Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
ponedjeljak, 23.06.2008.
Post Eurum
Da i ja prozborim koju o Euru, dok još nije izblijedio iz kolektivnog hrvatskog sjećanja.
Neću o osjećajima, sreći, nesreći, neću analize ni znanost koja se uvijek svede na "lopta je okrugla",
neću o Bilićevim danima u osnovnoj školi i prvoj gitari, dilemi je li Ćorluka zgodniji od Ronalda,
o tome koji katolički sveci navijaju za Vatrene, a koji ne, i tako to čime nas sa svih strana obasipaju ovih dana.
Evocirat ću ukratko svoj izletić u Klagenfurt, koji ću uvijek nositi u lijepom sjećanju.
Ja sam tako dobila dvije karte za tekmu protiv Poljske i odlučila otići s pajdosicom Anom, unatoč općoj nevjerici
kad je moje muško izjavilo da mu se to ne da i da mu je daleko. Poslije se ionako umiješao napršnjak sudbine i odveo
to isto muško na službeni put u Poljsku, baš u to vrijeme. Eto mu kazne.
No nama je bilo baš lijepo, i mislim da smo kao samostalna navijačka skupina od dve ženke bile endemska pojava.
Treba osjetiti tu atmosferu. Nikad nisam mislila da ću biti dijelom goleme, sirove navijačke mase i pritom uživati, ali ovo je bilo nešto posebno. Dosad sam u životu bila samo na dvije utakmice. Irska u Maksimiru u onim nekim kvalifikacijama, ne znam više ni kojima (Danči?), kad je Šuker u zadnjoj minuti zabio za 1:0. I druga isto protiv Irske, prijateljska, jer sam se u to vrijeme baš zatekla u Dublinu. Tako da je ovaj put u Klagenfurt bio popriličan upgrade.
Spakirale smo damsku termotorbicu...
I krenule put Ljubelja, a ne Karavanki (ali ne to više raditi noću, po kiši). I to dosta rano, ali već su ceste bile pune auta s kockastim sadržajem, koji razdragano trube jedni drugima. Elegantno se i besplatno uparkirale, dobile preuranjenu vatrenu menstruaciju isti tren (ja, dakako) te krenule prema navijačkim masama po gradu.
Sve je bilo prilično mirno i dostojanstveno, ali grleno, WC-i su besprijekorno održavani, fascinirana sam, grad je bio krcat, Klagenfurćani vjerojatno negdje daleko u karanteni, možda malo previše seljačije od muzike, ali sve u svemu veselo i nabrijano. Dakako, bili smo i glasniji i brojniji od Poljaka. Bilo je rano, pa su nas noge, prirodno, odvele prvo u mali šoping.
Ali ne u ovaj dućan...
A potom u neki restorančić, čija je terasa bila dupkom puna kockastih dresova pa smo se osjećale udomaćeno i svoje na tuđemu. Najveći dobitak puta, osim pobjede, bilo je otkriće fenomenalnog pšeničnog piva koje je potuklo sve Erdingere i Paulanere:
Maisel's Weisse. Iz Bayreutha. Možda ga je i Wagner pijuckao. Nisam ga dotad prije nigdje vidjela, ali sad je zlatnim slovima upisan u moju pivsku knjižicu. Neka odmah javi tko ga negdje ugleda!
Da nas osnaži prije navijanja, jelo se obilato i domaće: kobasa sa zeljem i krumpirom ja te bečki s pomfritom ona. When in Klagenfurt...
Iako smo bile zaintrigirane ponudom zabavno-glazbenog programa...
Bilo je već vrijeme da krenemo prema stadionu, koji je negdje daleko usred ničeg, ali zato ponosno strši nov, elegantan lijep i taman ne prevelik.
A tamo... Ludnica. Sve super, sve pet, osim skandiranja "za dom spremni" i par sličnih gluposti. Pohvale onom tipu iz Soma Dollara koji je bio naš spiker na terenu, ne znam uopće po kojem kriteriju, ali svaka čast, pomeo je i dosadnog Austrijanca i piskutavog Poljaka. A pazite ovo - čirlidersice nastupaju u dugim trenirkama i plesom ne simuliraju pokrete karakteristične za snošaj sisavaca! Ja sam oduševljena. Jest da smo bile 4 reda ispod skroz zadnjeg, ali ništa zato. Možda nisam vidjela mitesere na Vukojevićevom nosu, ali jesam sve bitno.
