Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
srijeda, 29.08.2007.
Jebo nogomet, živjela umjetnost
Drugi dan festivala na Jarunu bio ok. To mi je zapravo prvi festival u pravom smislu riječi. Zgodno. Prostrano, šaroliko, opušteno. Može opet. Nisam ja više za natiskivanje u Domu sportova. Evo nekoliko opažajnih crtica:
- štandić s kineskim fast foodom Wok-Inn bio je zakonI
- Bare ima 36 kg, artikuliran je koliko i dva Shanea MacGowana, motoričkih sposobnosti pijane stonoge na pejotlu, ali ja tvrdim da će on nadživjeti sve nas, isto kao i žohari
- palačinke nisu fast food i divim se dančinoj snazi volje što je svoju stoički čekala u redu kojih 45 min
- gatuso -ne!
- možda njihova muzika nije 100% moja šalica čaja, ali pozitivna energija i dinamičnost kojom pršte the hold steady fascinantne su. gledaj i uči.
- očekivala sam više od !!!. doduše, samo sam slušala, ne i gledala, zbog solidarnosti s prijateljicom zaglavljenom u redu za palačinku.
- bog kiše voli jarun i rokenrol
- živjele Toi-Toi kućice u velikom broju!
- postoji li ikoja točena koncertna piva koja nije odvratan vodeni otrov? Koliko se sjećam, samo se točeno Staročeško na White Stripesima približilo tome da bi se moglo nazvati pivom.
- Iggy je zvijer. Iggy namaže Bareta za doručak na kruh.
Iako sam uvijek više naginjala onima kojima je čaša poluprazna, čak sam danas mrvicu i vjerovala da bi Dinamo mogao dobiti Werder. Sakerica. Ne znam čemu uopće palim televizor i pokazujem i tu trunčicu interesa. Manimo se mi te gluposti i prijeđimo na umjetnost. Slijedi poetski kutak i intertekstualni nastavak pjesmuljaka iz prošle epizode:
ONA:
remete – daleke i same
ko gavrilović bez salame
jecaj sa usmina mi se ote:
o, ukrućeni živote!
Proklinjem anđele što ih ljubomora učini đavlima
Kaj te umore
Na rukama mojim tvoje je truplo
13.2.2002.
JA:
na rukama ti moje truplo al već drugdje meni je duša - tam gdje jede se samo duplo* i nikome ne raste guša. ak razumješ o čem pjeva him** počuj poruku u stis'ma tim -
pridruži mi se, pronađi spas, valentin blagoslovit će nas.
13.2.2002.
* duplo kao marka čokoladica koje osobno nalazim vrlo ukusnima
** pisano u vrijeme gostovanja onih finskih pseudogothic fićfirića Him u Zagrebu, a stih se referira na njihov tadašnji megahit.
nedjelja, 26.08.2007.
NOVO! Pjesnički kutak
Prije kojih 5-6 godina, ja i moja slavna multifunkcionalna, neodoljiva, kontroverzna, hvaljena koliko i osporavana prijateljica, anđeo i vrag u ljudskom obličju, osminomilijunašica, gđica Mima Simić, vizionarski smo započele pionirski žanr ljubavne sms poezije. Zapravo je to bila zajebancija i travestija ljubavno-žalopojnog stihoklepstva i raznih erotskih pjesnika (Emire, gdje si sad?), nakaradna verzija Pjesme nad pjesmama (u formi pitanje-odgovor, pjesma-protupjesma) u 160 znakova, koja nema veze s našim stvarnim životima i ljubavnim preferencijama.
U međuvremenu se pojavilo i natječaja i kompilacija sms poezije i to više nije revolucionarna novost, ali naše biserje nikako da izađe pred širu javnost. Zato sam odlučila uvesti ovu rubriku i periodički otimati našu sms dječicu zaboravu, a suautorica je s oduševljenjem odobrila moj naum. Iako su meni priuštile mnoge užitke, grohote i cereke dok sam čekala ispite ili se vozila u tramvaju, priznajem da su prilično interne prirode i da možda drugim ljudima ne budu ni približno toliko zanimljive, ali savjest će mi biti mirnija ako znam da sam ih pohranila na sigurno cyber mjesto.
