gurwoman

nedjelja, 22.05.2011.

Kmeraj: izvještaj iz Kambodže

Evo mali odmak od hrvatske zbiljnosti u vidu kambodžanskog intermezza s minule jugoistočnoazijske ture, koji vadim kao as iz rukava kad nemam o čemu drugome pisati.

Kambodža? Prva pomisao sigurno vam nije: "Krasne li turističke destinacije! Malo veća zemlja za malo veći odmor!" Vjerojatno zamišljate siromaštvo, minska polja i dječicu koju Angelina još nije posvojila. Izmaglicu predrasuda i neznanja najbolje opisuje bizarno pitanje žene koja me rodila: "Jel istina da u Kambodži ljudi umiru po cesti? Maja Vučić je to rekla u Gloriji." E, pa ne vjerujte svemu što Maja Vučić kaže u Gloriji! Dobro, vjerujem da ima svačega gadnoga što nisam vidjela i da situacija nije pinki, ali u ulozi turista namjernika osjećala sam se udobno kao meso u tiblici. A evo i frapantnog podatka: Kambodža je lani imala preko dva milijuna turista, a velesila Hrvatska jedva milijun. Sad si ti misli.

Evo što kambodžanski šoferi busa drže u radnom kutku umjesto krunice, zastavice Hajduka i kazeta Mladena Grdovića:

Ulazak u Kambodžu nakon Vijetnama brzo je otkrio najočitije razlike: nema više onih stožastih šeširića i maski na licu. Manji utjecaj Kine. Ergo, tamnoputiji su i to im nije estetski bed. Što hoće reći - siromašniji su. A nepisano je pravilo u tim krajevima (i ne samo tamo): što je narod jadniji i siromašniji, to je srdačniji i otvoreniji. Kambodžanci su divno jednostavni i simpatični. Što nije lako kad ti je šačica luđaka (zli Crveni Kmeri) prije 35 godina pobila dva milijuna ljudi, oko trećinu stanovništva.

Kod nas se uz cestu viđaju izloženi vrtni patuljci, betonske fontane i gospe, a kod njih je, priznat ćete, malo veselije:

Na ulazu u zemlju, ni pet ni šest, već me dočeka egzotičan ulični snack, ali ovaj put sam preskočila:

Za razliku od Vijetnama, koji smo ipak malko bolje pročešljali, u Kambodži smo praktički vidjeli samo Phnom Penh, glavni grad, i Siem Reap, grad uz najveću kambodžansku turističku atrakciju i osmo svjetsko čudo - Angkor Wat. Tako da su moji doživljaji poprilično limitirani i šturi. Ali bolje štura Kambodža u ruci nego cijela Indokina na grani. Evo nekih generalija za štrebere: Kambodža ima 14 milijuna stanovnika i 180.000 km2, a narod su Kmeri, da ne bi bilo zabune. Kambodžanin je samo konstrukcija tipa Bošnjak. Budisti su i imali smo čast biti u zemlji taman kad se slavila budistička Nova godina. Bizarno iskustvo. Ove godine Nova godina nastupila je u, tipa, 14.26 h, i baš sam se tad zatekla u predvorju hotela. Svečana atmosfera osjetila se u zraku, osoblje hotela ushićeno je buljilo u televizor, a na njemu odbrojavanje, njihova verzija Šampanj-šampanja. Zamislite neki folklorni kičeraj u stilu Branka Uvodića, ali budistički, šarenilo, ples, zlato, molitva. U gradu smo navečer očekivali tulumarenje, opačine, sodomu i gomoru, ali njima je Nova godina više nekakav produhovljeni blagdan. Inače, ušli smo u godinu Zeca, što je prigodno obilježeno ljupkim ukrasima po gradu. Ne znam, meni je ovo bizarnije od Donnieja Darka:

Phnom Penh je metropolica veća od Zagreba, ima oko 1,3 milijuna stanovnika. Zanimljiv grad, ali zapravo vrlo kontrastan. Jedna uređenija avenija s hrpom restorana i birtija za strance, jedna velebna kraljevska palača/pagoda, a ostalo bijeda i sirotinja. Ipak, ne mogu reći da sam se osjećala nešto ugroženo, čak ni po noći, dapače. Dogodi se da te lokalac zaustavi, ali ne zato da te orobi i zatuče, nego da pita otkud si, proćaska i provježba svoj nemušti engleski. Tržnice su opravdale očekivanja egzotičnog. Preporučujem tzv. Russian Market.

