gurwoman

srijeda, 23.07.2008.

Skitam se i jedem

Zato me i nije bilo dugo. Treba sve to pojesti. A i pisanje bloga nije oslobađajuće i nije ispušni ventil kad te muče razne stvari, naprotiv. Jesti i piti bolja je terapija.
Evo male slikovnice od posta.

Fešta od srdele u Fažani, šarmantna manifestacija u mjestašcu taman dovoljno malo da ti bude ugodno, a taman dovoljno veliko da se ne osjećaš kao Boy George da uđe u lokalnu birtiju u Klokočevcu.

A bilo je i vrlo fino. Tri menija, na bonove, a u svakom 3 jela na plastičnom tanjuriću, naglasak na srdeli. Dakako, probali sva tri. Volim pučke fešte i želim ih više. Najmilije mi je bilo gledati kako su i austrijske obitelji na jednu večer odbacile pivo i ćevape i stidljivo prešle na morska blaga.

U Fažani gaje kult srdele, čak imaju po gradu skulpture na temu iste. Živjeli srdelaši! Plave srdele silo! Ja imam toč!
Usput, otkrila sam optimalan načina pripremanja pečenih srdela doma - uvaljati u malo kukuruznog brašna, ne običnog!

Inače, mi otkrili Kamenjak. Divota. Je gužva kao na Jarunu, ali je površinom valjda 10 puta veći pa se raja može fino rasporediti. Zasad najbolje mjesto za kupanje na području Istre, koja mi po kupljivost ne kotira visoko, za razliku od svih ostalih područja.

Na brzaka mali ljetni POP (Patrola okusnog pupoljka, da se podsjetimo):
konoba Stare užance, Premantura. U centru, ali nemoguće za naći ako ne pitate tetu u trafici. Ili nekog drugog.

Jako dobri dojmovi. Relativno nova konoba, mlada ekipa, ljubazna, ali ne uštirkana, fini ambijent, odlična hrana, ok cijene i odlična muzika. Očekuješ Gibolivera ili da te mogu pismom zvati, ako ne i Vesnu Ružić-Nežić, jer ipak smo u Istri, a dobiješ fini blues, bluegrass, laganog Hendrixa...
Proždrli: salata od hobotnice, riblja juha, skuše na žaru & krumpir i blitva, i onda desert koji mi je u top 3 svih deserata u životu, a bilo ih je. Usput, sviđa mi se što je desert sezonski, uvijek svježi i jedan-jedini dnevni, nema klasičnog dosadnog izbora oš palačinke, oš rožatu, oš sladoled. Košarica od finog slatkog prhkog tijesta (nešto kao holipi, okusom, ali bolje i domaće), a u njoj svježi sir, nešto kao skuta, ali kremastije i vruće višnje u sirupu. Blaženstvo.
Popili, klasika: biska, pol litre malvazije. Častili nas medicom, bog ih poživio, inspekcija ih ne gnjavila! Sve skupa, 200 kuna i neš sitno. Vrlo u redu. Hoće opet.

A za bicikliste koji ne jure 20 na sat po Sljemenu, nego su više za čilanje na dva kotača, nešto kao g. Pither iz legendarnog biciklističkog skeča Montija Pajtona (karakterističan po tome jer jedini traje od početka do kraja epizode neprekinuto)...

Uglavnom, stazica oko Vrsara je baš simpica, lagana i ide skoro cijela kroz prirodu i šumu. Vidiš srne i zečeve! I ide paralelno s Limskim kanalom. Kraj kojeg sam otkrila vrlo zanimljiv ugostiteljski objekt, rijetko maštovita birtija. Pirate Cove iliti Gusarska špilja, totalno usred ničega, interpolirano u špilju uz kanal.

Dakako, svaki pristojan vozač bicikla zna da ne smije prelaziti granice privatnih posjeda, a kako su Istrijani fini i prijazni ljudi, to se odražava i na natpisima za odvraćanje uljeza sa zemlje:

Krasno li je voziti se, stati na malvaziju, nastaviti, prolaziti kraj stancija gdje te omami miris pečenja (zašto svi masovno vrte prasce na ražnju, često i nekoliko na kat???), zastati kraj prizora poput ovoga (10.000 čokota cabernet sauvignona Agrolagune)...

Te nastaviti dalje, znajući da je na kraju puta Funtana i konoba Bare, ali o tome više sutra. Laku noć.