Malo je problematično što ih nismo bilježile redovito, sustavno i s datumima, pa će redoslijed i raspored katkad biti u džuture. Ovo što slijedi nisu prvi uratci, nego samo prvi par koji mogu kronološki locirati.
ONA:
Žilama mi strihnin kola
Bez tebe ko brač bez bola
Srce tvoje mene ište
Ko hard time sam ja bez pište
Ljubavnika dan se bliži
Al ljubav nam u krizi
Ako kažeš da je kraj
Sotoni ću kuhat čaj!
12.2.2002.
JA:
ne reci da ljubav je u krizi,
da ljulja se ko toranj u pisi.
daljina je tu da nas veže,
tvoja privlačnost moja sila teže,
ne želim nikad iz orbite te,
čak ni da bih pošla u remete!
13.2.2002.
subota, 25.08.2007.
Ošo godišnji kvragu
Gotovo, zameo ga vjetar, izgorio kao makija u požaru. Još dan, iako se zadnji vikend godišnjeg više i ne broji kao godišnji nego psihička priprema za odlazak na posao, makar to u mom slučaju bilo i odlazak iz spavaće sobe u radni sobičak.
Dakako, ovaj post posvetit ću evociranjem uspomena s ljetnih ferja. Turneja je krenula u Primoštenu, kamp Adriatic. Odličan kamp, iako smo u njemu samo noćili, ujutro nas potjerala kiša. Kasnonoćni vrlo glasni koncert ostarjelih nizozemskih bluzera, boljih od većeg djela naše estrade, i izbor piva kojeg se ne bi postidjela nijedna pretenciozna zg pivnica.
Bijeg na jug i noćenje u Omišu. Greška. Oduran kamp Galeb. Ribarska noć u gradu. Seljačija i štandovi sveudilj. Radmanove mlinice precijenjene. Jegulje sa žara svakako zanimljive i miomirisne, ali masne i mjestimično žilave. Vrhunac večeri - nastup Magazina. Evo i dokaz, a ne obećanje:
Mala Kovačica je u svakom pogledu bolja od one meketave mljeckave Rozge. Jedino što je isti tata. Svako malo pa mikrofon prema publici i ajmo sad vi. Najbolji je šmokljavi Huljić junior na klavijaturama, blaziran i nepomičan, bulji u prazno s 0% interesa za opću euforiju oko sebe i misli si "koji kurac me stari tjera da u subotu navečer sviram ova sranja s ovim debilima, a mogo sam lijepo doma slušati blekajd piz i ševiti neku osmašicu". Nakon pretrpljene dvije pjesme u svrhu sociološkog proučavanja mase i lokalnog folklora, pravac čerga. Opet kiša i ujutro napokon u Split i čekanje trajekta za Vis.
Ručak obavljen u konobi Hvaranin (Ban Mladenova ulica). O kojoj sam dosta čula. Jako zadovoljna. Maleno, ugodno i autentično, gazda škrt na riječima i kamena lica, ali na neki šarmantan način. Rižoto sa školjkama ja, tjestenina a la Hvaranin on. Jako zadovoljni. Preporučujem svakome za prikratiti vrijeme i neskupo, a kvalitetno popuniti želudac tijekom čekanja trajekta. Najbolje je bilo kad je ušao neki mladi par turista (dotad smo bili sami, sretni što smo im utekli), a gazda odmah pustio i podebljao lašate mi kantare i slične melodije talijanskog Jadrana.
A Vis je divota, otok po mojoj mjeri. Doduše, malo previše Talijana i Zagrepčana (reče ona licemjerno), kao i šuša s jahtama. Nekako finiji ljudi od uobičajene švabohungaročehoslovačke bezoblične mase koja baulja prostorima tipa Orebić, sluša Karmu, jede ćevape svaku noć i kupuje kipiće gospe od školjaka. U Komiži svega 4 štanda sa đinđama na kraju rive, čak nisu ni prekičasti bili! Oduševljenje veliko. Nijedan birc na rivi ne pušta Coloniju, Grdovića ni proljev u vidu Gibolivera! Ljudi ljubazni, razgovorljivi, smiješe se! Vino iz zadnje rupe je bolje od svega što bih na čašu naručila u metropoli.
