Putopisi - Guster Pocetnik Allroad TDI 4x6

25.04.2012., srijeda

RUSIJA - TRI (killing me sofTRI)

Sve osim nepredvidivog zivotnog klupka u posljednjih mjesec dana je upravo ono sto mi stvara neizdrzivu situaciju ovdje (unaprijed vec znam kako ce izgledati ova vecer i ova nocna smjena te tko ce doci pijan, a tko nece doci zbog istog nam omiljenog razloga izostanka). Vec sam tu posjetio glavni gradski trg i park, lokalnu kasarnu gdje ima svega u rasponu od malo boljih pracki do tenkova, potpisao se sprejem po zidu hotela, vidio nekolicu onesvjestenih po podu drzeci vodku u ruci i kriomice slikao, posvadjao se s bankomatom u predvorju koji je radio rijetko te ostavio si par novcanica za uspomenu na ove divne dane.



Jos jedna vecer je stigla, a ja krecem na posao. Obicno me navecer vozi Spartak, samo ponekad Arthur (obicno kad Spartaku pobjegnu kokoske iz dvorista). Uglavnom auto je isti uvijek pa ja ulazim po defaultu – da….ipak je Spartak veceras, uvidjam. Posto ne zna ni rijec engleskog osim “Me Spartak” ja sam taj koji je istupio prema tom brdu i pokusao nauciti osnovne ruske rijeci poput “lijepo vam je ovdje bas” (to kazem obicno da probijem led tamo negdje nakon 30-ak minuta neugodne tisine tijekom voznje, ogledavajuci se oko sebe, potvrdno kimajuci glavom i aludirajuci na beskrajne sume koje nas okruzuju). Jednostavno nisam htio riskirati sa “Jos bolje vas nasli” i slicnim izlizanim parolama koje nebi prosle na zahtjevnom ruskom podneblju.



Spartak vozi dosadnih 85km/h i sve je tu vec vidjeno. Tu i tamo nas pokoji Finac bez upaljenih svjetala malo izbaci iz te normale, pa Spartak opsuje svoje i zaprijeti desnicom koja ponosno nosi vec pomalo izblijedjenu CCCP tetovazu, ali za tren smo vec na starom, meni pre dosadnom putu.



Stizem na radni sajt (ilitiga radni plac). Opet su svi prozori otvoreni na radnom kontejneru, jebem im mater vec prije ulaska u isti (biram hocu li uci kroz vrata ili kroz prozore). Sirom otvoreni prozori njih previse ne zabrinjavaju jer ionako u konacnici sam ja taj koji na kraju veceri plese kolo s komarcima. Iako jedini konstantno dolazim trijezan na posao, u teskim sam trenucima vec stotinu puta pomislio kako cu promjeniti tu odluku i zaigrati za njihov vec uigrani kreativno-leprsavi tim.



Ulazim, psujem i pozdravljam u istoj recenici. Evgenij vec sjedi prelomljen na stolici u kutu drzeci neke zguzvane papire i stuca. Andriy opali Evgeniya tipa ono “koji ti je kurac, sef je stigao”. Vec znam koliko je sati i pripremam broj hitne da mi bude pri ruci. Zadnji puta kada je Andriy zvao hitnu, pitao ih je koji im je vozni red. Ah, taj neograniceni izvor zabave, ne znam kako bi izdrzao da nema toga.



Nabijam sljem i izlazim kako bi obisao sajt te ocitao tlak i protok u cjevovodu, a i da se maknem od izvora svih mogucih alkoholnih pica. Blizu je ponoci vec, a jos je relativno svijetlo vani, vec sam zaboravio kako izgledaju nase noci gdje bez problema ostanes bez radia - cak i ako nisi ostavio plocicu. Sve izgleda normalno, dezurni zastitar spava u lezaljci i ja sam zadovoljan. Nekako vise volim kad spavaju nego kad pucaju nekotrolirano po nebu i buse kumulonimbuse. Smijem se, sta cu, te usljed neopreznog kretanja upadam u neko blato do koljena (eeeee, sad sam najebo).



