Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
nedjelja, 21.09.2008.
Jelovnici izgubljenog djetinjstva
Ima tih nekih starih domaćih jela koja su bila standard na našem stolu, dok sam ja bila još manja nego danas i imala manje od 50 kg žive vage, a majka i otac bili radno aktivni. Tada se mlijeko još kupovalo u vrećicama, Milka je bila velik luksuz, a jedini sladoledi osim kod Idriza u slasti bili su Snjeguljica, kornet i čašica (Jel Njofra došao kasnije? Jel jedina razlika bila u onim mrvicama?). Nije se kuhalo kao kod Ane. Izleti u Leibnitz bili su događaj godine i nakupovala bi se zaliha Rame, Milke, Nescafea, kremastih voćnih jogurata, luksuznih polugotovih pizza i juha iz vrećice kakvih s ove strane granice nije bilo, a kćeri jedinici Kinder jaja, džank grickalica i gaziranih sranja u atraktivnim šarenim limenkama kao iz reklama u Bravu. Nije bilo seitana, sojinog sosa, kus-kusa, đumbira i šitakea. Nisam znala za blagodati maslinovog ulja i omega 3 kiselina. Štoviše, hranila sam se rijetko, nerado i loše. Osim nekakvog neidentificiranog unutarnjeg treperenja kad bi se Oliver i Stevo družili u Vegetinoj kuhinji, nije bilo ama baš nikakvih naznaka da ću izrasti u ovo što sam sada (zaboga, slasno sam jela Gavrilovićev mesni ragu iz konzerve!). Danas tih jela baš i nema na stolu, raširili su nam se horizonti, povećao apetit, obogatilo gastroznanje. Prerasli smo ih. Većinu nikad u restoranima nećete naći, čast izuzecima, eventualno u firmaškim menzama. Sigurno svatko ima tu neku malu ropotarnicu zanemarenih jela iz djetinjstva koja sad jadna čame u sjećanju, a ne na stolu. Odlučila sam vratiti ih u optjecaj i vidjeti kako izgledaju iz ove nove perspektive kad ja kuham, a tuđa usta čekaju za stolom (srećom, ova željno iščekuju i ne frkću nosom na sve što nije pizza).
Pečeni picek s krumpirom, bučnica, knedle sa šljivama i vinski gulaš preživjeli su, ali ovi su jadnici kao sibirski tigar i sredozemna medvjedica, gotovo potpuno izumrli.
Evo moje liste, koliko se sad mogu sjetiti, nasumičnim poretkom:
1. krpice sa zeljem
2. varivo od buče i pire krumpir
3. pohane jabuke
4. kuhana teletina s paradajz sosom
5. riža na mlijeku
6. tjestenina sa šećerom i orahom
7. carski drobljenac
Buču sam uspješno vratila na jelovnik, s jabukama sam eksperimentirala, broj šest mislim da više nikad ne želim vidjeti, a danas sam udahnula život krpicama sa zeljem:
Ne može biti jednostavnije. Sad mi je jasno zašto je to otac najčešće radio kad bi se latio kuhače. Ne mogu reći da su krpice imale efekt kolačića madlen. Dapače, bile su mi bolje od onih iz sjećanja. Eh, ponosna sam. Osjećam se kao da sam našla Apoksiomena i izložila ga na tanjuru.
A evo i nešto recentnije. Kao da sam slutila da je to zadnji topli vikend godine (neeeee!) pa se radio izletić u Zeleni vir (Skrad). Ogladnite li na području Gorskog kotara, nećete pogriješiti zaputite li se u restoran nadasve dražesna imena Bijela ruža u Ravnoj Gori. Zašto? Neka jelenji biftek u umaku od brusnica s domaćim njokima te gulaš od vrganja s okruglicama od kruha i špeka odgovore umjesto mene:
Usput, već sam se drugi put u Gorskom kotaru (prvi put je bilo davno u Lokvama, bistro Jezero) susrela s lokalnim aperitivom simpatičnog naziva San Hubert. Nešto na foru Jegera i Unterberga, ali prozirnije i rjeđe. Gorkasti liker s hrpom planinskih trava. Hubi mi se jako svidio i svima objavljujem da ga navodno ima za kupiti u Naturi croatici u Preradovićevoj, a to mi je baš zgodan darak za svaku, pa i neformalnu prigodu.