Uvale i more fenomenalni. Nađe se i mjesata gdje možeš biti sam, ne računajući obligatornih 4-5 Talijana (to im je najmanja količinska jedinica, obično se kreću u čoporu od 8 do 10 članova) koji su se došli još malo osunčati, ali oni ionako odu kad ode i sunce. Uvala Duboka, recimo. Genijalno. Kreneš iz pripizdine, gdje prvo moraš pričati s dedom i bakom koji s tobom žele nadoknaditi cijelu zimu provedenu u šutnji, ali slatki su, daju ti vino i prodaju domaće kapare te med, spuštaš se pol sata uskim kozjim stazicama u nadi da će mine radije pričekati nekog naivnog Nizozemca, ali iskoristiš to da ubereš hrpu kadulje. Apropos, htjela bih imati onaj srpić za branje bilja koji za pojasom nosi druid iz Asteriksa. Gdje ga nabaviti? U Dubokoj nam je društvo radio mrtav poluraspadnut štakor nataknut na štap,
ali i on mi je draži od čopora Talijana ili hrpe drečave dječurlije. Da, i inače sam čangrizava i imam razinu tolerancije 85-godišnje babe.
Evo ukratko i zapažanja iz Ljetne patrole Okusnog Pupoljka:
- konoba Stončica u istoimenoj uvali za svaku pohvalu. Plava riba i paradajz sa žara.
- komiška/viška pogača nudi se svuda, a paše čak i najslabija verzija iz pekare. Vrlo dobra bila u komiškoj piceriji Hum, koju je sljedeći dan zatvorila inspekcija.
- u konobi Bako u Komiži smo samo gledali prijatelje kako jedu, oni su bili oduševljeni, a mi smo konzumirali rožatu i vino, jako dobro, ambijent i osoblje vrlo fer i ok.
- najbolji domaći prošek u Visu, na šetnici prema Kutu, kod babe u vinariji Tomić. Litra 30 kn!
- konoba Pol murvu u selu Žena Glava - zakon.
- konoba Vatrica, Vis - jako dragi ljudi, fine školjke. Tu smo i otkrili vugavu Sviličić, najbolju ovoljetnu kapljicu.
- biševski plavac je nešto super, ali ne proizvodi se komercijalno.
Cijene jesu malo otočke, ali zbog sveukupnog dojma opraštam. Okusni Pupoljak je bio jako iziritiran činjenicom da i nakon Velike Gospe na otoku ima ljudi ko dlaka na leđima Andre Knege i da sve treba rezervirati dan prije. Okusni Pupoljak voli spontanost.
A sad crna mrlja na godišnjem i nemio događaj koji grobovi nikad oprostiti neće.
Senko Karuza. Ekscentrik, boem, književnik, kuhar osebujne gastrofilozofije u vlastitoj istoimenoj konobi u uvali Mala Travna, viška ikona. Otkad je pao grah da idemo na Vis, sanjam kako ću jesti i lokati kod njega i kako ćemo zajedno kuhati te satima raspredati, slagati se kao Nicky i Paris.
Ali ne. Gad nas je hladno, posprdno i podcjenjivački odbio. Da je bar rekao da je pun, sori, dođemo drugi put, dogovorimo se. Tretirao nas ko da smo neki šminkerčići koji su banuli na brzu pizzu i pijuckanje sex on the beacha i nismo dorasli njegovoj umjetnosti. I još imao debilan šovinistički komentar upućen mojoj svinjskoj polovici da kako nisam njega pustila prvog da uđe i pita. Veliko, veliko razočaranje. I prva osoba na listi zabrane ulaza u moj budući ugostiteljski objekt koji ću imati kad zgrnem gomilu para.
