gurwoman

srijeda, 23.09.2009.

U komšiluku

Evo da i ja napokon stavim recku kod Beograda. Išlo se zapravo vidjeti posljednje trzaje dede Cohena (veličanstveno!), ali uspjelo se ponešto i u ralje ubaciti.

Na temelju jednoipoldnevnog landranja po gradu baš i nemam puno za reći o Begešu. Ne mogu reći da je grad nešto posebno lijep, ali atmosfera je živahna, kafići su non-stop puni kao i tu, pivo je bolje, a roštilj nenadopćiv!

Za početak, hvala Zvonki koja je preporučila korektan i odlično lociran hostel za ciglih 10 eura po glavi, a da ne moraš spavati s još 34 hrčućih ljudi u kasarna-stilu. Neću reklamirati naglas, pa ako ikoga nekad bude zanimalo, neka mi se privatnim kanalom javi i kaže lozinku ''hostel, bre''.

Sad će netko reći da je meni trava uvijek zelenija kod susjeda, ali nije tako. Dapače, baš sam nakon prelaska granice rekla Danijeli: ''Gle, kod njih trava nije tako lijepa i zelena kao kod nas.'' Elem, Jelen pivo je po prisutnosti i popularnosti nekakav ekvivalent Žuji, koliko sam shvatila. Za početak, uopće ne padam na propagandu Zagrebačke pivovare koja nam hoće isprati mozak identifikacijom boce Žuje i nacionalnog ponosa. Kaj god. Pivo je samo pivo. A ruku ispod lijeve sise, Žuja je loše pivo, na stranu lokalpatriotizam, patriotizam i sve te primjese koje zapravo nemaju nikakve veze s ispijanjem finog hladnog napitka na bazi ječmenog slada, hmelja i kvasca. Neki bi me sad proglasili četnikušom i veleizdajicom, ali Jelen je bolji. Nije žuhki, fino klizi, osvježava, lagan je i crispy, ne hlapi već nakon 5 minuta i, što me najviše zapanjilo - točeni je još bolji! Kod Žuje je točeno još gore od već dovoljno loše boce. Eto, to je moj sud. Probala sam i Lav, u boci, nije loš (još uvijek koplje ispred Žuje), ali inferioran Jelenu. Popularan je i Efes, koji po licenci rade tamo negdje u Srbiji, fini je bio, ali možda mrvicu prežestok.
S obzirom na to da cijenim i Sarajevsko pivo, optužite me da više volim pravoslavno i muslimansko pivo od dobrog starog katoličkog kojim je još Ante Starčević vlažio grlo, Stjepan Radić gasio žeđ, a Drele zalijevao pajceka, ali to je moj sud. Ipak, nije sve bolje od domaćeg - dva glavna slovenska svijetla piva, nećemo ih sad imenovati, meni su jednako tako nepitka, a to mišljenje nema veze s dnevnopolitičkim zbivanjima. Da proizvode odličan lager imena ''Urin Joška Jorasa'', ja bih ga probala.

Osim ekstaze pred trosatnim nastupom dede Cohena, vrhunac puta bio je ručkić u Znaku pitanja. Iako sam se naslušala legendi o srpskom roštilju, nisam pojela kile i kile mesine i nisam se ukrcala u leskovački voz. No tek mali kušani uzorak izrodio je vječnu i trajnu ljubav između mene i srpskog umijeća priprave mesa.
Krčma u Ulici kralja Petra 6 tajnovita imena Znak pitanja (vani piše samo ''?'') najstarija je u Beogradu (od 1826.!) i ima bogatu povijest. Unutra je malo starinski etno đir, a vani fina obična terasa.

Posluživao nas je ljubazni i susretljivi čiko koji se očinski brinuo da nam ničeg ne usfali, a došle smo sa stavom ''Evo nas tu prvi put. Možemo i želimo pojest. Daj nešto dobro.'' Počelo je s rakijicom od dunje koja govori i mrtve jezike. Zatim teleća čorba. Fina gusta, s pavlakom, povrćem i mekim komadima mesa, kiselkasta.