Kutak SMS poezije!
Ona:
od tebe dugo ne čuh ni glasa
dal zapreka ljubavi moja je masa?
zar tjelo fizičko da dušu guti
dok cijelo biće sladostrast ćuti?!
površnost tvoja smrtno me boli –
al pribjeć ipak ću dijetnoj školi!
28.5.2002.
Ja:
Sa sudbom se rvem u života blatu
psujuć joj pritom i jetrvu i tatu
što odnje te u tramvaj, to leglo bluda
di neokaljan ne bi osto ni buda.
tu švercat svak se može bez po muke,
no grle l' ko moje stranca ruke?
12.6.2002.
srijeda, 10.09.2008.
Tarminator
Puno je stvari koje ne razumijem i nikad neću shvatiti. Kako je nastao svemir, otkud toliko različitih vrsta sira samo od najobičnijeg kravljeg mlijeka, kako je Tom Selleck ikad mogao biti smatran seks simbolom... No ono što mi u zadnje vrijeme tlači mozak je: odakle dolaze sve te tarme (moljci, op. a.) u mojoj kuhinji i zašto? Kako pobijediti te podle male proždrljive i nadasve ustrajne hranokradice?
Ne pamtim da je invazija ikad bila ovolika. Da, ispraznila sam ormare, bacila sve kontaminirano i ono čemu je istekao rok, pometala stvari u zatvorene posudice, postavila lavandu (niškoristi), našla i uništila dva njihova čvrsta uporišta - škanicl s orasima i stari smokvenjak, mojih ruku djelo. Ručno sam ih znala ubiti i 15 u jednom danu. Čaša se prelila kad su kuje ušle u vrećicu netom kupljenih pšeničnih posija za raditi domaće misle koju još ni otvorila nisam!
Nabavila sam one ljepljive papire-ubojice (najjeftinije u Metrou, 29 kn, Autan, a ima i nekih talijanskih još jeftinijih). Rat se zahuktao, sijala sam smrt kao Rambo 3:
Ali još uvijek su tu!!! Otvorim vrata ormara, u kojem lijepo stoji ljepljivo oružje masovne destrukcije, na njemu 30-ak njezinih suboraca, ali ona i dalje nehajno stoji naglavačke iznad hermetički zatvorene posude s rižom i smije mi se u lice! Možda ima malu gas-masku, ne znam, Možda su već evoluirale, mutirale i autogenim treningom razvile otpornost na opojan miris koji ih privlači u klopku. Bojišnica se polako proširuje i na druge dijelove stana. Što ako spremaju napad i na ormare, na naše puloveriće i šalove? To se još nisam usudila ni pogledati.
Opada mi moral, ne znam više koja sredstva upotrijebiti u tom ljutom boju. Uzalud moj mozak naprema njihovoj brojčanosti i izdržljivosti. Pomoć! Pošaljite pojačanje! Smrt tarmama, sloboda špajzi! No pasaran!
ponedjeljak, 08.09.2008.
Kokošinjac u Maloj hiži
Ostvarila se moja stara čežnja i išlo se u Malu hižu u Mačkovec, kraj Čakovca. Da, možda zvuči smiješno, ali zadnji se smije onaj koji najslađe jede.
Bio je to pravi girls' day out, spojili su se žderanje, Špancirfest i druženje sa starom drugaricom iz prijateljske Međimurske županije, gdje ceste između gradova imaju krasne i široke trake za bicikliste!
Da ne duljimo:
Patrola Okusnog Pupoljka, epizoda "Kako smo blagovale u Mačkovcu"
Lokacija: Restoran Mala Hiža, Mačkovec, web je www.mala-hiza.hr, ali već neko vrijeme ne radi.
