Pregled posta

Ošo godišnji kvragu

Gotovo, zameo ga vjetar, izgorio kao makija u požaru. Još dan, iako se zadnji vikend godišnjeg više i ne broji kao godišnji nego psihička priprema za odlazak na posao, makar to u mom slučaju bilo i odlazak iz spavaće sobe u radni sobičak.

Dakako, ovaj post posvetit ću evociranjem uspomena s ljetnih ferja. Turneja je krenula u Primoštenu, kamp Adriatic. Odličan kamp, iako smo u njemu samo noćili, ujutro nas potjerala kiša. Kasnonoćni vrlo glasni koncert ostarjelih nizozemskih bluzera, boljih od većeg djela naše estrade, i izbor piva kojeg se ne bi postidjela nijedna pretenciozna zg pivnica.
Bijeg na jug i noćenje u Omišu. Greška. Oduran kamp Galeb. Ribarska noć u gradu. Seljačija i štandovi sveudilj. Radmanove mlinice precijenjene. Jegulje sa žara svakako zanimljive i miomirisne, ali masne i mjestimično žilave. Vrhunac večeri - nastup Magazina. Evo i dokaz, a ne obećanje:



Mala Kovačica je u svakom pogledu bolja od one meketave mljeckave Rozge. Jedino što je isti tata. Svako malo pa mikrofon prema publici i ajmo sad vi. Najbolji je šmokljavi Huljić junior na klavijaturama, blaziran i nepomičan, bulji u prazno s 0% interesa za opću euforiju oko sebe i misli si "koji kurac me stari tjera da u subotu navečer sviram ova sranja s ovim debilima, a mogo sam lijepo doma slušati blekajd piz i ševiti neku osmašicu". Nakon pretrpljene dvije pjesme u svrhu sociološkog proučavanja mase i lokalnog folklora, pravac čerga. Opet kiša i ujutro napokon u Split i čekanje trajekta za Vis.

Ručak obavljen u konobi Hvaranin (Ban Mladenova ulica). O kojoj sam dosta čula. Jako zadovoljna. Maleno, ugodno i autentično, gazda škrt na riječima i kamena lica, ali na neki šarmantan način. Rižoto sa školjkama ja, tjestenina a la Hvaranin on. Jako zadovoljni. Preporučujem svakome za prikratiti vrijeme i neskupo, a kvalitetno popuniti želudac tijekom čekanja trajekta. Najbolje je bilo kad je ušao neki mladi par turista (dotad smo bili sami, sretni što smo im utekli), a gazda odmah pustio i podebljao lašate mi kantare i slične melodije talijanskog Jadrana.

A Vis je divota, otok po mojoj mjeri. Doduše, malo previše Talijana i Zagrepčana (reče ona licemjerno), kao i šuša s jahtama. Nekako finiji ljudi od uobičajene švabohungaročehoslovačke bezoblične mase koja baulja prostorima tipa Orebić, sluša Karmu, jede ćevape svaku noć i kupuje kipiće gospe od školjaka. U Komiži svega 4 štanda sa đinđama na kraju rive, čak nisu ni prekičasti bili! Oduševljenje veliko. Nijedan birc na rivi ne pušta Coloniju, Grdovića ni proljev u vidu Gibolivera! Ljudi ljubazni, razgovorljivi, smiješe se! Vino iz zadnje rupe je bolje od svega što bih na čašu naručila u metropoli.

Uvale i more fenomenalni. Nađe se i mjesata gdje možeš biti sam, ne računajući obligatornih 4-5 Talijana (to im je najmanja količinska jedinica, obično se kreću u čoporu od 8 do 10 članova) koji su se došli još malo osunčati, ali oni ionako odu kad ode i sunce. Uvala Duboka, recimo. Genijalno. Kreneš iz pripizdine, gdje prvo moraš pričati s dedom i bakom koji s tobom žele nadoknaditi cijelu zimu provedenu u šutnji, ali slatki su, daju ti vino i prodaju domaće kapare te med, spuštaš se pol sata uskim kozjim stazicama u nadi da će mine radije pričekati nekog naivnog Nizozemca, ali iskoristiš to da ubereš hrpu kadulje. Apropos, htjela bih imati onaj srpić za branje bilja koji za pojasom nosi druid iz Asteriksa. Gdje ga nabaviti? U Dubokoj nam je društvo radio mrtav poluraspadnut štakor nataknut na štap,



ali i on mi je draži od čopora Talijana ili hrpe drečave dječurlije. Da, i inače sam čangrizava i imam razinu tolerancije 85-godišnje babe.