Zaletili se do Raba u posjet Šljines i odabraniku srca joj. Poslije Visa Rab izgleda kao Las Vegas. I smeta. Iako mi je drag. Kila ribe 100 kn jeftinija. Ali nijesam probala. No probala rapsku tortu na samom izvoru. Predoziranje rapskom tortom je smrt koju bih uvijek odabrala.
Dodajmo tu i izlet na Goli otok. Doduše, turističkim glass bootom (sic!), čiji su sastav činili mahom stranci željni jezdenja po moru, bilo kamo. Uglavnom, Golać me se baš dojmio, ima neku romantično-tragičnu auru. Naučila sam da je kroz njega prošlo 30.000 robijaša, a prestao je raditi 1988. Dakako, od tada nije učinjeno ništa da se to malo sredi, uredi, prezervira, napravi neki memorijalni centar, bilo što, tako da je nakon 19 godina divlje anarhije i propadanja sve skupa jedna velika ruševina. Puna razbijenog stakla, hrđavih i oštrih predmeta i brdašaca ovčjih brabonjaka. Ići u japankama je hazard. Vodiči, natpisi, objašnjenja, prospekti - nula bodova. No, super čisto i riboobilno more. Iako se prostor dao odlično iskoristiti, mislim da je za to kasno i da su Rvati još jednom zasrali jer za koju godinu jedva da će i zidova još biti.
I evo me sad tu. Da produžim razdoblje ljetnih uzbuđenja (da, baš), idem u utorak u komšiluk provjeriti jel Iggy još skače kao navijen, kakvi su oni !!! i čime se danas zabavljaju mladi.
srijeda, 08.08.2007.
Što je zajedničko Keanuu Reevesu i plavcu malome?
Čitam u novinama da će se raditi film o Mikeu Grgichu. Iliti Miljenku Grgiću. Da, onaj simpatični čičica sa smiješnom kapicom koji u Kaliforniji radi vina koje piju engleska kraljica, američki predsjednik, lihtenštajnski knez i vrač plemena Samburu.
Moje mišljenje o njemu osobno ostaje neutralno kao pH faktor mog šampona. Dobro, faca je, uspješan, svaka čast, ali niti znam čovjeka, pročitala možda jedan intervju, a vino ne pila. Ne da ne bih htjela, ali malo je u butkovićevskom rangu cijene. Doduše, njegov plavac mi je na užem popisu za izbor once in a lifetime butelje za koju bih štedjela i kupila je za dan magistracije, da imam neki jači motiv privesti tu nesretnu postdiplomsku epizodu kraju. Elem, radila bi se dva filma jer svaka ekipa pljuje po ovoj drugoj da ne prikazuje ispravno povijesnu istinu. Jebote, ko naši da se treba snimati film o akciji Bljesak. Ili romansiranom životu Gotovine. Vrdoljak hoće jedno, Sedlar drugo. A Ivo Gregurević glumi u oba. Nego, Miljenka bi u jednom trebao glumiti Danny de Vito (jest simpatičan lik, dobar glumac, ali nije baš kompliment kad te on ide glumit u bio-picu), a u drugom - Keanu Reeves! Najveći filmski šmokljo-bleso. Šmokljo-bleso dobre guze, za kojim smo sve bar neko vrijeme uzdisale (My Own Private Idaho), ali ipak, što je previše, previše je.
Ne znam, meni je totalno bizarno i smiješno zamisliti Keanua u ozbiljnoj ulozi ubogog hrvatskog imigranta koji po cijele dane crnči u vinogradu i pobjeđuje neimaštinu, francuski jal i sve zlo ovog svemira svojim mukotrpno stvaranim chardonnayom. Ali ako ubace i borbu golim rukama protiv divovske peronospore, romansu s priprostom gaziteljicom grožđa koja se nesretnim slučajem utopi u bačvi mošta, utrku s vremenom kako bi trsje bilo obrano prije katastrofalne tuče, spašavanje sela od najezde vinskih mutiranih mušica... Možda.
