gurwoman

ponedjeljak, 23.06.2008.

Post Eurum

Da i ja prozborim koju o Euru, dok još nije izblijedio iz kolektivnog hrvatskog sjećanja.
Neću o osjećajima, sreći, nesreći, neću analize ni znanost koja se uvijek svede na "lopta je okrugla",
neću o Bilićevim danima u osnovnoj školi i prvoj gitari, dilemi je li Ćorluka zgodniji od Ronalda,
o tome koji katolički sveci navijaju za Vatrene, a koji ne, i tako to čime nas sa svih strana obasipaju ovih dana.

Evocirat ću ukratko svoj izletić u Klagenfurt, koji ću uvijek nositi u lijepom sjećanju.
Ja sam tako dobila dvije karte za tekmu protiv Poljske i odlučila otići s pajdosicom Anom, unatoč općoj nevjerici
kad je moje muško izjavilo da mu se to ne da i da mu je daleko. Poslije se ionako umiješao napršnjak sudbine i odveo
to isto muško na službeni put u Poljsku, baš u to vrijeme. Eto mu kazne.

No nama je bilo baš lijepo, i mislim da smo kao samostalna navijačka skupina od dve ženke bile endemska pojava.
Treba osjetiti tu atmosferu. Nikad nisam mislila da ću biti dijelom goleme, sirove navijačke mase i pritom uživati, ali ovo je bilo nešto posebno. Dosad sam u životu bila samo na dvije utakmice. Irska u Maksimiru u onim nekim kvalifikacijama, ne znam više ni kojima (Danči?), kad je Šuker u zadnjoj minuti zabio za 1:0. I druga isto protiv Irske, prijateljska, jer sam se u to vrijeme baš zatekla u Dublinu. Tako da je ovaj put u Klagenfurt bio popriličan upgrade.
Spakirale smo damsku termotorbicu...

I krenule put Ljubelja, a ne Karavanki (ali ne to više raditi noću, po kiši). I to dosta rano, ali već su ceste bile pune auta s kockastim sadržajem, koji razdragano trube jedni drugima. Elegantno se i besplatno uparkirale, dobile preuranjenu vatrenu menstruaciju isti tren (ja, dakako) te krenule prema navijačkim masama po gradu.

Sve je bilo prilično mirno i dostojanstveno, ali grleno, WC-i su besprijekorno održavani, fascinirana sam, grad je bio krcat, Klagenfurćani vjerojatno negdje daleko u karanteni, možda malo previše seljačije od muzike, ali sve u svemu veselo i nabrijano. Dakako, bili smo i glasniji i brojniji od Poljaka. Bilo je rano, pa su nas noge, prirodno, odvele prvo u mali šoping.
Ali ne u ovaj dućan...

A potom u neki restorančić, čija je terasa bila dupkom puna kockastih dresova pa smo se osjećale udomaćeno i svoje na tuđemu. Najveći dobitak puta, osim pobjede, bilo je otkriće fenomenalnog pšeničnog piva koje je potuklo sve Erdingere i Paulanere:

Maisel's Weisse. Iz Bayreutha. Možda ga je i Wagner pijuckao. Nisam ga dotad prije nigdje vidjela, ali sad je zlatnim slovima upisan u moju pivsku knjižicu. Neka odmah javi tko ga negdje ugleda!
Da nas osnaži prije navijanja, jelo se obilato i domaće: kobasa sa zeljem i krumpirom ja te bečki s pomfritom ona. When in Klagenfurt...

Iako smo bile zaintrigirane ponudom zabavno-glazbenog programa...

Bilo je već vrijeme da krenemo prema stadionu, koji je negdje daleko usred ničeg, ali zato ponosno strši nov, elegantan lijep i taman ne prevelik.
A tamo... Ludnica. Sve super, sve pet, osim skandiranja "za dom spremni" i par sličnih gluposti. Pohvale onom tipu iz Soma Dollara koji je bio naš spiker na terenu, ne znam uopće po kojem kriteriju, ali svaka čast, pomeo je i dosadnog Austrijanca i piskutavog Poljaka. A pazite ovo - čirlidersice nastupaju u dugim trenirkama i plesom ne simuliraju pokrete karakteristične za snošaj sisavaca! Ja sam oduševljena. Jest da smo bile 4 reda ispod skroz zadnjeg, ali ništa zato. Možda nisam vidjela mitesere na Vukojevićevom nosu, ali jesam sve bitno.

Evo me u akciji (prazno je jer smo ostale među zadnjom šačicom na stadionu) s famoznim ilegalnim udaraljkama (što tada nisam znala). Koje sam nahajno unijela u torbici i onda napuhala na tribini. Sretno njima mlatila cijelu utakmicu. A onda na izlazu sa stadiona vidjela plakat s popisom stvari zabranjenih za unošenje na stadion i na njemu sliku mojih udaraljki. Aha, ko je faca? Lako švercat pirotehniku u tjelesnim šupljinama i zavijucima, ali samo prave face laćaju se navijačkih udaraljki, tog razornog i smrtonosnog oružja s vrha crne liste bjelosvjetskih stadiona!

U gradu je poslije bilo glasno, masovno i euforično, ali gospođe više nisu za skakutanje sa znojnim te pripitim mladićima i brkatim muškarcima koji urlaju Mišu, Thompsona i Škoru, pa sam nas mirno odvezla kućama u naše krevece.
Uzgred budi rečeno, zaključila sam da ne znam na što će to sličiti u Poljskoj i Ukrajini, ali da definitivno nisam za organizaciju Eura u Hrvatskoj. Maniti se ćorava megalomanska posla ako nisi razvijen, uljuđen i organiziran kao švicarsko-austrijska urica.
Auf wiedersehen!