U šetnji gradom nabasali smo na poznato ime, pobudio se osjećaj ponosa i prizvali smo u sjećanje dane najveće slave Nesvrstanih. Iako, naravno, nitko nije kužio otkud smo. Uglavnom su nas identificirali s Rusijom.

Grad inače leži na mjestu gdje se ogromna rječina Mekong, od koje živi cijela regija, sastaje s jezerom Tonle Sap. Ovakve impresivne prizore gledate praktički iz centra grada:

Slon, majmun, nađe se na ulicama svega:

I kod njih je u modi blajhanje, a posljedice su katastrofalne:

Najtrendi mjesto za fine zapadnjačke guzice je butik-hotel/lounge bar/restoran FCC (Foreign Correspondents' Club of Cambodia), odmah uz obalu, a pogotovo kad je happy hour. Da, iz naše perspektive gledano, vjerojatno odmah zamišljate snoberaj i zlatnu mladež, ali osim pokojeg iritantnog Amera, mjesto je zapravo jako ugodno, s najboljom terasom i pogledom. I odličnim koktelima, što je još važnije (poruka između redaka hrvatskim ugostiteljima: fakat nije znanost imati teglicu prave mente za mojitose, pa nisu to orhideje).

Svaka čast zlatnim, srebrnim, smaragdnim i dijamantnim Budama i pagodama, dođu i prođu, ali muzej Tuol Sleng, za koji ne bih imala želuca da nam nije bio uključen u turu, ureže ti se u sjećanje. To je mali Goli otok usred grada, jedan od gomile zatvora u kojima su Crveni Kmeri zatvarali sve živo, a ostao je zamrznut u vremenu. Ludi Kmeri bili su opsjednuti dokumentiranjem svega i svačega (kad su se pojavile moderne tvorevine tipa međunarodni sud za ratne zločine vjerojatno su se lupali po glavi), tako da su fotografirali sve zatočenike i sad njihove fotke sa svih zidova zure u vas. Pa ako si tad još i bila nerođeno dijete iz daleke Hrvatske, nekako se osjaćeš kolektivno krivo.

S tim u kompletu ide iskustvo posjeta Choeung Eku, na tzv. killing field. Jasenovac je u sedmom osnovne bio dječja igrica. Kao što samo ime kaže, tu su bila masovna pogubljenja i grobnice, a sad je memorijalni centar, karakterističan po ogromnom spomeniku-izlogu s poslaganim svim lubanjicama koje su iskopali. Nije mi to baš bilo fotogenično pa vam ne mogu bolje predočiti:

Idemo na veselije teme, a to je Siem Reap (grad od 120.000 ljudi čije ime doslovo znači "poubijali smo Sijamce, odnosno Tajlanđane"), turistička meka i vrata za Angkor. Zgodna stvar kod tog gradića, koji pohodi masa stranaca, jest to što ima jednu ulicu u centru koja je samo za birtije, restorane i partijanje, a radi dok god ima nekoga. I nema da se neka baba javi da joj je malo glasno i ne može dobro spavati pa da gradonačelnik uvede fajrunt u 23 h. A opet, nema ekscesa, incidenata, dernjave i skandiranja protiv Mamića pod prozorima. Vrlo poučno. Elem, pustimo sad tisućljetne hramove - ja sam se zaljubila u dr. Fisha! To su one ribice pedikerke koje ti grickaju mrtvu kožu na stopalima i ugodno te škakakljaju pritom pa ti nakon pol sata budu fina glatka ko bebina. Netko nabavio prije koju godinu, svi se poveli za tim i sad je to turistički hit. Za dva dolara 25 minuta tretmana i besplatno pivo! Da mi za te pare samo daju da sjedim, pijem pivo i na plus 35 hladim noge u kanti hladne vode, ja sretna.

