Putopisi - Guster Pocetnik Allroad TDI 4x6

08.11.2011., utorak

RUSKE PRICE - DAN POSLIJE JUCER - NOCNE SMJENE UBIJAJU MENE (DAV-LJE-NJE)

Umjesto pitanja “kako sam?” na samom pocetku, haj'mo zajedno naglas procitati naslov ovog bloga. Zapravo postoji vec jedna ruska rijec koja opisuje moje trenutno stanje uma - rijec je Dav-lje-nje. Na ruskome to bi znacilo tlak, pritisak, a bogami ni na mom jeziku ne znaci nista puno drukcije. Radim ovdje s dosta ljudi, pa je onda i naravno da intenzivno razmisljam o dav-lje-nju. Inace, u totalno ruralnom dijelu Rusije sam. Signala za mob nema bas uvijek, najcesce ga nema kada sam u smjeni. A onda opet, kad zavrsim sa poslom, i ukljucim mob, opet dodje. :-)

Recimo da se ovdje incest jos uvijek vodi pod : drustvena igra za cijelu obitelj. Evo upravo ovih dana stize Nokia 3310 i kod njih u ducane. Joj, svaki puta kad se sjetim Nokie 3310 sjetim se Zokijevog malog televizora u dnevnoj sobi. Veoma uspjesno smo ga neko vrijeme zaj……..i da je kupio plazmu, ali da ju je slucajno zalio vrelom juhom. Nije se ni ljutio nesto posebno na to, barem ne onoliko koliko je trebao. Ali fakat smo pretjerivali i forsirali. Dakle, Vukovar nakon bombardiranja je naspram svega ovoga muzej znamenitosti, ma sta pricam – Opatija.

Posto ovdje nemam naprimjer osobni avion, osudjen sam na cestovni promet. Ima vise rupa putem do sajta nego sto ih ima u hrvatskom zakonu, napokon su hip-hoperi dosli na svoje. Lade se putem tako odbijaju da ljudi obave manji servis dok su jos u zraku. Opet mi vozac danas dosao u sandalama - pojavile mi se sve boje pred ocima (onako k'o na "HRT3", rano ujutro prije emitiranja). Da-vlje-nje mi poraslo na 166. Ali mislim si, ako sam ono cudo iz St. Petersburga prezivio, sve cu (upravo sam se referirao na putopis “Ruske price – dan prvi”).

Ovi auti koje ovdje imamo ipak malo bolje brtve against naleta zraka, pa je mogucnost pojave efekta vjetra u kosi tijekom voznje skresana k'o godisnji proracun brodogradilista 3. Maj - na minimum. Rupe po cestama su iz sata u sat sve vece, a onda shodno tome i kilometraza na autima (od voznje cik-cak, naravno). Neki put i ne stignemo do sajta u istom danu, i to najcesce kad krenemo oko 23.55h navecer. :-)

Usluga u hotelu - jednom rijecju, ma ne, ne mogu to ni izgovoriti, morat cu ipak opisat. Izbor hrane je recimo raznolik k'o u zagrebackom zooloskom vrtu u vrijeme godisnjih odmora. Rakuni bi to naprasno ostavili. Bojim se naruciti ribu jer ne znam sta bi mi doslo za stol, rakuni ocito ne bi, to vec znamo. Lijepo se setam svaki dan ujutro po sumi u nadi da cu naletiti na koju divlju macku i slikat je, ali naravno bez vecih uspijeha do sada. Poprilicnu kolekciju mahovine sam zato slozio bez vecih poteskoca.

Inace, sob me svako jutro skica izdaleka kroz sumu i odvaljuje od smijeha, tresu mu se rogovi, zapetljo se u granje budala. Po kuloarima se prica da su inace jako opasni, ali mislim si, cak i ako dodje blize, ako podesim fotic na twilight opciju sa blicom i okinem ga par puta, ima da kasnije bezveze skace po sumi cijeli dan k'o kreten. J…..e, nalemat ce ga zena k'o magarca kad se vrati doma onako omamljen, hahahahaha. Pa kad krene zena: “di si bio djubre? opet si sigurno bio sa onom propalicom Jovicom negdje vani po sumi! Mangupe jedan! “ :-)

Evo, rekao mi kolega da je vidio zeca takodjer tu u sumi i da je bio velik k'o pas. E sad bas k'o pas - pokusao sam malo umanjiti taj njegov dozivljaj pa smo se nasli negdje na pola puta na kraju. Cinjenica da nosi naocale mu isto nikako bas nije isla u prilog tijekom nase rasprave. A nema tu bas izbora, nakon dugih nocnih smjena iznenadne pojave poput pegaza i ostalih mitskih kreatura su ovdje potpuno normalne. Naprimjer , u Rijeci moras doci do odredjenih ljudi za dozivjeti tako nesto i kesirati dosta love.