Nakon pocetne borbe vidim da to ipak necu moci sam. Jebem mater onima koji su me uopce poslali u Rusiju, te pokusavam dozvati ovog konja u kucici raznim krikovima posto nije uopce reagirao na moje deranje “lijeeeeeepo vaaaaam je ovdjeeeee baaaaaas !!!!!!!”. Izgleda da je ipak Evgeniy cuo jer prilazi i pomaze svom sefu. Skidam blato sa visokih cizama ritajuci se okolo. Dosta mi je za veceras aktivnosti, vracam se u kontejner sav zaprljan i bacam sljem takvom silinom u limeni zid da se zastitar ipak konacno probudio. E, sta ce sada bit, ne znam.



Totalno bezvoljan sjedam u stolicu i palim laptom u nadi da cu barem malo blize biti domovini - nitko je na mailu, 2 su sata po noci. Navijam klimu na 25 stupnjeva te nabacujem kapuljacu preko glave.



Ovdje bi se moglo ubaciti “………………” ili “zzzzzzzzzzz” (tu aktivnost autor mnogo voli tijekom ruskih noci).



Nakon pre intenzivnog druzenja s 11 djevica Spartak me ipak spasava i budi, tipa “sefe, vec je 8.15h, idemo u hotel”. Tek otvaram oci, ali nije mi tesko zakljuciti da je Spartak imao zivu noc. Dok se razbudjujemo, pogledavamo se onako na preskokce bez da i rijec pokusavamo progovoriti, vjerovatno pokusavajuci zamisliti sta je onaj drugi radio tijekom protekle noci. Gledam Spartaka dok on stoji onako labavo u koljenima, ko Elvis (dok je Elvis jos uvijek mogao tako stajati, naravno). Znam sta je radio, ali, ma sta da mu ja to govorim da je lose, cuo je to i 100 puta prije od doktora vjerovatno - samo mahnem rukom da krecemo.



Nekako sam se i uspio razbuditi dok to Spartaku, vidim, ide malo teze (lijevi zmigavac mu radi jos od kada je maznuo sestu vodku tamo negdje oko 1 I pol prosle noci). Pojacao sam malo ruski narodni radio i krecemo nasom starom rutom kretajuci se standardnih 85 km/h.



Promet je nesto gusci ujutro pa se tu putem moze naici na svakakve bagere, dizalice, glisere i kamione. Iznenada primjecujem sumljivo kretanje kamiona desno od nas. Onaj dugi kamion, s prikolicom je bio. “Vidiiiii ovo Spartaaaaak !!!!!!!”, viknem upiruci rukom na desno prema istom kamionu. Posto Spartak od engleskog razumije u ovoj recenici jedino rijec “Spartak” i vjerovatno moje upiranje rukom udesno, sljedeci njegov potez je bio logican. Izustio je zurno : “njet problem!!!!” i tako jako skrenuo udesno u neku sporednu ulicu, da nisam ni stigao vrisnuti (vec smo ostvarili toliko G silu u zavoju da sam se defragmentirao). Ace Ventura, mislite? A neeee…..puno gore.



Uglavnom, stali smo uz neku crkvu pomocu ABS-a i to jedva ( ministrantu je taman ispalo misno vino mislim, a svecenik se zapalio na onu divovsku svijecu, a golubovi su se razletili). Spartak se kasnije ispricavao (barem mislim, nikada nisam cuo toliko razlicitih ruskih rijeci zaredom) tamo negdje do hotela pokazujuci mi slike djece i kokoski.



Autor se ovoga puta jedva dovukao do sobe te otisao raditi ono sto najvise voli. Oni regularni ce pomisliti da aludiram na spavanje, a oni koji to nisu na 11 djevica. Uglavnom, zzzzzzzzzzzzzzzzzz.