Evo me u akciji (prazno je jer smo ostale među zadnjom šačicom na stadionu) s famoznim ilegalnim udaraljkama (što tada nisam znala). Koje sam nahajno unijela u torbici i onda napuhala na tribini. Sretno njima mlatila cijelu utakmicu. A onda na izlazu sa stadiona vidjela plakat s popisom stvari zabranjenih za unošenje na stadion i na njemu sliku mojih udaraljki. Aha, ko je faca? Lako švercat pirotehniku u tjelesnim šupljinama i zavijucima, ali samo prave face laćaju se navijačkih udaraljki, tog razornog i smrtonosnog oružja s vrha crne liste bjelosvjetskih stadiona!
U gradu je poslije bilo glasno, masovno i euforično, ali gospođe više nisu za skakutanje sa znojnim te pripitim mladićima i brkatim muškarcima koji urlaju Mišu, Thompsona i Škoru, pa sam nas mirno odvezla kućama u naše krevece.
Uzgred budi rečeno, zaključila sam da ne znam na što će to sličiti u Poljskoj i Ukrajini, ali da definitivno nisam za organizaciju Eura u Hrvatskoj. Maniti se ćorava megalomanska posla ako nisi razvijen, uljuđen i organiziran kao švicarsko-austrijska urica.
Auf wiedersehen!
subota, 21.06.2008.
Iz Rumunjske s ljubavlju
I tako nam Ines i crkveno postade rumunjska snaha. Mala, ali izdržljiva hrvatska ekspedicija stoički je podnijela sve muke 20-satnog puta, rumunjskih cesata koje su općenito gore od lokalnog puteljka Kravarsko-Lovrići i nude pregršt avantura tipa odron, poplava i sl. Teta Inesina mama, hvala na sendvičima i svemu!
Uz ovakve smjerokaze, nije ni čudo da smo se stalno gubili:
Inače, Rumunjska je velik podizač ponosa i samopouzdanja nama jadnim malim Hrvatima jer je bez pretjerivanja jadna i nekih 40 godina iza nas. Ne možeš ne podsmjehivati se i osjećati se moćno i jako hoh, ali onda se sjetiš da su oni u Europskoj uniji pa pošalješ sve kvragu.
Na primjer primjera, konjswagena na njihovim cestama koliko i Clija po zagrebačkim ulicama:
Odredište - Sigišvara, fonetski rečeno. Na sredini Rumunjske, usred Transilvanije. Drakulina domaja i turističkiji te stoga i ljepši dio zemlje.
Lijep starinski gradić, ali, pobogu, pojmovi "asfalt" i "pločnik" ovdje ništa ne znače:
Industrija napreduje...
Trgovina cvate...
Mještani su radišni, naočiti i susretljivi...
Stiglo se i u posjet Branu, gdje je tzv. Drakulin dvorac, iako sumnjam da je to samo patka koja se podvaljuje turistima.
Ako ste mislili da je ovaj imidž izmislila Madonna 80-ih, varate se...
A svadba kao svadba bila je simpatična i emotivna. Inače, najkraći pravoslavni obred traje sat vremena. A umjesto hostije daje se piškota (još u najlonu) umočena u med i vino. To te ja pitam! Piškota je, inače, dijeljena i na početku svadbenog derneka, uz šampanjac. Jedino moguće objašnjenje je da su tek nedavno počeli s uvozom piškota, koji trenutačno doživljava bum.
Inače, cijene svega su znatno niže nego u nas, a pravo otkriće puta je Ursus, njihova Žuja, sto puta bolja od naše Žuje. Njihovo Karlovačko je Ćuk (ne piše se baš tako), ali Ursus ga šiša za šest kopalja. Ursus-Ursus (navijački duboko)!
Nismo li ko bombončići?
I mali svadbeni uljezi...