Evo ukratko i zapažanja iz Ljetne patrole Okusnog Pupoljka:



- konoba Stončica u istoimenoj uvali za svaku pohvalu. Plava riba i paradajz sa žara.
- komiška/viška pogača nudi se svuda, a paše čak i najslabija verzija iz pekare. Vrlo dobra bila u komiškoj piceriji Hum, koju je sljedeći dan zatvorila inspekcija.
- u konobi Bako u Komiži smo samo gledali prijatelje kako jedu, oni su bili oduševljeni, a mi smo konzumirali rožatu i vino, jako dobro, ambijent i osoblje vrlo fer i ok.
- najbolji domaći prošek u Visu, na šetnici prema Kutu, kod babe u vinariji Tomić. Litra 30 kn!
- konoba Pol murvu u selu Žena Glava - zakon.
- konoba Vatrica, Vis - jako dragi ljudi, fine školjke. Tu smo i otkrili vugavu Sviličić, najbolju ovoljetnu kapljicu.
- biševski plavac je nešto super, ali ne proizvodi se komercijalno.

Cijene jesu malo otočke, ali zbog sveukupnog dojma opraštam. Okusni Pupoljak je bio jako iziritiran činjenicom da i nakon Velike Gospe na otoku ima ljudi ko dlaka na leđima Andre Knege i da sve treba rezervirati dan prije. Okusni Pupoljak voli spontanost.

A sad crna mrlja na godišnjem i nemio događaj koji grobovi nikad oprostiti neće.



Senko Karuza. Ekscentrik, boem, književnik, kuhar osebujne gastrofilozofije u vlastitoj istoimenoj konobi u uvali Mala Travna, viška ikona. Otkad je pao grah da idemo na Vis, sanjam kako ću jesti i lokati kod njega i kako ćemo zajedno kuhati te satima raspredati, slagati se kao Nicky i Paris.
Ali ne. Gad nas je hladno, posprdno i podcjenjivački odbio. Da je bar rekao da je pun, sori, dođemo drugi put, dogovorimo se. Tretirao nas ko da smo neki šminkerčići koji su banuli na brzu pizzu i pijuckanje sex on the beacha i nismo dorasli njegovoj umjetnosti. I još imao debilan šovinistički komentar upućen mojoj svinjskoj polovici da kako nisam njega pustila prvog da uđe i pita. Veliko, veliko razočaranje. I prva osoba na listi zabrane ulaza u moj budući ugostiteljski objekt koji ću imati kad zgrnem gomilu para.

Zaletili se do Raba u posjet Šljines i odabraniku srca joj. Poslije Visa Rab izgleda kao Las Vegas. I smeta. Iako mi je drag. Kila ribe 100 kn jeftinija. Ali nijesam probala. No probala rapsku tortu na samom izvoru. Predoziranje rapskom tortom je smrt koju bih uvijek odabrala.

Dodajmo tu i izlet na Goli otok. Doduše, turističkim glass bootom (sic!), čiji su sastav činili mahom stranci željni jezdenja po moru, bilo kamo. Uglavnom, Golać me se baš dojmio, ima neku romantično-tragičnu auru. Naučila sam da je kroz njega prošlo 30.000 robijaša, a prestao je raditi 1988. Dakako, od tada nije učinjeno ništa da se to malo sredi, uredi, prezervira, napravi neki memorijalni centar, bilo što, tako da je nakon 19 godina divlje anarhije i propadanja sve skupa jedna velika ruševina. Puna razbijenog stakla, hrđavih i oštrih predmeta i brdašaca ovčjih brabonjaka. Ići u japankama je hazard. Vodiči, natpisi, objašnjenja, prospekti - nula bodova. No, super čisto i riboobilno more. Iako se prostor dao odlično iskoristiti, mislim da je za to kasno i da su Rvati još jednom zasrali jer za koju godinu jedva da će i zidova još biti.







I evo me sad tu. Da produžim razdoblje ljetnih uzbuđenja (da, baš), idem u utorak u komšiluk provjeriti jel Iggy još skače kao navijen, kakvi su oni !!! i čime se danas zabavljaju mladi.


Post je objavljen 25.08.2007. u 13:01 sati.