Budim se i opet je vecer, i opet je sve naopako ukljucujuci moj gornji dio pidzame. Navikao sam vec. Bacam se pod tus smjeskajuci se cinjenici da se vracam u HR kroz koji dan. Izlazim iz hotela i krecem prema omiljenom mi restoranu. Kroz nesto minuta s tuznim izrazom lica saznajem da je bas zatvoren veceras (razlog - jucer je bila neka sitna pucnjava bez zrtava- nes ti razloga). Upucujem se prema strogom centru u potrazi za novim mjestom te nailazim na simpatican restoran s terasom. Bez okljevanja ulazim jer je glad vec dobrano prevadala razum.



Eto, cekam vec 20 minuta, a konobari me samo obilaze uz silne isprike i nevjerovatna izvijanja s tacnama. Napokon prilazi omanja konobarica bez jednog prednjeg zubica (bas simpaticno - vjerovatno se tukla za osvojiti nekog decka). Posto sam imao dovoljno vremena za odluciti sto pojesti dok sam cekao, brzo diktiram sto sam odlucio te napominjem da uzimam to za van - nazalost, vec je skoro vrijeme za polazak (morati cu pojesti putem u autu). Simpaticna alternativna konobarica me ocito dobro skuzila i pokusava me prebaciti na vani terasu govoreci: “odi ti odi van (terasa), pa ti ja to onda donesem vani, nema problema, kao sto ste i trazili, jelte”. Nedam se smesti, nista mi ne moze pokvariti cinjenicu da idem kroz par dana doma.



Sjedim i cekam, pogledavam na sat svakih 5 minuta te ustrdjujem da je to zapravo u pravilu 12-13. Konobar napokon nosi nesto sto lici na ono moje naruceno, imam onaj glupavi zadovoljni izraz lica (onaj koji imamo kada nas doma iznenadno doceka omiljeni nam obrok, ili 11 djevica naprimjer, jel, kako ko). Nepravilne fuge na podnim plocicama su napokon uzele danak i dogodilo se ono sto se nije dogodilo jos od jutra u tom istom restoranu.



Tacna je padala tako sporo iz ruku konobara da sam u medjuvremenu naucio jos nekolicinu ruskih rijeci. Culo se DOOOONG i glasanje za naj pjesmu eurovizije je napokon zavrseno. Russia je ocigledno dobila “twelwe points”. Ja, ipak malo manje ovoga puta – slijegajuci ramenima izasao sam iz restorana i uzeo putem neki sendvic.



Pozdravljam Spartaka dovrsavajuci zadnji kic sendvica i ulazim u auto pun volje makar znam unaprijed sta ce se dogadjati i ove noci. Beskrajan Dan mislite? A neeee…..puno gore.
- 10:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gdje svi putevi vode ?

Magazin : Maslacak me budi ovo jutro bez ikakvih poteskoca (dobra je stvar, prava dizalica). Jos je jedan sasvim obican pocetak dana (nevjerovatno je kako svi moji blogovi pocinju od ranog jutra....) nakon sto sam izjeo uobicajenu jutarnju kolicinu cokolina i osmjehnuo se sam sebi u ogledalo (koliko god da to vjezbam nikada ne uspijevam ostvariti onakav bljesak kao na reklamama za razne zubne paste). Zalijevam se kokosovim parfemom (peceeeeee!!!) te izlazim iz stana. Prema intenzitetu zarenja (cak i preko kragne) jedno(glasno) ustvrdjujem da su mozda lagali o postotku alkohola; gavrani im raznosili telo. (al sam pretjerao sa kolicinom zagrada u prvom odlomku, auuuuuu).