Fora mi je takodjer sto mi je u hotelskoj sobi plazma potpuno krivo okrenuta tako da je ne mogu gledati iz kreveta, nego iz kuta sobe, ili alternativno koristeci dosta ogledala. Ali to mi je malo scary, pogotovo zato jer sam se u zadnje vrijeme dosta udebljao . Tako da ja ipak gledam telku iz kuta sobe s remanentnim osjecajem krivnjem popracenim jos iz osnovne skole, sta cu.

Ima par kanala dobrih, recimo "Eurosport" sinhroniziran na ruski. Slusajuci TO izraz mog lica je otprilike kao da mi neko objasnjava neku kompliciranu kemijsku reakciju izmedju izolatora I polu-vodica. Stavim na "mute" . Gledam atletiku - budale skacu preko precke visoke 7 metara. Pobjednik je valjda onaj koji ostane ziv po zavrsetku Zlatne Lige, a ako ih vise prezivi onda je pripetavanje pa pucaju iz zracnice da bi dobili konacnog pobjednika. Jooooj sportova.

Sa zgrada satelitske antene toliko strse da zgrade izgledaju kao da su se najezile od uzasa, ali glavno da se prima 200 kanala i da avioni u neposrednoj blizini padaju svaki tjedan. Sudari na cestama se dogadjaju u treptaju oka, a prometnih ima u rasponu od onih smjesnih kada su u prometnu ukljuceni biciklist, traktor, pjesak, konj i dildo recimo te su svi na kraju dobro (odu se svi skupa napit "kod Ruze"), pa da onih kriticnih kada se pogode 2 puna slepera votki iz Finske.

Policija je na svakom koraku, ali izgleda da su i oni pijani non stop - totalno dav-lje-nje u alkoholu. Zaustave nas tu i tamo. Nista ne pricaju jer zele ostaviti dojam da su pametni, samo masu velikim palicama. Ima ih dosta stvarno, 3 na svakog stanovnika ovog grada i jos po jedan njemacki ovcar po paketu u slucaju da treba neki formular ispunit. J Uglavnom kad dobijes kaznu mora da ti je stvarno vauuuuuu. :-)
- 11:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.11.2011., petak

R u s k e p r i c e - d a n p r v i

Ponoc je, a danja je svijetlost jos itekako postojana (koliko vam se to puta dogodilo u zivotu, a da niste pritom bili pod utjecajem opijata , tableta, alkohola i ostalih divnih gadosti koje nam tu i tamo kratkorocno uljepsaju zivot?). Uglavnom meni se to svidja, ta intenzivna svjetlost koja dolazi s neba te rijetko slabi, jer sve onda dodje na vidjelo mnogo brze. Jedino sto traje duze je privika na velike komarce i sjenu koju rade preletajuci iznad mog desnog te srednjeg uha (komarci – nisu li to upravo oni najveci / nezaobilazni problem u svakoj mojoj novoj prici ? :-) ).



Uglavnom iz dana u dan sam sve bolje i fizicki i psihicki, a i otekline od uboda komaraca nekako polako vec nestaju. Dolazak ovdje mi i nije bio jedan od najmilijih, no ne mogu reci da nije bilo zanimljivo. Prvo me od Rijeke do ZG-a vozio neki vozac ubojica tako da mi je od njegovog trzanja pri upravljanju vozilom skoro glava otpala i odletila na zadnju policu gdje bi mogla zamjeniti ogromne straznje "Sound Boss" zvucnike bez mrezice (hm, ne znam da li je bilo potrebno pisati detaljno objasnjenje nakon sto sam vec napisao vozac ubojica, ali neka se nadje) . Znam, zvuci cudno kad se ja bunim kako neko vozi, i znam, cudno je sto je taj vozac jos uvijek nepoznat u svijetu brdskog rally-a (jako je cudno).



Uspio sam nekako zazmiriti, potom otvaram oci i pocinjem upijati prirodnu ljepotu Gorskog Kotara te pocinjem razmisljati o rastu i padu logoritamskih funkcija samo da ne razmisljam o njegovoj voznji. Za cas uletavamo u kilometarsku kolonu i stajemo, ja happy jer napokon je trzanje prestalo. Malo smo zapeli, no barem dolazim u ZG u komadu. Saznajem da let za Frankfurt kasni sat vremena, pocinjem da zmirim, ali ne mogu dugo. Cudno je to, idemo za Frankfurt, a na prste jedne ruke mogu prebrojati Njemce koji cekaju pokraj gate-a. Vidim Clausa, Schmita i Helgu, ali to je to. Ostatak ipak cini ekipa iz Seherezade.