Što se gastrosituacije tiče, svadbena večera bila je ugodno iznenađenje. Divan liker od maline ili višnje, ne sjećam se više, ali divan. Raznoliki, bogati i ukusni naresci, uz palentu sa sirom i vrhnjem. Pečena pastrva s ubojitim, ali odličnim saftom od češnjaka. Njihova sarma, manja, manje kisela i vrlo dražesna. Neko meso. Odlična torta. I propušten gulašoid. Ne mogu reći da je vino bilo katastrofa, ali crno je bilo mnje-mnje, a bijelo je bio dobar muškat, ali muškat se ne daje ljudima masovno, nego tek čašica-dvije uz desert. Inače teško pada.
Inače, Rumunji imaju taj svadbeni običaj da odjednom netko dođe i uzvikne: "Mlada je oteta!" (Ines je dotle u autu u nekom šumarku, ćaska s ljudima), ali Hrvatima je upravo tad servirana pastrva i cijeli angažman oko bjesomučne potrage pada u vodu... Mladoženja je nevoljko prisiljen izmusti malo pozornosti iznadpojasnim striptizom i tako dozvati mladu, ali nismo impresionirani. Kad je sat-dva poslije objavljeno da je i mladoženja otet, više se nitko ne obazire.
Dva dana ruženja previše je za stare kosti, pa je postsvadbeni roštilj protekao sneno i memljivo. A atmosfera na endemskom gledanju utakmice Hrvatska-Austrija bila je ko na kvalifikacijama za Županijsko prvenstvo u Čovječeneljutise. Ali sve u svemu, zanimljiv i poučan put te lijepa avantura. Živjela mladenčad i naši rumunjski drugari!
Inače, teta Moki se upravo vratila s gledanja četvrtfinala u Spunku (oaza bez Thompsona, jebo vas meketavi ustašoidni kromanjonac u eustahijevu tubu! Zašto on mora biti naš univerzalni simbol??!!). Tužna, mislim da sam ja kriva jer nisam sa sobom imala svoje sretne udaraljke kojima sam mahala protiv Poljske u Klagenfurtu, ali to je tema za sljedeći post. Laku noć.
četvrtak, 12.06.2008.
Kako smo se sproveli na djevojačkoj
Kasnim, puno kasnim... Vratimo se vremeplovom par tjedana unazad, lokacija: Rovinj. Taman gradić za vikend-bijeg i vrlo dobar domaćin duple djevojačke večeri. Jedina što ni tamo niste sigurni od omniprisutne njuške Ronalda Brausa na špici. Nisam mogla vjerovati... Dobro, cijene znaju biti malo nabrijane, ali budući da je pola Bavarske bilo taj vikend u Rovinju, neka se malo i zaradi.
Počelo je u Kanfanaru, u konobi Lipi i grdi.
Pristojne cijene, gužva, konobar četvrte životne dobi i zadovoljavajuća klopa još zadovoljavajućije količine. Odlična biska. Najzgodnije je bilo kad je blago uznemirena zapadnoeuropska turistkinja išla tvrditi četvorici lokalnih šljakera da nou smouking in hir.
Prvo malo domaćih narezaka...
Zatim istarska maneštra s puno slanine i kopra (ups, a di je slika?).
Navečer u Rovinju u Grisiji, pizzeria Sergio. Karijola je napokon dobila dostojnu konkurenciju! Najtoplija preporuka!
A pred kraj večeri, već se i fotiću mutilo pred očima...
Slučajnosti li, ali sljedeći dan bio je neki gastro festival. Štandići, šatorčići, dosta skromno i šaroliko, ali šarmantno. Kad si izvan Zagreba, na odmoru, na moru i suncu, definicija šarmantnog naglo se proširi. Bila je tu i majka svih rižota od plodova mora, ali moj želudac nije participirao u tome.
Druga, centralna večer počela je u slavnoj konobi Veli Jože u centru Rovinja. Rezervacija obavezna. Ambijent je odličan, jedino atmosferu malo ubije to da imaju konstantnu gužvu i sve ide ko po traci pa smo svu hranu dobili unutar pola sata i ništa od zamišljenoga višesatnog meženja dok se već otrijezniš, opet ogladniš i sve ponoviš. Žalim, strogo biljna i probirljiva vegetarijanka među nama nije se sjajno provela, ali mi ostale fino smo omastile brk. Opet odlična biska i medica. Kućna malvazija tak-tak.