Zapravo, kad razmislim, postalo mi je bizarno zamisliti Keanua u BILO KAKVOJ ulozi, ali pokušajmo zamisliti:
A kad se sjetim Kiće, sjetim se i genijalnog Pabla Francisca i njegovog skidanja Keanua u legendarnoj zajebanciji na račun američkog glasa koji čita foršpane. Ako netko to još slučajno nije vidio, evo prilike. Keanu je negdje na pola.
četvrtak, 02.08.2007.
Vaginin monolog
Ovaj post pomalo odskače od standardnih naklapanja na temu "što sam jela i pila", "što sam kuhala", "gdje sam bila" i slično. Ali često me snađe sljedeća zavrzlama...
Dakle, ponosna sam vlasnica jednog ženskog spolnog organa s pripadajućom aparaturom. Kao takva, nađem se u situacijama raznih konteksata kad se verbalno poželim referirati na isti. Pogledajmo što naš jezik na tom polju nudi: vagina, pička, pizda, pica, muf itd. Već bezbroj puta sam ustvrdila da mi fali neki neutralan, familijaran, svakodnevan izraz. Kad u prozaičnom razgovoru s partnerom ili prijateljicama trebam spomenuti "ono dolje", a da to bude stilski neobojano i obično kao "kruh", "vešmašina" ili "daunloudati", najčešće ne znam što reći. Treba mi neka sredina u rasponu od vagine do pičke. Izraz "vagina" ili "spolovilo" tad zvuči preblesavo i umjetno, kao da razgovaram s ginekologom ili čitam medicinski referat. Izraz "pička" mi je mrvicu prejak za to i ima drukčije konotacije. Ne da sam donedavno živjela među karmelićankama pa mi je neugodno reći "pička", kaj god, ali taj izraz paše isključivo u psovke, uvrede, dirty talk i Mrletove stihove. I neka tu i ostane, inače bi se ocufao i pripitomio. Za svakodnevnu komunikaciju je prejak i prevulgaran. "Pizda" je gadna riječ, a kako se ionako više upotrebljava u svom metaforičkom nego osnovnom značenju, smatram ju uvredom za pojam koji označava. Ovi neki slengovi tipa "pica", "muf", "mačkica" ili što već danas mladež koristi su mi ili krajnje blesavi ili degradirajući i nikad ih ne bi prevalila preko usana u nekom normalnom kontekstu. Mislim da bi u engleskom izrazu koji tražim najbliže bilo "pussy" (iako je i to doslovno "mačkica"), ali unatoč prevoditeljskoj vokaciji, nisam izvorna govornica i ne mogu osjetiti nijanse koje osjećam u materinskom jeziku pa se tu ne bih upuštala u daljnje analize. I tako, rupa ostaje, najčešće se popunjava sveprisutnom "pičkom". Ili zamjenskim kompromisnim rješenjima kao što je "ona", ali to mi je kao neko tabuiziranje, odnosno, to je zapravo tužno jer ne imati svog označitelja je kao da ne postojiš, čak neka vrsta smrti, bar u mozgu male filozofske mene zadojene parolama poput "granice moga jezika su granice moga svijeta" ili "ne postoji ništa izvan jezika".
Počinjem shvaćati ono kad neki svojim spolovilima nadjevaju imena. Ali nisam taj tip, to mi je bljak i blesavo. To je za kućne ljubimce i plišane igračke, a ne dio mene. I to životno važan i moćan. Kvragu, nije to nikakva Lola, Magdalena ili Xena.
Žene, shvaća li me ikoja? A vi muški, imate li takvih nedoumica? Ili je ovaj vaginalni lingvistički problem samo odraz moje ludosti i bizarnog traćenja mentalne energije? A nisam pod utjecajem repriza Seksa i grada jer sam dosad pogledala samo jednu epizodu i to ovlaš.
Ups, valjda administrator neće automatski ukloniti ovo zbog vulgarnosti. Dragi admine 
, nemoj, ovo je ozbiljna rasprava, gotovo pa znanstvena! Ako je to pornografija, onda je i Feral tribune.