A sad je red reći koju i o veličanstvenom Angkoru, duši Kambodže i fenomenu koju će ostaviti paf čak i tumpleka koja mrzi arhitekturu, umjetnost, razglede ruševina, povijest te ne zna razliku između Stonehengea i Guggenheima. Najveća je to sakralna struktura na svijetu. Struktura u značenju hrpe polusrušenih prekrasnih manjih i većih hramova razbacanih na području veličine dva-tri Monaca. Simbol kmerske kulture i civilizacije, dika i ponos. Toliko važno da je jedino što Crveni Kmeri nisu satrali. Središte i najvažniji hram je Angkor Wat, iz 12. stoljeća, nažalost trenutačno u skelama.

Neka je fora dolaziti u praskozorje i dočekati izlazak sunca. Prvo, baš tog dana sunce se nije vidjelo od oblaka. A drugo, mislila sam da ćemo biit jedine budale, a kad tamo...

Angkor Thom su pak ostaci grada iz doba kad je staro kmersko kraljevstvo cvjetalo i na vrhuncu je imao milijun stanovnika. S vremenom propalo, što zbog ratova, što zbog neodrživosti, jer su pokrčili previše šume i to im se obilo o glavu. I onda je tu još hrpa drugog kamenja i koječega. Neka slike kažu tisuću riječi...

Tu je sniman debilni Tomb Raider pa taj hram unatoč nekom svom tisućljetnom svetom imenu sad nosi ime Tomb Raider Temple, a Buda, Brahma, Višnu i Šiva (jer u Angkoru se sijeku hinduizam i budizam) okreću se u grobu, ili gdje već jesu:

Nakon podužeg uvoda, prijeđimo napokon na hranu. Kmerska kuhinja bila je očekivano divna, a ima dodirnih točaka i s vijetnamskom i kineskom i tajlandskom. Temelji se na riži i juhicama, mesu, ribi, friškom povrću i voću. Posvemašnja je pojava prahok, pasta od fermentirane ribe, rado korištena kao kod nas vegeta. Iako klopa nije spajsi kao u Tajlandu, koristi se mnogo začina, npr. tamarind, đumbir, curry, limunska trava, kurkuma, čili...

Jedno od najpoznatijih jela je amok - nekakav ćušpajz od riječne ribe pečene u bananinom lišću pa poslužene u curryju s kokosom. Na slici je lošija turistička varijanta s krumpirom i mrkvom:

Radost i veselje u svakom istinskom kuharu-amateru (kod Filipa je bio kontraefekt) izazvat će kmerski roštilj: dobiješ u restoranu žar i posudu za sam-svoj-majstor pečenje (u nju se ulijeva temeljac koji se isparava i daje safta), a s ogromnog švedskog stola uzimaš hrpe raznog mesa, ribe, rakova, umaka, salata, priloga. Mislim da sam u jednom trenutku pekla i jela svinjsko salo koje služi samo za mašćenje površine, ali uslijed jezične barijere nisam uspjela potvrditi svoje sumnje.

Stiglo se gricnuti i prženih skakavaca te paučjih nožica, ali to je više kuriozitetna pojava na punktovima gdje staju busovi s turistima nego uobičajena ponuda kmerske trpeze. Sve takve gadarijice mariniraju se i poprže do neprepoznatljivosti. Rezultat je nešto masno, hrskavo i slano, kao čips, idealno uz pivo i utakmicu.

