Ponoc je, a danja je svijetlost jos itekako postojana (koliko vam se to puta dogodilo u zivotu, a da niste pritom bili pod utjecajem opijata , tableta, alkohola i ostalih divnih gadosti koje nam tu i tamo kratkorocno uljepsaju zivot?). Uglavnom meni se to svidja, ta intenzivna svjetlost koja dolazi s neba te rijetko slabi, jer sve onda dodje na vidjelo mnogo brze. Jedino sto traje duze je privika na velike komarce i sjenu koju rade preletajuci iznad mog desnog te srednjeg uha (komarci – nisu li to upravo oni najveci / nezaobilazni problem u svakoj mojoj novoj prici ? :-) ).
Uglavnom iz dana u dan sam sve bolje i fizicki i psihicki, a i otekline od uboda komaraca nekako polako vec nestaju. Dolazak ovdje mi i nije bio jedan od najmilijih, no ne mogu reci da nije bilo zanimljivo. Prvo me od Rijeke do ZG-a vozio neki vozac ubojica tako da mi je od njegovog trzanja pri upravljanju vozilom skoro glava otpala i odletila na zadnju policu gdje bi mogla zamjeniti ogromne straznje "Sound Boss" zvucnike bez mrezice (hm, ne znam da li je bilo potrebno pisati detaljno objasnjenje nakon sto sam vec napisao vozac ubojica, ali neka se nadje) . Znam, zvuci cudno kad se ja bunim kako neko vozi, i znam, cudno je sto je taj vozac jos uvijek nepoznat u svijetu brdskog rally-a (jako je cudno).
Uspio sam nekako zazmiriti, potom otvaram oci i pocinjem upijati prirodnu ljepotu Gorskog Kotara te pocinjem razmisljati o rastu i padu logoritamskih funkcija samo da ne razmisljam o njegovoj voznji. Za cas uletavamo u kilometarsku kolonu i stajemo, ja happy jer napokon je trzanje prestalo. Malo smo zapeli, no barem dolazim u ZG u komadu. Saznajem da let za Frankfurt kasni sat vremena, pocinjem da zmirim, ali ne mogu dugo. Cudno je to, idemo za Frankfurt, a na prste jedne ruke mogu prebrojati Njemce koji cekaju pokraj gate-a. Vidim Clausa, Schmita i Helgu, ali to je to. Ostatak ipak cini ekipa iz Seherezade.
Polijecemo konacno te se kroz nekih 2 sata nalazimo iznad Frankfurta. Pilot obavjestava putnike kako nemamo dozvolu za slijetanje . Nemam pojma zasto, mozda je razlog ozbiljan i mozda je vrijeme za brigu, a opet s druge strane mozda samo nismo ponijeli kotace za slijetanje naprimjer. Lovi nas turbolencija koja postaje sve gadnija - pocinjemo se tresti k'o da smo svi skupa na dekanskom roku iz ing. matematike 3. Vec mi se riga, te priznajem da prvi put u zivotu iskreno suosjecam sa babom :-).
Zaobisli smo turbolenciju, odnosno bas i nismo (cistim razne mrvice sa sebe) te slijecemo. Pljesak u avionu te uzurbano vracanje slika svojih najmilijih s prsa nazad u novcanike. Sljedeci let za St. Petersburg opet kasni sljedecih sat vremena, no ja opskrbljen omiljenim casopisima (Mila/e, Extra I Moja sudbina) cekam spreman. I cekam, cekam, pa gledam okolo, pa opet cekam. E tu je vec klijentela koja ceka na ukrcavanje pretezno ruska (znam jer ih je pola u dresu od Ruskih Medvjeda ,a druga polovica pjevusi pjesme od grupe t.a.t.u.). Dodatno svi su jos visoki i plavi, osim zena naravno, i osim onih koji to nisu. Osim Rusa tu i tamo koji par skosenih ociju ili me samo malo cudno gledaju (onaj zlocesti pogled ispod obrva u koso) ,nikad ne mo's znat.
Ukrcavanje te ulazak u najveci avion u kojem sam letio do sada - ima skoro 40 redova (k'o u kinu "Partizan") . Znaci, skoro da ne mozes pogoditi zvakacom one iz prvog reda. Takodjer, stjuardesama saljes mail ako ti sto zatreba. Let k'o let i evo nas u Rusiji. Nakon sto sam prosao 17 sigurnosnih provjera putovnica i prtljage (ne moram ni spominjati da me isto toliko puta i pas njusio) ugledao sam nadasve ugladjenog vozaca u sandalama koji je dosao po mene (pomislim si “ako ovom zapne sandala na gas pedali, ima da posjetimo Ivana Pavla 2.”). Mahnuo mi je rukom da ga slijedim, tako se valjda oni rukuju. Dolazimo do auta - LADA. Stara, ali sredjena. Pod sredjena mislim da posjeduje straznji spojler i da su stakla zatamnjena, a pod stara mislim - stara.
Cim smo krenuli tako je trznuo (pitam se da li su svi vozaci danas u nekom kolektivnom dogovoru mozda?) da mi je otpala ne glava, nego sam puk'o na pola zajedno sa super sportskim zavarenim sicom na mjestu suvozaca. Kakav dan, kakav dan..…. Nakon sto sam se uvjerio da su mu sandale na mjestu okrecem sve na pozitivu te kazem sam sebi : “ma nije strasno, treba vjerovatno samo malo postelati paljenje”. Krecemo, nakon par kilometara evo nas na putnoj brzini. Deremo 90 km/h, a promaja u autu skida prasinu sa svih povrsina, pepeo leti po zraku. Kihnuo sam tako jako da sam smocio putovnicu koju sam od straha drzao u ruci (bar da me prepoznaju ako se sto ne daj Boze sto dogodi je l' ). Suvozaceva vrata k'o da nisu zatvorena; ja u kratkim rukavima, a on pokusava da prica engleski. Koja kombinacija - zamislite. Falila mi je toplina doma tada k'o nikad prije.
Da li sam spomenuo da je okorjeli pusac? Taj nema sta traziti u sumi naprimjer. Nakon 3 sata voznje u zamrzivacu dolazimo pred hotel te odlucno krenem uzimati prtljagu iz bunkera. Radosno podignem glavu misleci kako je sve napokon gotovo te opalim vrhom cela u neku metalnu kuku od bunkera. Skoro sam sjeo, ali to bi bilo neprikladno posto sam nasred ceste, a i nemam vremena za glupiranja. Promjenio sam par nijansi zelene i opsovao u sebi njegove sandale sa trakicama u 2 tocke vezanja. Pozdravio sam ga uredno, a on mi je samo opet mahnuo rukom. Isto kao i na pocetku, mozda mu je to neki tik. Rjesavam "check in" sa lakocom. Ulazim u sobu i bacam se od umora na krevet, zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz (cuju se komarci), j…m ti , ne opet !!! :-)
Post je objavljen 04.11.2011. u 13:58 sati.