Vozac me doista vec ceka ispred zgrade naslonjen na kola. Malo je nervozan, vidim izdaleka, vrti brkove u smjeru obrnutom od kretanja kazaljke na satu te pokusava zvizdati neku glupu melodiju da prekrije silnu nervozu. Da, gledajuci u njegove zasiljene brkove, izgleda da ipak malo kasnim, punih 11 minuta rekao bih. Pazljivo zaobilazim siljke te ulazim u auto. Nadoknadit cu mu to sa svojim unikatnim smislom za humor tijekom voznje , mislim si. Necu se morati puno truditi, obicno glasnan iznenadni prdez ispuni tu zadacu. Sve sto moram uciniti nakon je ostati smrtno ozbiljan, inace ta fora ne prolazi, te ja ispadam vulgaran, a to ne zelimo, jelte.



Krecemo polako prema Trstu te metodom suprotnih koeficijenata pocinjemo rjesavati odredjeni broj vozila ispred sebe. Redovito se tu radi o par karavanskih verzija Audi-a koji se jedva krecu kako nebi putem ostavili par bicikli. Takodjer tu su uvijek i par dezurnih sporih Slovenaca (u Mazdi 6 recimo), koji razgledavaju okolo i cude se kako nemamo nikakvih zakona u drzavi (ne znam od kuda im takav utisak, mene nasa policija redovito kaznjava). Tu i tamo neki spaner s Pezoom 206 vozi sporo zbog cure koja sjedi na suvozackom mjestu (kuliraju i slusaju predzadnji album Ushera ili tako nesto slicno, prisjecaju se kako je bilo fora zadnji puta kada su bili kod njegovih na rucku, pa se smiju,ma uzivaju djeca, sta ce).



Samaramo tako ta vozila te dolazimo do granice izmedju jugoistocne Europe i one prave, jedine i najbolje zapadne Europe gdje gubimo redovito po 25 minuta na ulazak, kao kad cekamo na ulazak u neki visoko cijenjeni disko klub (ma to je sve zbog njegovih brkova, ta izgleda ko ludjak, zakljucujem sam sa sobom). Steta da nisu instalirali pumpu pored tako da ne gubimo vrijeme ili barem jedinicu za provjeru tlaka u gumama. Ja bi osobno bio zadovoljan i sa jednim fliperom ili s onom dizalicom na zetone s kojom oni s(p)retniji mogu osvojiti omiljenu im plisanu zivotinju (budimo realni, cak i iznenadni prelet leptira moze osigurati jako lose rezulatat na prije pomenutoj spravi) . Jako ih zabavljaju moje vize dok vrte po mojoj putovnici, vidim. Kao da pregledavaju vec ispunjeni album Zivotinjskog carstva. BTW, nakon Noine arke, album Zivotinjskog Carstva je jedini koji je uspio odrzati sve te zivotinje na okupu (Europska Unija nazalost nije jer ce se raspasti brze od moje police jucer kupljene u Mima Namjestaj-u). A smiju se Slovenci. Hajde da im barem ja donesem osmijeh na lice, kad vec Europa nije.



Pustaju nas konacno te pocinje najkraci tranzit u povijesti novog vijeka. Dakle Trst, pozdravljam se s vozacem, no budaletina pocinje da place i uvelike time otezava nas rastanak (ne znam stvarno koji mu je opet k….). Bio mi je drazi na pocetku kada je samo bio ponesto neuljudan. No, s druge strane, vidjeno moze biti itekakvi dokaz da se radi o istinskom prijatelju – dok ovo pisem Nizozemci i Britanci su upravo pali za jedno mjesto na listi top 10 najboljih covjekovih prijatelja, a njemacki ovcar cisto strepi sta ce se sljedece dogoditi. Naprosto cvili sklupcan iz kucice kao da mu se neki politicar kriomice usuljao u dvoriste tijekom noci.



