gurwoman

utorak, 27.11.2007.

Isprika naciji, rusizacija kuhinje i arahnofobija

Prvo moram priznati nešto. Osjećam se krivo i imam potrebu ispričati se naciji.
Svaki put sam dosad glasala. Makar mi se svi gadili, izlazim na izbore. Čak sam i tri puta sjedila u školi u onom odboru, provjeravala osobne i zaokruživala ljude u popisu birača. Čekala da naiđe netko iz bivšeg mog ili susjednog razreda pa da se smijem kako je oćelavio ili da očijukam ako se proljepšao (niš od toga).
Ove godine sam prvi put trebala glasati na novoj adresi. Nije to više Sloboština gdje se svi sjate u školu ko ovce u tor, ovdje je kompliciranije. Prvo smo bili na Sljemenu i dosta se zadržali jer nam se nije dalo i silaziti pješke (da, sramota, znam), ali smo propustili prvi bus, koji vozi umjesto žičare, zbog krave s recepcije hotela Tomislavov doma koja ne zna dati precizne upute, duga priča, bla. Rekli smo da ćemo stati glasati na povratku doma. Frend koji živi u zgradi pokraj rekao nam je gdje je on glasao. Odemo tamo, ali ne! Tamo je moja ulica samo do broja 77. Ostali brojevi su skroz na drugom mjestu, u nekoj školi. Odlučili smo prvo ići doma pa onda glasati na putu prema kazalištu, koje nam je počinjalo u 8 (hvala na pitanju, ZKM, "S druge strane", odlično). Isto tako smo čvrsto odlučili prvo ispeći bundevu koja nam dugo stoji i inače bi propala. Nemam iskustva s pečenjem bundeve. Mislila sam da će brzo, ali to se oteglo i dok kažeš Popocatepetl, već je bilo 18.45, a trebalo se još obući i urediti za van. Tako da jednostavno nismo stigli na glasanje. Prvo se nisam time zamarala, iako mi je bilo malo žao. Ali sad se grizem. Da smo glasali, možda se ovo ne bi dogodilo! Možda su baš ta dva glasa bili glasovi koji izbore znače! Avaj! Kako je rekla Mifi: "Što ćeš idući put peći, Milanovića?"
I što je najgore, bundeva je bila loša.

No, prijeđimo na vedrije teme. Nedavno smo nakon veličanstvene pobjede svjedočili izljevu ljubavi i zahvalnosti našeslavenske braće Rusa (Šupci, umjesto Mercedesima, mogli ste zahvaliti Kadijevićem!). U skladu s razdobljem intenzivnog hrvastko-ruskog prijateljstva, radila sam boršč. Ma serem, nije zbog toga, radila sam ga već 1-2 puta u životu. Već sama zabava izgovaranjem riječi "boršč" dovoljan mi je poticaj za kuhanje istog. A i fini je i paše zimi. Jedinstveno crven. Originalan. Nadam se da će izazvati visok stupanj zavisti među mužjakovim kolegama i kolegicama kad sutra uzme porciju za gablec na poslu (jedna od mojih životnih satisfakcija je slušati o tome kako je neko moje jelo koje on ponese na posao izazvalo zavist i divljenje među ostalima. Prizemno i blesavo, ali ispunjavajuće).
Elem, ovaj put sam ubacila i meso i koristila malko složeniju recepturu, koja je uključivala istodobno baratanje trima loncima! Oni sa slabim motoričkim sposobnostima neka to ne pokušavaju kod kuće.

Finije je nego što izgleda, vjerujte.
Nasjeckala pol kile junetine. Stavila kuhati u litru vode. Kasnije malo posolila, popaprila i dodala kocku (ja koristim vegetarijansku iz Bija-bija). Tu i tamo maknuti pjenicu. Kad se meso skuha, izvadi ga se iz lonca i stavi sa strane. Tekućina ostane u loncu. Oguliti i naribati krupno pol kile cikle. Da, ruke budu crvene i teško se peru. Stavit je kuhati s malo vode i octa, nekih 20 min. Narezati pol kile krumpira na kockice, a majušnu glavicu kupusa na sitno. To ubaciti u lonac s tekućinom od mesa i kuhati. Na žlici-dvije u najvećem loncu putra zdinstati pol kile naribane mrkve i dva luka. Onda dodati žlicu koncentrata paradajza, tzv. koncendajza. U to dodati ciklu, krumpir&kupus, lovorov list, malo šećera, sol, papar, sjeckan češnjak i lagano kuhati. Pred kraj dodati meso, još kuhkati. A na kraju limunov sok i peršin. Kad se servira, u tanjur se stavi i žlica kiselog vrhnja. Zdravstvujte!

Evo kad već imam, nekoliko sličica tek toliko da iskaže moju raznostranost i svu raskoš našeg stola. Detalji na upit.

Hazenfefer, odnosno kunić na toskanski. Slikati sam se sjetila kad smo već pola pojeli, a mutno je jer mi je hrana zavrtila umom.

Evo i još jednog wok-bućkuriša. Egzotična mješavina povrća s grožđicama (Ines, strepi!) i indijskim oraščićem. Baš je če-če tak šareno.

Evo i slike nečega što sam mislila da ću viđati samo dok radim na dokumentarcima National Geographica, a ne u svom domu. Ovo sam neki dan zatekla u sobici. Čak sam i vrisnula u prvi tren. Onda sam ga teškom mukom usisala. Naravno, uvjerena sam da sad živi u vrećici u usisivaču, hrani se prašinom, mutira, radi sklekove i planira osvetu. Neka mi se netko javi ako je doma imao većeg pauka. Tarantule kućni ljubimci se ne računaju. Molim, usporedite s ovom rupom na štoku, u koju dođe onaj mali dio koji iskoči kad se stisne kvaka (zašto imam osjećaj da Englezi imaju bar 3 riječi za to, plus arhaizam i sleng?).

P. S. Pjesmice sljedeći put. U laptopu su mi, a on je daleko.