Putopisi - Guster Pocetnik Allroad TDI 4x6

25.04.2012., srijeda

Gdje svi putevi vode ?

Magazin : Maslacak me budi ovo jutro bez ikakvih poteskoca (dobra je stvar, prava dizalica). Jos je jedan sasvim obican pocetak dana (nevjerovatno je kako svi moji blogovi pocinju od ranog jutra....) nakon sto sam izjeo uobicajenu jutarnju kolicinu cokolina i osmjehnuo se sam sebi u ogledalo (koliko god da to vjezbam nikada ne uspijevam ostvariti onakav bljesak kao na reklamama za razne zubne paste). Zalijevam se kokosovim parfemom (peceeeeee!!!) te izlazim iz stana. Prema intenzitetu zarenja (cak i preko kragne) jedno(glasno) ustvrdjujem da su mozda lagali o postotku alkohola; gavrani im raznosili telo. (al sam pretjerao sa kolicinom zagrada u prvom odlomku, auuuuuu).



Vozac me doista vec ceka ispred zgrade naslonjen na kola. Malo je nervozan, vidim izdaleka, vrti brkove u smjeru obrnutom od kretanja kazaljke na satu te pokusava zvizdati neku glupu melodiju da prekrije silnu nervozu. Da, gledajuci u njegove zasiljene brkove, izgleda da ipak malo kasnim, punih 11 minuta rekao bih. Pazljivo zaobilazim siljke te ulazim u auto. Nadoknadit cu mu to sa svojim unikatnim smislom za humor tijekom voznje , mislim si. Necu se morati puno truditi, obicno glasnan iznenadni prdez ispuni tu zadacu. Sve sto moram uciniti nakon je ostati smrtno ozbiljan, inace ta fora ne prolazi, te ja ispadam vulgaran, a to ne zelimo, jelte.



Krecemo polako prema Trstu te metodom suprotnih koeficijenata pocinjemo rjesavati odredjeni broj vozila ispred sebe. Redovito se tu radi o par karavanskih verzija Audi-a koji se jedva krecu kako nebi putem ostavili par bicikli. Takodjer tu su uvijek i par dezurnih sporih Slovenaca (u Mazdi 6 recimo), koji razgledavaju okolo i cude se kako nemamo nikakvih zakona u drzavi (ne znam od kuda im takav utisak, mene nasa policija redovito kaznjava). Tu i tamo neki spaner s Pezoom 206 vozi sporo zbog cure koja sjedi na suvozackom mjestu (kuliraju i slusaju predzadnji album Ushera ili tako nesto slicno, prisjecaju se kako je bilo fora zadnji puta kada su bili kod njegovih na rucku, pa se smiju,ma uzivaju djeca, sta ce).



Samaramo tako ta vozila te dolazimo do granice izmedju jugoistocne Europe i one prave, jedine i najbolje zapadne Europe gdje gubimo redovito po 25 minuta na ulazak, kao kad cekamo na ulazak u neki visoko cijenjeni disko klub (ma to je sve zbog njegovih brkova, ta izgleda ko ludjak, zakljucujem sam sa sobom). Steta da nisu instalirali pumpu pored tako da ne gubimo vrijeme ili barem jedinicu za provjeru tlaka u gumama. Ja bi osobno bio zadovoljan i sa jednim fliperom ili s onom dizalicom na zetone s kojom oni s(p)retniji mogu osvojiti omiljenu im plisanu zivotinju (budimo realni, cak i iznenadni prelet leptira moze osigurati jako lose rezulatat na prije pomenutoj spravi) . Jako ih zabavljaju moje vize dok vrte po mojoj putovnici, vidim. Kao da pregledavaju vec ispunjeni album Zivotinjskog carstva. BTW, nakon Noine arke, album Zivotinjskog Carstva je jedini koji je uspio odrzati sve te zivotinje na okupu (Europska Unija nazalost nije jer ce se raspasti brze od moje police jucer kupljene u Mima Namjestaj-u). A smiju se Slovenci. Hajde da im barem ja donesem osmijeh na lice, kad vec Europa nije.



Pustaju nas konacno te pocinje najkraci tranzit u povijesti novog vijeka. Dakle Trst, pozdravljam se s vozacem, no budaletina pocinje da place i uvelike time otezava nas rastanak (ne znam stvarno koji mu je opet k….). Bio mi je drazi na pocetku kada je samo bio ponesto neuljudan. No, s druge strane, vidjeno moze biti itekakvi dokaz da se radi o istinskom prijatelju – dok ovo pisem Nizozemci i Britanci su upravo pali za jedno mjesto na listi top 10 najboljih covjekovih prijatelja, a njemacki ovcar cisto strepi sta ce se sljedece dogoditi. Naprosto cvili sklupcan iz kucice kao da mu se neki politicar kriomice usuljao u dvoriste tijekom noci.