A zatim - otkrovenje! Leskovački uštipci.
Najfinije meso ikad jedeno. Takvu drvnoroštiljnu aromu u životu osjetila nijesam!

Srpska mućkalica! Savršenstvo! Gusto, jušno, savršeno sočni i meki komadi mesa, luk, poriluk... Servirano u finom integralnom hljepčiću koji istodobno jedeš.

Prije:

I poslije:

Sve to uz srpsku salatu i točeni Jelen. Za kraj, slatko. Čika je preporučio domaću suvu pitu. Danijela se odlučila za tufahije misleći da je suva pita suva. Ja nisam puno mislila. I tu smo naučile da srpski narod voli ironiju i da je suva pita u stvari varijanta baklave. Prefino.

Cijena? Mislim da je bilo stotinjak kuna po glavi. Neprocjenjivo.

Obilazak grada uključivao je i posjet kulturno-povijesnim znamenitostima. Nemalo me začudilo da mlad i ljubazan čuvar glavnog beogradskog groblja ne zna tko je Milan Mladenović. C-c-c. Ali za Jelenu Karleušu je jamačno čuo.

Drugo otkrovenje dogodilo se kad sam Danijelu napokon odvukla u bar jednostavna i neodoljiva naziva Rakia bar.

Koliko god me koncept oduševio, toliko me i razgnjevio. Dakle, riječ je o lancu malih ugodnih, ukusno, ali nepretenciozno uređenih kafića orijentiranih na rakiju (plus zasebni suvenir šop). Nude 130 vrsti. Zapravo, svega je 7-8 vrsti (šljiva, kruška, marelica, med, višnja, klek...), ali od svake se može birati između hrpe vrhunskih proizvođača, a kod šljive se čak može birati i starost, do 20 godina, kao viski. Sve to piše u lijepo dizajniranom i opsežnom meniju. Svaka rakija dođe u posebnoj čašici i uz svaku se dobije zalogajčić. Ja sam pila klekovaču i krušku, a dobila sam zdjelicu s mješavinom slanina, sir, marinirani šampinjoni, zrna kukuruza, masline. Da, bilo je sve odlično.

A zašto me to razgnjevilo? Kao prvo, smatram da je rakija hrvatski gastropotencijal broj jedan, pogotovo u kontekstu turizma i jestivih suvenira. Nema toga od čega Hrvat ne može napraviti rakiju. To govori osoba koja je u karijeri kušala i rakiju od jaglaca i šparoga. U potpunosti se slažem s kolegama gastroblogerima:
http://gastroblog.bloger.hr/post/knjiga-postanka-gastronomija/1009198.aspx

I zašto se mi kao takvi nismo dosjetili ovom konceptu? Jel treba biti toliki genijalac da se otvori graperija? Em bi ljudi rado dolazili srkati rakije i likere (primjer Cice u Tkalči), em je drukčije od ostalih birtija, em ima popratnu priču i velik potencijal, em je raj za dovođenje turista. Eh, da mi je bogat sponzor... Da, vidimo, kakva je konkurencija u Zagrebu... Ehm - nikakva? Cica je super mjesto, ali oni ne žive isključivo od rakija i imaju ih uostalom možda pet. Dobro, u Purgeraju je ponuda rakija izvanserijska, ali Purgeraj je nešto drugo. Svjetlost u mraku predstavlja novouređeni birc kina Europa, bila, probala, pohvalno, ali to je prefini i preupicanjeni prostor koji je istodobno i kavana i vinski bar. Izvorne graperije nalik srpskom Rakia baru jednostavno nema. A prostora na sceni zasigurno ima. Ili nek mi netko da hrpu para da ja to pokrenem, kad već sve moram sama, ili evo strizibube u uho nekome drugome s imalo mozga i dara da vrati dostojanstvo rakiji i opali šamar iritantnim cumpa-cumpa launđbarovima i mramor-mesing-ožujsko birtijama.