Kako smo se ondje obrele: Bilo je to logično stajalište na putu do Varaždina za tri gladne koke nakon naporna radnog dana.
Pojele te popile:
Počele s rakijom od šipka. Izvrsno! Još!
Sve tri uzele hladnu juhu od krastavaca s aktualnog ljetnog menija. Genijalna.
Ja glavno jela teleće medaljone u umaku od vrganja i vina s palentom. Ovo desno je domaći aromatični maslac. Predivno.
Danči nekakvu spajsi zarolanu puretinu s čeri rajčicama i... Zaboravila. Ali dobro je bilo. Znojila se, a to je glavno. Jeksi isto neku puretinu zapečenu s nečime (pomozi), za prilog heljdina kaša s fetom i stapkama celera.
Na preporuku konobara pile neko rozeasto vino, inače njemačka sorta, ali lokalne proizvodnje, imenom Trollinger. Nemrem reći da je loše, ali možda ipak prikladnije za desert, a ne 2-3 čaše uz jelo.
A desert... Ico, Miki!
Ja: sladoled od buče s preljevom od šumskog voća.
Nadnaravno iskustvo!
Danči ledenu kremu od šumskog voća, a Jeksi osvježavajući tiramisu (to je puni naziv). Tu se već priključila i domorotka Martina s palačinkama sa sladoledom. Sve presretne. Sjedni, 5!
Ponuda: Veri fensi. Međimurska kuhinja, ali i hrpa ostalih raznoraznih favorita kontinentalne kujine. Divljač, perad, janjetina, gljive, svega. Samo od ždrebetine desetak jela. Bilo je grgeča na meniju, htjela ga, ali taman nestalo. Radujem se jaretini ispod peke jednoga dana. Poštuju sezonu i sastavili su poseban ljetni meni, iz kojeg smo većinom i birale. Sve u svemu, jako ambiciozno, ali sudeći po provarenome, vrhunski. Puno vina, puno lokalnih buteljki, ali i otvorenih vina, jeftinije nego u Zagrebu. 5
Ambijent: Glavna fora je u tome da je to krasna drvena autentična međimurska kućica koja se sastavljala na licu mjesta. Veliko dvorište. Ima i teniski teren, ako netko želi trošiti pojedeno. Unutra je dosta svečano i decentno, ne i hladno, ali malo preklasično i ziheraški (Tiffany svjetiljke - sve je jasno) za moj ukus. Imam laganu averziju prema restoranima koji su puni slika slavnih osoba s vlasnikom, ali valjda takav PR pali i ovaj put je bar bilo zabavno. Martina, javi ako saznaš jel ono zbilja Andy Warhol! 
Jedino što je narušavalo ozračje bio je Anto Kovačević s obitelji, ali rano se pokupio. Puštali su između ostalog Arsena Dedića, što je zanimljivo osvježenje, možda malo pretenciozno, ali fino paše uz probavljanje i djevojačko kokodakanje. 4
Posluga: Fini dečki. Pravi profesionalci. Spremno odgovaraju blesavim Zagrepčankama što je "pretepena juha" i "kalamper". Fini, uslužni, ljubazni, nenametljivi, a opet, nisu roboti. 4+
Cijene: Skupo. Ali vrijedi.
Posljednji sud: A što reći? Ručak/večera se ugodno protegnuo na tri i pol sata, a otišle smo samo zato što smo već kasnile na Afion (Lidija, da si nas vidjela kako blažene mljackamo svoje deserte, oprostila bi nam). I jedva čekamo da se opet vratimo. Zimski meni, jel tak? Najtoplije preporuke i vjerojatno najviša ocjena POP-a do sada.
Sreća na ovim lišcima govori više od riječi:
A moj prvi Špancirfest? Jest da sam napravila samo jedan đir po mraku i gledala dva izvođača, Afion i Ramba, ali oduševljena pozitivnom atmosferom i ponudom. Dijametralna suprotnost ozračju koje sam iskusila šetajući u subotu oko pola jedan po noći po Jarunu. Vratit ću se! Ne samo zbog baba s kolačima.
