tako da ljudi leže po podovima u prolazima), posteljinu i prekrivala morate donijeti od doma, obitelj vas mora doći prati i pospremati, lijekova nema (nestanu na putu do bolnice) te bez "plave kuverte" liječnicima nećete dobiti liječenje. O opremi koju jedna takva bolniqa može posjedovati je suvišno govoriti. Dakle, opet se sve plaća.