Kontinentalni dio Kambodže ima gomilu ribe i drugih vodenih stvorenjaca iz jezera Tonle Sap. S ribama je bilo lako, ali ovog me bilo strah:

Najrasprostranjenija domaća piva su Angkor, Anchor i Tiger, lagani lageri otprilike na razini bazičnog Pana. Za zahtjevnija nepca tu je i odličan Beer Lao, iz Laosa. Buda ne smije piti pivo pa se protiv žege bori gaziranim sokićima.

Kad piješ, ne vozi. Zato je tu tuk-tuk, improvizirana motorna rikša. Uglavnom je to spoj mopeda i trokolice koji izgleda kao da ga je Grunf sklepao. Tržište je veliko i nemilosrdno pa treba smisliti način kako se izdvojiti u moru konkurenata...

A inače, kambodžanski doprinos svjetskoj modi je uniseks pamučni karirani šal/marama po imenu kroma. Nosi se oko vrata, oko struka ili na glavi, ovisno o prilici. Na prvi pogled malo podsjeća na arafaticu, ali nema veze s njom.

Za idući put ostavljam kambodžansku obalu i otoke te gorje Cardamom, u nadi da ih nahrupjeli divlji kapitalizam dotad neće pokrčiti, isisati svu naftu i zabetonirati. Iako se Tajland reklamira kao zemlja osmijeha, za mene to puno iskrenije utjelovljuje Kambodža. Doviđenja, mali Kmeri!

22.05.2011. u 12:25 • 9 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 08.05.2011.

Kronike Vinske Mušice: Likovi iz domaće vinske serije

Svibanj, sveti mjesec hrvatskih vinopija! Netom prošao Dalmacija Wine Expo (viđe krasan te iscrpan izvještaj kod brutalnog kolege), ovaj vikend slijedi kraljica vinskih fešata Vinistra, zatim dani otvorenih podruma na Zelinskoj (16. - 22. 5.) i Plešivičkoj (23. - 29. 5.) vinskoj cesti, u Međimurju (22. - 29. 5.), a onda i isti takav dan u Istri (uvijek zadnja nedjelja). Što reći nego - juhu-hu!!!

Dakako, u Istri se sve vrti oko malvazije, ali koliko god mi bila mila, njoj PR danas treba koliko i Sevki. Tako da ne bih o malvaziji ovom prilikom. Ajmo radije o onim neopjevanim junacima, manje poznatim i zanemarenim bijelim autohtonim sortama hrvatskog juga. Zašto bijelim? Topli i sunčani dani, a još više večeri, zovu na ispijanje fino rashlađenih bijelih vinaca. Umjereno, naravno. Zašto hrvatskog juga? Jer nudi mnoštvo malih i zanimljivih endemskih bijelih sorti, a i malo sam pristrana nakon povratka iz Makarske. Upoznajmo, dakle, malo bolje sorte čija imena zvuče kao likovi iz neke domaće humoristične serije smještene u Dalmatinsku zagoru: prč, maraština, bogdanuša, vugava, debit, grk, gegić. Pošip izostavljam jer se i on sad već dovoljno uspješno probija sam, nešto kao Bojan Jambrošić. Bez brige, neću enološki drviti o rodnom stablu, vinifikaciji i organoleptičkim svojstvima nego pisati za sve nas nebutkoviće svijeta. Štoviše, da ja puno ne lupetam, neka vina govore sama za sebe.

Bogdanuša
Živim na Hvaru, ali ne izlazim na fensi mjesta tipa Carpe diem i slično. Nekoć su me pili i na bečkom dvoru, a onda su me skroz zanemarili i podcijenili. Ako ste u mladosti iz neznanja kupovali kaštelet bijeli misleći da je to dobro vino, a danas ga upotrebljavate isključivo za kuhanje, kao vlasnica ovog bloga, znajte da sam u toj boci upravo ja. Ne bojte se, nisam neka jeftina bezveznjača, zapravo sam jako otmjena cura (bogom dana, kako kaže ime). Ako me želite upoznati u najboljem izdanju, kupite novu tvorevinu g. Dubokovića, maštovito nazvanu Moja B. B kao bogdanuša, naravno. Kod njega je 90 kn, u dućanima nešto skuplja. Za svakodnevnije prilike uzmite me i od Carića i Plančića, za do 50 kn. Bok!

