Marketing
Jelovnici izgubljenog djetinjstva
Ima tih nekih starih domaćih jela koja su bila standard na našem stolu, dok sam ja bila još manja nego danas i imala manje od 50 kg žive vage, a majka i otac bili radno aktivni. Tada se mlijeko još kupovalo u vrećicama, Milka je bila velik luksuz, a jedini sladoledi osim kod Idriza u slasti bili su Snjeguljica, kornet i čašica (Jel Njofra došao kasnije? Jel jedina razlika bila u onim mrvicama?). Nije se kuhalo kao kod Ane. Izleti u Leibnitz bili su događaj godine i nakupovala bi se zaliha Rame, Milke, Nescafea, kremastih voćnih jogurata, luksuznih polugotovih pizza i juha iz vrećice kakvih s ove strane granice nije bilo, a kćeri jedinici Kinder jaja, džank grickalica i gaziranih sranja u atraktivnim šarenim limenkama kao iz reklama u Bravu. Nije bilo seitana, sojinog sosa, kus-kusa, đumbira i šitakea. Nisam znala za blagodati maslinovog ulja i omega 3 kiselina. Štoviše, hranila sam se rijetko, nerado i loše. Osim nekakvog neidentificiranog unutarnjeg treperenja kad bi se Oliver i Stevo družili u Vegetinoj kuhinji, nije bilo ama baš nikakvih naznaka da ću izrasti u ovo što sam sada (zaboga, slasno sam jela Gavrilovićev mesni ragu iz konzerve!). Danas tih jela baš i nema na stolu, raširili su nam se horizonti, povećao apetit, obogatilo gastroznanje. Prerasli smo ih. Većinu nikad u restoranima nećete naći, čast izuzecima, eventualno u firmaškim menzama. Sigurno svatko ima tu neku malu ropotarnicu zanemarenih jela iz djetinjstva koja sad jadna čame u sjećanju, a ne na stolu. Odlučila sam vratiti ih u optjecaj i vidjeti kako izgledaju iz ove nove perspektive kad ja kuham, a tuđa usta čekaju za stolom (srećom, ova željno iščekuju i ne frkću nosom na sve što nije pizza).
Pečeni picek s krumpirom, bučnica, knedle sa šljivama i vinski gulaš preživjeli su, ali ovi su jadnici kao sibirski tigar i sredozemna medvjedica, gotovo potpuno izumrli.
Evo moje liste, koliko se sad mogu sjetiti, nasumičnim poretkom:
1. krpice sa zeljem
2. varivo od buče i pire krumpir
3. pohane jabuke
4. kuhana teletina s paradajz sosom
5. riža na mlijeku
6. tjestenina sa šećerom i orahom
7. carski drobljenac
Buču sam uspješno vratila na jelovnik, s jabukama sam eksperimentirala, broj šest mislim da više nikad ne želim vidjeti, a danas sam udahnula život krpicama sa zeljem:
Ne može biti jednostavnije. Sad mi je jasno zašto je to otac najčešće radio kad bi se latio kuhače. Ne mogu reći da su krpice imale efekt kolačića madlen. Dapače, bile su mi bolje od onih iz sjećanja. Eh, ponosna sam. Osjećam se kao da sam našla Apoksiomena i izložila ga na tanjuru.
A evo i nešto recentnije. Kao da sam slutila da je to zadnji topli vikend godine (neeeee!) pa se radio izletić u Zeleni vir (Skrad). Ogladnite li na području Gorskog kotara, nećete pogriješiti zaputite li se u restoran nadasve dražesna imena Bijela ruža u Ravnoj Gori. Zašto? Neka jelenji biftek u umaku od brusnica s domaćim njokima te gulaš od vrganja s okruglicama od kruha i špeka odgovore umjesto mene:
Usput, već sam se drugi put u Gorskom kotaru (prvi put je bilo davno u Lokvama, bistro Jezero) susrela s lokalnim aperitivom simpatičnog naziva San Hubert. Nešto na foru Jegera i Unterberga, ali prozirnije i rjeđe. Gorkasti liker s hrpom planinskih trava. Hubi mi se jako svidio i svima objavljujem da ga navodno ima za kupiti u Naturi croatici u Preradovićevoj, a to mi je baš zgodan darak za svaku, pa i neformalnu prigodu.
Kutak SMS poezije!
Ona:
od tebe dugo ne čuh ni glasa
dal zapreka ljubavi moja je masa?
zar tjelo fizičko da dušu guti
dok cijelo biće sladostrast ćuti?!
površnost tvoja smrtno me boli –
al pribjeć ipak ću dijetnoj školi!
28.5.2002.
Ja:
Sa sudbom se rvem u života blatu
psujuć joj pritom i jetrvu i tatu
što odnje te u tramvaj, to leglo bluda
di neokaljan ne bi osto ni buda.
tu švercat svak se može bez po muke,
no grle l' ko moje stranca ruke?
12.6.2002.
Post je objavljen 21.09.2008. u 20:19 sati.