Rastajem se sa vozacem i uzimam “rent-a-car” sa sjajem u oku. Nije zbog dramaticnog rastanka , nego dobio sam neki “pick-up” sive boje (i najvise mi je zbog boje). C3 Picasso. Ako je ista sigurno, sigurno je da stari kreativni ludjak nije imao svoje prste u tom dizajnu (jedino sto C3 ima zajednicko s spomenutim direktorom dizajna je velicina - stvarno je velik). Ali dobro, vjerovatno se Citroen samo htio malo nasaliti s publikom i sa onim rampama nizim od 4 metra. Cekam da se motor umiri (dizelacina) kako bi ga uopce posredstvom mijenjaca mogao postaviti u prvu brzinu (treca ili peta mi uvijek tradicionalno osiguraju los start, a jos od igranja monopoly-a kao klinac imam od toga fobiju).



Krecem. E to je zivot u Europi, 3 pruge u svakom mogucem smjeru; nastavljam put sa mnostvom istomisljenika. Isprva zabavno, no nakon pola sata monotonija pocinje da prevladava, koliko god da mi kamiona izvede umalo topli sendvic. Pomislio sam u jednom trenutku da namjerno skrenem krivo samo da zacinim malo to putovanje, ali sam se onda sjetio Grcke i odustao. U svakom slucaju, dodao bi samo da ono sto kazu da “svi putevi vode u Rim” uopce nije tocno. Tabele su zadnji puta bile vjerovatno okretane od strane ptice trkacice i onog vuka koji u pravilu uvijek na kraju najebe. Svi ti putevi danas vode sistemom lijevka uglavnom do masovnih polupraznih trgovackih centara.



Nakon nekoliko odgadjanja i koristenja fantasticne funkcije “snooze”, interni alarm se ponovno oglasio te stajem na prvom auto grill-u. Ocinjem izborom nosaca zvuka vec na ulazu te vidno odsutan lutam trazeci nekog slatkog medu po stalazama ili barem privjesak sa svojim imenom (jer to je uvijek in). Krajickom oka primjecujem osobu koja naglo ulazi u prostor noseci fantomku te se instinktivno bacam na pod u strahu da cemo pretrpjeti tezi fizicki prepad (ipak imam 36 eura sa sobom). Leteci tako neko vrijeme i odbijajuci se nevjerovatnom putanjom (fizika je pobjedjena napokon) srusio sam bez vecih problema prepunu policu s panettone-om. Sarka na polici je pukla i prije nego sto sam je dodirnuo (j…. ti talijanski dizajn). Sletio sam konacno. Zene oko mene vriste, osjecam se ko na koncertu LET3-a (I tamo sam lezao na podu).



Podizem pogled u strahu kako bi otkrio sto se dogadja dok vec otkopcavam rucni sat i pozdravljam se s njime (ironija je tim veca sto sat tocno pokazuje 5 do 12). Uspostavio sam direktan pogled ocima. Extra tamnoputi gospodin stoji ukopan zastitnicki drzeci svoj pokretni stand i samo me gleda bez rijeci i ikakvih gestikulacija. Ma ocima nije pomakao. Takodjer svi ljudi oko nas vec gledaju jako zabrinuto (vjerovatno sam im ovim potezom definitivno pao u ocima). Nakon ovakvog igrokaza bilo bi glupo iskupiti se kupujuci neke sarene narukvice i flomastere od njega te gubeci vrijeme na isprike, prosto ne vjerujem da bi to nesto popravilo sliku pa sam se samo skupio s poda i odsetao. Za popraviti tu sliku trebala bi vjerovatno nova antena okrenuta prema Astra 2 satelitu, a to mi je trenutacno izvan dohvata.



Evo me opet u istom autu pokusavajuci maknuti crne misli kako bi mogao nastaviti put. Uporan sam sljedecih 5 sati u borbi sa sleperima iz Bjelorusije, te stizem na odrediste. Ulazim u hotel, podizem kljuc i pravac soba (u lift necu jer mi je vec dosta izravnih susreta za danas, a i nema bas nesto mjesta za bacanje ako zatreba). Zakljucujem da je dosta aktivnosti za danas, operem zube te osmjehnem se na silu sam sebi u ogledalo cineci izraz "iiiiiiiiii" (naravno, opet ne biljezim bljesak).
- 09:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>