Počela s mariniranim srdelama, nastavila miješanim školjkama na buzaru, a intermezzo je bila gratinirana jakobova kapica.
Nakon večerice, dilema za kulturno-umjetnički program je bila teška: Afion ili Matko Jelavić? A onda je još i Mirko Cetinski zapojio na rivi! No ipak je presudilo prijateljstvo s Lidijom, što se može...
Večer, odnosno jutro završilo je u Monviju. Otvorenje županijske megadiskoteke i sva istarska mladež znojna i polugola u njoj. Nama babama bilo je kao u nekom paralelnom svijetu. Ali izdržale smo do izlaska sunca, hura!
A jutro poslije? Uf. Plan je bio iskoristiti dan otvorenih podruma u Istri (o kojem sanjam godinama), a uvjeti su bili ekstremni: par sati sna, mamurluk, slabost, nervoza, mržnja spram vina... Idealno. Nekako smo se doklipsali do Matoševića i bilo je zbilja ugodno. Nevjerojatno, ali ispostavilo se da je njegova friška malvazija savršen lijek protiv mamurluka i gubitka volje za životom. Majstore! Jest da smo čovjeku ko termiti izjeli pola koluta povećeg degustacijskog sira, ali ostavili smo i koju kunu.
Ručak silom prilika u Motovunu, u konobi Pod voltom, ali na veliko iznenađenje vrlo ok. Fuži s divljači, ako dobro pamtim. Biska preskočena.
A onda vrhunac, šačica najupornijih ostala je i otišla mojim miljenicima - Benvenutijima, iliti Dobrodošlićima. Puno opuštenija i domaćija, šarmantno amaterskija atmosfera nego kod Matoševića. Vino ravno iz bačvice, mladi Benvenuti koji se trudi biti ozbiljan i profesionalan u odnosu na svog pripitog prijatelja nakalemljenog na nas (rečenica koju ćemo vječno pamtiti: You have big nipples), ja koja besramno guram svoju vizitku mladom Benvenutiju u ruke i nutkam se da ću prevoditi za vino... Benvenutiji, volim vas!
Ko što bi reko jedan eminentni bloger: ponovilo se! Tko je sljedeća mlada?
(zahvaljujem danči na fotkama)
I da se ne zaboravi:
srijeda, 04.06.2008.
Kamo ide ovaj Kejv?
Bila jučer na Vip In Music. Porad Cavea.
Makar nemrem reći da su Hot Chip bili loši.
Go! Team malo prebučni i prekaotični za moj ukus.
Kiša, nhgh, da. Ali jedno vrijeme dok su svi imali one Vipove kabanice bilo je fora,
osjećala sam se kao na velikom skupu nekog kulta. Ili kao gomila prezervativa.
Velike pohvale većoj količini WC-a, u kojima je čak i iza 20 h još bilo papira, juhu!
Mali prijedlog Juri Radiću da bi mogao projektirati kakav mostić od Otoka mladosti
(ili kak se već zove) preko veslačke staze do moje ulice. A ne da zaobilazno moram
hodati preko pola sata kao u partizsnkom maršu.
Nego, Cave. Da nije riječ o njemu, ne bi me više ništa u ovim godinama natjeralo
da se idem boriti za prve redove i gombati s obijesnom mladeži i naprasnim starim
babama. Pa ti veći dio koncerta prođe na agresivne misli, grčevito čuvanje pozicije
i živčanjenje. Kosata djevojčice ispred mene zbog koje sam dobila još oko 350 sijedih
i provela cijeli nastup pod kutom od 60 stupnjeva, srest ćemo se mi još!
Ali odličan koncerat, što jes, jes.
No, nametnula mi se jedna usporedba...
Pronađite sličnosti:
A sad ću završiti jer moram obaviti posao, spakirat se, možda otići na Sons and Daughters, složiti sendviče i u ponoć krenuti veselim svadbenim busom put Transilvanije!
Udaje nam se Ines. U to ime, još jednom:
P. S. U sljedećem izdanju izvještaj s djevojačke u Rovinju i svadbe u dalekoj, ali prijateljskoj Rumunjskoj. Drakulo, stižemo!