(foto: Taste of Croatia)

Debit
Raširio sam se po cijeloj Dalmaciji i jako sam karakteran momak. Mogu biti fini gospodin, a mogu biti i gruba seljačina, ovisi na koju nogu ustanem. Nažalost, slabo sam poznat široj publici. Jedino Alen Bibić iz okolice Skradina prtlja po meni. Čovjek radi čuda i izvozi me po cijeloj Americi. Nije da se hvalim, ali u New Yorku se prodajem bolje nego albumi Nenada Bacha. Pljunite 70-ak kuna i Bibić će vam pokazati tko sam i što sam. Odnedavno me nađite i od Sladića za 50-ak kuna.

Gegić
Dolazim s Paga. Izbjegavam Zrće jer sam pomalo frik. Imam slavnu prošlost, ali sad sam se nažalost malo osuo i utihnuo. Čak je i paški trokut poznatiji od mene. Srećom, ovi dobri ljudi iz Boškinca nisu me zaboravili i super su me skockali. Za 70-ak kuna jako sam aromatičan, višeslojan, mirisan i pitak.

(foto: Vinopija)

Grk
Ja sam fetivi Korčulan, točnije iz Lumbarde. Volim pijesak, iako mi se uvlači među bobice. U zadnje vrijeme dosta se ljudi počelo baviti mnome i to mi se baš sviđa. Cebalo me dosta skupo prodaje, možda me malo precijenio. Obitelji Milina-Bire i Fidulić zanimljivo me interpretiraju. Lagan sam momak, ali ne i lak, if ju nou vot aj min :) Voljet ćete me u duga ljetna popodneva.

(foto: Taste of Croatia)

Maraština
Prava sam rasna Dalmatinka, veća i od Doris, Ane Sasso i Arijane Čuline zajedno. Zovu me i rukatac, ali više volim maraština jer sam pravo žensko, svježa, zavodljiva, ćudljiva, aromatična... a najbolja sam mlada. Volim se družiti s drugim sortama. Već spomenuti Duboković pretvorio me u Moju M, profinjenu ali i razigranu damu od 150 kn. Ako vam je to previše, tu je Sladić za 60 kn, ili me upoznajte u obliku rukaca PZ Čare, PZ Smokvice ili Madirazze, a za svakodnevnu konzumaciju najviše se preporučujem u ruhu Antunović, za tričavih 30-ak kuna.

Prč
Svi misle da sam neki prostak, samo za stolna vina. Budale! Inače sam s Hvara. Da, imenom na prvu loptu izazivam podsmijeh, ali čekajte dok me probate. Svježina, pitkost, voćnost, laganost... Ljudina Vujnović ozbiljno me se primio i izgladio do savršenstva. Stanovita gurwoman čak će reći da sam jedno od otkrića Dalmacija Wine Expa. Volio bih prijeći granice svoje županije i pokazati se ljudima.

(foto: Taste of Croatia)

Vugava
Za mene, višku ljepoticu, sigurno ste već čuli. Fina sam cura, razvijenih atributa i furam svoj stil. Sva se dajem. Najčešće ćete me naći pod etiketom Lipanović za 70-ak kuna. Gurwoman sam u osobito lijepom sjećanju ostala u izdanju male vinarije Sviličić, ali osim u samom Visu nije ga više našla. Zahvaljuje na informacijama o dostupnosti istog. Iako sam vrhunska i zaštićena, nisam snob pa me u skoro svakom Konzumu možete naći u butelji vinarije PZ Podšpilje za tričavih 30-ak kuna - odlična vrijednost za novac! Adio, lipi moji!

Nemam što dodati. Ako barem jedno grlo nadahnem da kuša nešto od navedenoga, mogu biti sretna i čestitati si na dobro obavljenom poslu čašicom... pogodite sami čega.