Rastajem se sa vozacem i uzimam “rent-a-car” sa sjajem u oku. Nije zbog dramaticnog rastanka , nego dobio sam neki “pick-up” sive boje (i najvise mi je zbog boje). C3 Picasso. Ako je ista sigurno, sigurno je da stari kreativni ludjak nije imao svoje prste u tom dizajnu (jedino sto C3 ima zajednicko s spomenutim direktorom dizajna je velicina - stvarno je velik). Ali dobro, vjerovatno se Citroen samo htio malo nasaliti s publikom i sa onim rampama nizim od 4 metra. Cekam da se motor umiri (dizelacina) kako bi ga uopce posredstvom mijenjaca mogao postaviti u prvu brzinu (treca ili peta mi uvijek tradicionalno osiguraju los start, a jos od igranja monopoly-a kao klinac imam od toga fobiju).



Krecem. E to je zivot u Europi, 3 pruge u svakom mogucem smjeru; nastavljam put sa mnostvom istomisljenika. Isprva zabavno, no nakon pola sata monotonija pocinje da prevladava, koliko god da mi kamiona izvede umalo topli sendvic. Pomislio sam u jednom trenutku da namjerno skrenem krivo samo da zacinim malo to putovanje, ali sam se onda sjetio Grcke i odustao. U svakom slucaju, dodao bi samo da ono sto kazu da “svi putevi vode u Rim” uopce nije tocno. Tabele su zadnji puta bile vjerovatno okretane od strane ptice trkacice i onog vuka koji u pravilu uvijek na kraju najebe. Svi ti putevi danas vode sistemom lijevka uglavnom do masovnih polupraznih trgovackih centara.



Nakon nekoliko odgadjanja i koristenja fantasticne funkcije “snooze”, interni alarm se ponovno oglasio te stajem na prvom auto grill-u. Ocinjem izborom nosaca zvuka vec na ulazu te vidno odsutan lutam trazeci nekog slatkog medu po stalazama ili barem privjesak sa svojim imenom (jer to je uvijek in). Krajickom oka primjecujem osobu koja naglo ulazi u prostor noseci fantomku te se instinktivno bacam na pod u strahu da cemo pretrpjeti tezi fizicki prepad (ipak imam 36 eura sa sobom). Leteci tako neko vrijeme i odbijajuci se nevjerovatnom putanjom (fizika je pobjedjena napokon) srusio sam bez vecih problema prepunu policu s panettone-om. Sarka na polici je pukla i prije nego sto sam je dodirnuo (j…. ti talijanski dizajn). Sletio sam konacno. Zene oko mene vriste, osjecam se ko na koncertu LET3-a (I tamo sam lezao na podu).



Podizem pogled u strahu kako bi otkrio sto se dogadja dok vec otkopcavam rucni sat i pozdravljam se s njime (ironija je tim veca sto sat tocno pokazuje 5 do 12). Uspostavio sam direktan pogled ocima. Extra tamnoputi gospodin stoji ukopan zastitnicki drzeci svoj pokretni stand i samo me gleda bez rijeci i ikakvih gestikulacija. Ma ocima nije pomakao. Takodjer svi ljudi oko nas vec gledaju jako zabrinuto (vjerovatno sam im ovim potezom definitivno pao u ocima). Nakon ovakvog igrokaza bilo bi glupo iskupiti se kupujuci neke sarene narukvice i flomastere od njega te gubeci vrijeme na isprike, prosto ne vjerujem da bi to nesto popravilo sliku pa sam se samo skupio s poda i odsetao. Za popraviti tu sliku trebala bi vjerovatno nova antena okrenuta prema Astra 2 satelitu, a to mi je trenutacno izvan dohvata.



Evo me opet u istom autu pokusavajuci maknuti crne misli kako bi mogao nastaviti put. Uporan sam sljedecih 5 sati u borbi sa sleperima iz Bjelorusije, te stizem na odrediste. Ulazim u hotel, podizem kljuc i pravac soba (u lift necu jer mi je vec dosta izravnih susreta za danas, a i nema bas nesto mjesta za bacanje ako zatreba). Zakljucujem da je dosta aktivnosti za danas, operem zube te osmjehnem se na silu sam sebi u ogledalo cineci izraz "iiiiiiiiii" (naravno, opet ne biljezim bljesak).
- 09:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>