Polijecemo konacno te se kroz nekih 2 sata nalazimo iznad Frankfurta. Pilot obavjestava putnike kako nemamo dozvolu za slijetanje . Nemam pojma zasto, mozda je razlog ozbiljan i mozda je vrijeme za brigu, a opet s druge strane mozda samo nismo ponijeli kotace za slijetanje naprimjer. Lovi nas turbolencija koja postaje sve gadnija - pocinjemo se tresti k'o da smo svi skupa na dekanskom roku iz ing. matematike 3. Vec mi se riga, te priznajem da prvi put u zivotu iskreno suosjecam sa babom :-).



Zaobisli smo turbolenciju, odnosno bas i nismo (cistim razne mrvice sa sebe) te slijecemo. Pljesak u avionu te uzurbano vracanje slika svojih najmilijih s prsa nazad u novcanike. Sljedeci let za St. Petersburg opet kasni sljedecih sat vremena, no ja opskrbljen omiljenim casopisima (Mila/e, Extra I Moja sudbina) cekam spreman. I cekam, cekam, pa gledam okolo, pa opet cekam. E tu je vec klijentela koja ceka na ukrcavanje pretezno ruska (znam jer ih je pola u dresu od Ruskih Medvjeda ,a druga polovica pjevusi pjesme od grupe t.a.t.u.). Dodatno svi su jos visoki i plavi, osim zena naravno, i osim onih koji to nisu. Osim Rusa tu i tamo koji par skosenih ociju ili me samo malo cudno gledaju (onaj zlocesti pogled ispod obrva u koso) ,nikad ne mo's znat.



Ukrcavanje te ulazak u najveci avion u kojem sam letio do sada - ima skoro 40 redova (k'o u kinu "Partizan") . Znaci, skoro da ne mozes pogoditi zvakacom one iz prvog reda. Takodjer, stjuardesama saljes mail ako ti sto zatreba. Let k'o let i evo nas u Rusiji. Nakon sto sam prosao 17 sigurnosnih provjera putovnica i prtljage (ne moram ni spominjati da me isto toliko puta i pas njusio) ugledao sam nadasve ugladjenog vozaca u sandalama koji je dosao po mene (pomislim si “ako ovom zapne sandala na gas pedali, ima da posjetimo Ivana Pavla 2.”). Mahnuo mi je rukom da ga slijedim, tako se valjda oni rukuju. Dolazimo do auta - LADA. Stara, ali sredjena. Pod sredjena mislim da posjeduje straznji spojler i da su stakla zatamnjena, a pod stara mislim - stara.



Cim smo krenuli tako je trznuo (pitam se da li su svi vozaci danas u nekom kolektivnom dogovoru mozda?) da mi je otpala ne glava, nego sam puk'o na pola zajedno sa super sportskim zavarenim sicom na mjestu suvozaca. Kakav dan, kakav dan..…. Nakon sto sam se uvjerio da su mu sandale na mjestu okrecem sve na pozitivu te kazem sam sebi : “ma nije strasno, treba vjerovatno samo malo postelati paljenje”. Krecemo, nakon par kilometara evo nas na putnoj brzini. Deremo 90 km/h, a promaja u autu skida prasinu sa svih povrsina, pepeo leti po zraku. Kihnuo sam tako jako da sam smocio putovnicu koju sam od straha drzao u ruci (bar da me prepoznaju ako se sto ne daj Boze sto dogodi je l' ). Suvozaceva vrata k'o da nisu zatvorena; ja u kratkim rukavima, a on pokusava da prica engleski. Koja kombinacija - zamislite. Falila mi je toplina doma tada k'o nikad prije.



Da li sam spomenuo da je okorjeli pusac? Taj nema sta traziti u sumi naprimjer. Nakon 3 sata voznje u zamrzivacu dolazimo pred hotel te odlucno krenem uzimati prtljagu iz bunkera. Radosno podignem glavu misleci kako je sve napokon gotovo te opalim vrhom cela u neku metalnu kuku od bunkera. Skoro sam sjeo, ali to bi bilo neprikladno posto sam nasred ceste, a i nemam vremena za glupiranja. Promjenio sam par nijansi zelene i opsovao u sebi njegove sandale sa trakicama u 2 tocke vezanja. Pozdravio sam ga uredno, a on mi je samo opet mahnuo rukom. Isto kao i na pocetku, mozda mu je to neki tik. Rjesavam "check in" sa lakocom. Ulazim u sobu i bacam se od umora na krevet, zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz (cuju se komarci), j…m ti , ne opet !!! :-)
- 13:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>